Maja Šimleša: Želim da djecu priča dirne, da im ideje poput samopouzdanja, prihvaćanja, hrabrosti, upornosti ili življenja snova suptilno uđu pod kožu, ali bez moraliziranja i patroniziranja

Maja Šimleša: Želim da djecu priča dirne, da im ideje poput samopouzdanja, prihvaćanja, hrabrosti, upornosti ili življenja snova suptilno uđu pod kožu, ali bez moraliziranja i patroniziranja

Maja Šimleša veoma je svestrana i zaposlena žena: prevodi, piše, podučava, uči… Ova zaljubljenica u jezike i putovanja uspjela je u svoj užurbani raspored „ugurati“ i intervju za naš portal, a što nam je sve rekla o svome zanimanju konferencijske prevoditeljice, prevoditeljstvu u Hrvatskoj i novom izdanju slikovnice „Suli u avanturi“, pročitajte u nastavku!

Studirali ste talijanski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te ste najprije radili kao profesorica talijanskog jezika. Međutim, u priču se neočekivano uplelo prevoditeljstvo, a kasnije ste uplovili i u spisateljske vode. Je li teško balansirati između toliko zanimanja?

Ne bih rekla da je teško jer u svakome od tih zanimanja izražavam različite aspekte svog karaktera i profesionalnog života. Oduvijek sam voljela podučavati, no nisam se mogla zamisliti u samo jednom zanimanju cijeli život. Kroz prevođenje izražavam svoj „štrebersko-pustolovni“ dio osobnosti koji voli strukturu, ali i izazove te učenje novih stvari, dok kroz spisateljski poziv živim luckasti i kreativni dio sebe koji je u slikovnicama pronašao jezik na kojem se može izraziti. Nije mi teško prebacivati se iz jednog područja u drugo jer kao freelancer ionako nisam sklona rutini. I, iako je riječ o dva naizgled različita zanimanja, u oba njegujem svoju ljubav prema riječima i verbalnom izričaju.

Budući da je prevođenje u Vaš život ušlo iznenada, upisali ste poslijediplomski specijalistički studij za konferencijsko prevođenje, također u Zagrebu. Možete li nam reći što je to uopće konferencijski prevoditelj?

Konferencijsko prevođenje podrazumijeva nekoliko vrsta usmenog prevođenja. Najpoznatije je simultano prevođenje u kojem prevoditelj s odmakom od samo nekoliko sekundi prevodi govornika na drugi jezik. To se prevođenje naziva simultanim jer prevoditelj istovremeno sluša govornika u slušalicama dok na mikrofon izgovara prijevod. Postoji i konsekutivno prevođenje gdje prevoditelj prvo sluša govornika i radi bilješke prema kojima potom prevodi na drugi jezik. Jedna od varijanti je i tzv. chuchotage (šaptano prevođenje) gdje prevoditelj, kako ne bi smetao druge sudionike, bez upotrebe tehničke opreme, šapćući simultano prevodi za jednu ili dvije osobe.

Osim navedenih zanimanja u prvom pitanju, također ste i trenerica simultanog prevođenja na već spomenutom specijalističkom studiju u Zagrebu. Čini se da prevođenje postaje sve popularnije među studentima, čemu je dokaz da ga nude sveučilišta u svim većim hrvatskim gradovima. Koliko je zapravo teško postati prevoditelj? Nude li takvi studiji dovoljno znanja studentima ili pravo učenje dolazi tek nakon diplome? Što bi se, prema Vašem mišljenju, moglo poboljšati?

S obzirom na broj diplomiranih jezičara, još se uvijek manji dio njih odlučuje za usmeno prevođenje. Što nije čudno jer je riječ o vrlo specifičnom i zahtjevnom zanimanju koje, uz talent, iziskuje i mnogo rada i truda kako bi se izbrusila vještina. Da biste postali prevoditelj, korisno je završiti studij konferencijskog prevođenja gdje ćete steći znanja o tehnici, metodama pripreme za konferencije te ćete imati priliku učiti od vrhunskih prevoditelja. Treba imati na umu da to nije mjesto za usavršavanje znanja jezika i zato prijemni ispit nije lagan. Na njemu, osim predispozicija za usmeno prevođenje (sposobnost analize, dobra memorija, odgovarajući verbalni izričaj, prezentacija…), trebate pokazati i vrhunsko znanje materinjeg jezika te duboko poznavanje stranih jezika. Iako na studiju možete dobiti tehničko znanje i dio prakse, pravo se znanje stiče iskustvom. Potrebno je mnogo vježbe kroz posao kako biste napredovali i osigurali si poziciju na tržištu. Naši specijalistički studiji vas dijelom mogu pripremiti za to, iako bi, po mom mišljenju, bilo bolje da traju dvije, a ne jednu godinu jer treba vremena da tolika količina novih znanja i vještina sjedne na svoje mjesto, a praksa je nužan dio procesa.

Prevoditeljica ste u Europskoj Uniji, a radi toga često putujete u Bruxelles i Strasbourg. Kako izgleda jedan Vaš radni dan danas, a kako je izgledao prije pandemije? S kojim se sve izazovima susrećete?

Prije pandemije običavala sam desetak dana mjesečno provoditi u Bruxellesu ili Strasbourgu. Takav život traži podršku obitelji i prijatelja, pogotovo ako imate dijete. Ja imam sreću što mi je i suprug freelancer te se lako dogovoramo oko brige za kćer. Osim toga, naviknete se živjeti s koferom uvijek u hodniku, s čestim promjenama letova, hotela i rasporeda konferencija te naučite odrađivati stvari unaprijed, kako vas ne bi zatrpale kad se vratite s puta. U ožujku prošle godine život mi se preko noći promijenio. Bio je to veliki šok jer sam istovremeno ostala bez zanimanja, bez primanja i bez putovanja. Bila je to teška godina i posao mi je jako nedostajao. No, nisam htjela ostati pasivna te sam se angažirala oko pisanja te objavila treću slikovnicu, a još dvije su trenutno u pripremi. Osim toga, odlučila sam izbrusiti još jedan jezik kako bih ga nadodala svojoj kombinaciji.

Je li teško biti prevoditelj u Hrvatskoj? Na koji bi način novopečeni prevoditelj mogao doći do, primjerice posla u EU?

U Hrvatskoj nije lako naći svoje mjesto na tržištu. Dobro je poznavati nekog od starijih kolega koji će vam biti spreman ponuditi posao jer tako najlakše možete dobiti preporuku za dalje. Jedna od opcija su i agencije kojima se možete obratiti. A ako ste upravo završili specijalistički studij konferencijskog prevođenja, možete se prijaviti za tzv. akreditacijski ispit za prevoditelje slobodnjake pri europskim institucijama. EU, u prosjeku, na ispit pozove oko 25% prijavljenih (ovisno o trenutnim jezičnim potrebama te zahtjevima koje kandidat treba zadovoljiti da bi došao na listu), a od toga samo 25% kandidata ispit na kraju i položi. No, ne treba se obeshrabriti, već samo ozbiljno shvatiti stupanj profesionalnosti i stručnosti koju prevođenje na tako visokoj razini zahtijeva.

Prije gotovo četiri godine, 2017., objavili ste svoju prvu slikovnicu Suli u avanturi. Riječ je o dogodovštinama vesele žirafe, a u prijašnjim intervjuima naveli ste kako su priče nastale spontano, za vrijeme dugačkih vožnji Vaše kćeri u vrtić. Koliko Suli danas ima nastavaka? Što vam je najdraže kod pisanja slikovnica?

Dosad su objavljena tri nastavka slikovnice Suli u avanturiPrijateljstvo, Putovanje i Škola. A upravo sam dovršila i prvi draft četvrtog nastavka koji će izaći najesen! U procesu rada na slikovnicama najviše volim osmišljavati ideju i poruke koje želim prenijeti djeci.  To mi je, osim vrckave i zabavne priče, najvažniji aspekt u kreiranju knjiga. Želim da djecu priča dirne, da im ideje poput samopouzdanja, prihvaćanja, hrabrosti, upornosti ili življenja snova suptilno uđu pod kožu, ali bez moraliziranja i patroniziranja. To je za mene najljepši dio procesa pisanja.

S obzirom da ste prevoditeljica, jeste li ikada razmišljali da prevedete Suli na talijanski ili španjolski jezik? Bi li bilo izazovno napisati slikovnicu na stranom jeziku?

Još razmišljam i već radim na tome! Ali nije nimalo lako jer pišem u rimi, što je iznimno zahtjevno za prevođenje. Sama se još nisam upustila u to, prijevod na njemački već imam, a za engleski sam dosad dobila odbijenice – preveliki im je izazov, kažu. A pisati na stranom  jeziku mi nikad nije palo na pamet. I mislim da ni neće. 🙂

Je li teže prevoditi ili pisati priče? Imate li u planu neku novu slikovnicu u budućnosti?

Oba zanimanja nose svoje teže i lakše strane i ne mogu napraviti razliku. Ima konferencija koje znaju biti toliko teške da mi se glava cijeli dan ne stigne oporaviti od naprezanja. A, s druge strane, ogromna je frustracija kad ne uspijevate ispisati neku scenu onako kako ste ju zamislili. Satima vrtite stihove i rime po glavi, a ne izlazi ništa što dobro zvuči. Tada bih spisateljski posao itekako mijenjala za najtežu konferenciju na svijetu! I da, nastavljam i pisati i učiti jezike, a ovog proljeća izlazi moj novi spisateljski projekt – Slikobasne. To je slikovnica s prepjevima basni i sa sličicama umjesto nekih pojmova, namijenjena lakšem učenju čitanja. Još jedan iskorak iz zone sigurnosti i baš mu se veselim!

NEKOLIKO BRZOPOTEZNIH:

  • Govorite talijanski i španjolski, ali draži Vam je: španjolski
  • Pišete, prevodite i podučavate, a od toga najteža je: administracija oko sva tri zanimanja
  • Kada ne radite, omiljeni hobi Vam je: planinarenje i putovanja
  • Najdraže mjesto u Zagrebu Vam je: Maksimir

Marina Pauletić

Studentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, buduća prevoditeljica. Uz pisanje i čitanje velika ljubav su joj učenje stranih jezika te istraživanje i posjećivanje novih mjesta.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori