fbpx

Marija Braut: Prva dama hrvatske fotografije

Marija Braut: Prva dama hrvatske fotografije

This is a man’s world, this is a man’s world…But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman.

Etta James: It’s A Man’s Man’s Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

Marija Braut, fotografkinja i umjetnica. Jedna od najznačajnijih predstavnica zagrebačke škole fotografije. No, ona je i dobri duh Zagreba, Mare lutalica, kako je ju nazvao povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov, koja je svojim okom i fotoaparatom ovjekovječila ritam zagrebačkih (u)lica koji su joj bili doživotna inspiracija.

Rođena je 1929. godine u Celju. Majka joj je bila podrijetlom iz Dalmacije, a otac Slovenac (djevojačko prezime bilo joj je Kračun). Od 1941. godine živjela je i radila u Zagrebu.

Fotoaparat u ruke – u trideset osmoj godini života

Godine 1949. završila je srednju školu u Zagrebu, nakon čega je započela studij arhitekture. Fotografijom se počela baviti u trideset osmoj godini života kada na nauk dolazi u atelijer Toše Dabca. Najprije mu je bila učenica, a kasnije i suradnica.

Tošo je imao jedan zanimljiv pristup, bio je precizan, ali nikad me nije kritizirao. Znao je ponekad reći:”Ja bih to drugačije”, ali nije govorio da nije dobro. On nije držao tečajeve fotografije, jednostavno mi je dao aparat u ruke i ja sam radila.

Ivona Siničković, “Marija Braut: Fotografija me znala dovesti u najneobičnija stanja i na najneobičnija mjesta“, Vox feminae, pristup 1.10.2020.

Marija je od Toše učila tri godine. Snimila je posljednji njegov portret i nakon njegove smrti priredila crnu izložbu posvećenu njegovom radu i djelu.

Privatni život

Marija je Tošu poznavala još od njene srednje škole, a bio joj je i kum na vjenčanju. Marijin prvi suprug bio je novinar Sead Saračević, s kojim je dobila kći Ranku i sina Bojana.

Ranka nije voljela mahune, Bojan je volio jetrica na žaru. Odrastali su na National Geographicu koji nikada nisu potrgali za razliku od telefonskog imenika. Radila sam honorarno na radiju. Živjeli smo u Gajdekovoj ulici na Šalati, bio je to normalan život i mnogo smo se smijali.

Iz arhive Globusa, “‘Otišla sam od djece i muža jer nisam mogla podnijeti da njegova ljubavnica opsjeda našu kuću’“, Jutarnji list, pristup 1.10.20.

No, njihov brak završio je razvodom, a Marija je napustila njihov dom na Šalati i dvoje djece. Nakon toga se posvetila fotografiji.

Djeca su uvijek pametnija nego što se nama čini. Znam, nije ni njima bilo lako, nedostajala sam im, no i Ranka i Bojan shvatili su zašto je mama otišla, a došla druga žena.

Iz arhive Globusa, “‘Otišla sam od djece i muža jer nisam mogla podnijeti da njegova ljubavnica opsjeda našu kuću’”, Jutarnji list, pristup 1.10.20.

Drugi brak bio je također s jednim novinarom, Ivom Brautom, no ni on nije potrajao. Velika tragedija zadesila ju je 1997. godine kada joj ubijen sin Bojan, što je ostavilo veliku prazninu i tugu u njenom životu.

Marijin umjetnički put

Svoju prvu samostalnu izložbu imala je 1969. godine u Galeriji Studentskog centra. Iste godine postala je i članicom ULUPUH-a.

U svojoj karijeri radila je u Galerijama grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti za koje je fotografirala portrete umjetnika te fotografirala za kataloge. Osim toga, radila je na ilustriranju časopisa i monografija. Nakon 1972. godine postala je samostalna umjetnica.

Na svom umjetničkom putu snima umjetnička djela, portrete umjetnika, arhitekturu, krajolik kulturna zbivanja i svakodnevni život na ulicama grada.

Godine 1987. objavila je knjigu fotografija Zagreb — moj grad . Tu su još monografije Zdravo maleni (Šibenik 1980.), Maksimir (Zagreb 1982.), Dagomys INGRA (Zagreb 1983.), Maksimir 200 (Zagreb 1994.), Dubrovnik ponovljen (LMN d.o.o. 2001.), Marija Braut – Retrospektiva (Marina Viculin, Galerija Klovićevi dvori 2001.), Marija Braut – Moj Zagreb u koloru (Iva Prosoli, Muzej grada Zagreba 2009.), Novi Zagreb Jučer (Marija Braut i Mario Rozić, Anita Zlomislić, Centar za kulturu Novi Zagreb 2012.).

Marija Braut - Zagreb Moj grad
foto: njuskalo.hr

Svoja djela, svoje fotografije, izlagala je na više stotina samostalnih i skupnih izložbi, što domaćih, što inozemnih. Također, brojne njene fotografije objavljene su u novinama i specijaliziranim časopisima.

Marija je surađivala s brojnim hrvatskim kazalištima i festivalima. Primjerice, s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Zagrebačkim kazalištem mladih, Gradskim dramskim kazalištem Gavella i Satiričkim kazalištem Kerempuh te je radila na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Izdala je i ratnu tematsku knjigu Dubrovnik-jedno lice rata, 1994. godine.

Snimala sam i Dubrovnik za vrijeme rata. Vukovarske izbjeglice u Dubrovniku 1991. Nazvala sam knjigu – Jedno lice rata, nisam snimala topove, oružje, već ono što je bilo sjebano. Kad je rat počeo, prijavila sam se da idem na krizna područja. Željela sam nekako pomoći. … Ne znam pucati, ali mogla sam snimati. Rodoljublje, valjda. Penjala sam se na Srđ dok je Dubrovnik bio u neprijateljskom okruženju. Bila sam na Vuki prema Vukovaru, Nuštru, Osijeku, u Pokuplju, Jamnici, Sunji, od Malog Stona do Prevlake.

Iz arhive Globusa, “‘Otišla sam od djece i muža jer nisam mogla podnijeti da njegova ljubavnica opsjeda našu kuću’”, Jutarnji list, pristup 1.10.20.

Godine 2014. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priređena je velika izložba Nepoznati Zagreb Marije Braut na kojoj su prikazane njene manje poznate i rjeđe izlagane fotografije.

Ja odoh, a fotografije ostaju.

Marija Braut preminula je 2015. godine, godinu dana nakon izložbe Nepoznati Zagreb Marije Braut. Njezina ostavština, fotografije i mnogobrojni negativi čuvaju se u zbirkama zagrebačkih muzeja, Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i drugdje.

Nemreš sve na lijepo preživjeti, ali one najbitnije stvari su mi bile lijepe. I zato sama sebe zovem sretnom ženom. Kaj ja mogu? Ja odoh, a fotografije ostaju.

“Marija Braut je otišla tiho”, Moje vrijeme, pristup 1.10.20.

Marijin trag u povijesti

Prije nego naglasimo Marijin trag u povijesti, nabrojat ćemo još pokoju zanimljivost iz Marijina života.

  • Plesala je u Ladu, sve do rođenja sina Bojana.
  • Godinama je bila jedina žena u Fotosavezu Jugoslavije.
  • Prva je Zagrepčanka koja je sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća nosila traperice.
  • Nije dobila vlastiti fotoatelijer, ali je u svom jednosobnom stanu kuhinju je pretvorila u tamnu komoru, kako bi mogla raditi, a smočnicu je pretvorila u kuhinju.
  • Bila je službena fotografkinja na snimanju filma Sutjeska iz 1973. godine, u režiji Stipe Delića.

Jednom sam na Stradunu, početkom kolovoza, srela snimatelja Tomislava Pintara koji je sa Stipom Delićem snimao “Sutjesku”. ”Trebamo fotografa”, rekao mi je i tako sam završila na Tjentištu, gdje sam se družila s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom koji je u filmu glumio Tita. Neopisiva je ljubičasta boja očiju Liz Taylor… Pile smo whiskey iz plastičnih čaša. … Burton je stalno uza se imao čovjeka koji je nosio nekakav koferić, poslije sam ustanovila da su u tom koferiću boce whiskeyja, čaše i led.

Iz arhive Globusa, “‘Otišla sam od djece i muža jer nisam mogla podnijeti da njegova ljubavnica opsjeda našu kuću’”, Jutarnji list, pristup 1.10.20.

U režiji Marka Stanića i prema scenariju Paule Bobanović 2009. godine snimljen je dokumentarni film o Marijinom životu, u kojem sama Marija prepričava svoj životni put. Film se naziva Marija hoda tiho.

Za svoj rad dobila je 1972. godine nagradu Grada Zagreba i Nagradu za životno djelo Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti 2008. godine.

Iza sebe ostavila je bogatu ostavštinu, mnoštvo fotografija koje nas podsjećaju na neka druga vremena, neka druga lica, neku drugu modu i neki drugi svijet. Stoga, gđo. Braut hvala Vam na umjetnosti!

Dobila sam nagrade i formalna priznanja, ali najviše mi znači kada vidim da su moje fotografije još uvijek aktualne. … Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje.

Ivona Siničković, “Marija Braut: Fotografija me znala dovesti u najneobičnija stanja i na najneobičnija mjesta”, Vox feminae

Izvori i preporuke za čitanje:

  • Antonija Bogner-Šaban, Vladimir Maleković, Ive Šimat Banov, Tošo Dabac, Marija Braut : fotografije 1967 – 2005., Prometej, Zagreb 2006.
  • Hrvatski biografski leksikon online
  • Marija Braut, Zagreb – moj grad, Globus/Mladinska knjiga, Zagreb 1987.

Naslovna foto: mojevrijeme.hr

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *