Marija Fabković: Marljiva, uporna, inatljiva i žena ispred svog vremena
This is a man’s world, this is a man’s world…But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman.
Etta James: It’s A Man’s Man’s Man’s World
O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.
Marija Fabković bila je hrvatska učiteljica, prevoditeljica, novinarka i pedagoginja češkog podrijetla. Rođena kao Marija Frechová prezime mijenja udajom za Skendera Fabkovića, učitelja, pedagoga, pisaca i novinara iz Samobora, zbog kojeg je doselila u Lijepu našu.
Marljiva, uporna, inatljiva i ispred svog vremena. Žena koju rado bilježimo u novom Ženskom tragu u povijesti.
Marija Frechová i Marija Fabković
Marija (Katarina) Frechová rođena je 1833. godine u Pragu. Nakon završene Učiteljske škole, 1853. godine postaje učiteljicom. Najprije je radila u privatnoj, ženskoj školi kojom je ravnala Svatova Amerlingová. No, iduće godine, 1854., udaje se za pedagoga i učitelja, Samoborca Skendera Fabkovića.
Marija zbog ljubavi seli u Hrvatsku, točnije najprije je živjela u Virovitici gdje su ona i suprug dobili službu. Nakon šest godina rada u Virovitici sele u Karlovac, gdje su se zadržali pet godina. Njihov dom često su posjećivali cijenjeni uglednici kao što su Ivan Trnski, Franjo Rački, Eugen Kvaternik i Ante Starčević. Iz Karlovca sele u Zagreb, gdje je Marija najprije davala privatne poduke, no 1868. godine dobiva posao u Višoj djevojačkoj školi, gdje je predavala ženski ručni rad.
Inatljiva i „neposlušna“
Marija u Zagrebu nije bila u potpunosti prihvaćena. Vladajući su joj zamjerali što je učenike vodila na izlete, a djevojčicama dozvolila, za ono vrijeme, slobodnije ponašanje. Stoga su je premjestili na mjesto učiteljice nižih razreda glavne škole. No, to ju nije pokolebalo u pedagoškom i učiteljskom radu.
Godine 1873., u Austriji, kao prva žena, položila je ispit za nastavnicu građanske škole iz matematike, biologije, francuskog jezika i tjelesnog odgoja. Dvije godine kasnije, 1875. godine, počinje predavati gimnastiku u vježbaonici ženske učiteljske škole. Od 1886. godine do umirovljenja 1896. godine predavala je u Donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi.
Nakon toga živjela je u Francuskoj i Švicarskoj, gdje je završila studij francuskog jezika. Završetkom studija bavila se prevoditeljstvom. Objavljivala je radove u češkim časopisima Ženskě listý i Divčí svĕt, a s češkog prevodi na hrvatski jezik u listovima Smilje i Hrvatska. U razdoblju od 1867. do 1898. godine za Napredak je prevodila djela francuskih autora te roman Victora Hugoa Devedeset i tri na češki jezik, kao i djelo Augusta Šenoe Zlatarevo zlato (Zlatnikův zlatoušek, Prag 1880. godine).
Teoretičarka i praktičarka
Osim navedenih listova, Marija je objavljivala i u časopisima Napredak, Hrvatska smotra, Hrvatsko pravo, Prosvjeta, Glasonoša, Gimnastika i Obzor.
U teorijskim pedagoškim radovima zalagala se za slobodnu i narodnu školu na hrvatskom jeziku, promicala važnost tjelesne i zdravstvene kulture u obrazovanju mladeži, posebice djevojčica. Zalagala se i za estetski odgoj, uvođenje ručnog rada u škole i naglašavala važnost očuvanja okoliša. Pisala je i o moralnom odgoju, o zabrani tjelesnih kazni u odgoju i obrazovanju te o razvoju ljubavi prema radu.
Godine 1871. na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupini isticala je potrebu jednakih prava i položaj učitelja i učiteljica, a kritizirala je državnu vlast koja je svećenstvu dopuštala utjecaj na odgoj i obrazovanje djece. Godine 1872. osnovala je i uređivala Žensku biblioteku, u kojoj se gorljivo zauzimala za reformu ženskog obrazovanja.
Novinarka i književnica
U hrvatskoj povijesti bilježimo ju i kao saborsku novinarku. Naime, bila je prva saborska novinarka koja je praškom listu Národní listy slala izvješća o radu Hrvatskog sabora. Zbog toga ju se naziva i prvom hrvatskom novinarkom, ali profesionalno se novinarstvom prva bavila Marija Jurić Zagorka.
Jedina je žena među osnivačima Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora 1871. godine, u kojemu se istaknula u rješavanju pedagoških pitanja, u pokretanju knjižnice i čitaonice u Kaptolskoj školi, u uvođenju terminologije za ženski ručni rad i nastavu tjelesnog odgoja.
Marija se bavila i književnošću. Pisala je pripovijetke inspirirane hrvatskim pučkim običajima te putopisne crtice. U češkim listovima pisala je o hrvatskim djelatnicima, primjerice Život i rad Dragojle Jarnevićeve u časopisu Osvěta 1863. godine, dok je u časopisu Hrvatska smotra pisala o češkim piscima i književnosti.
Marijin trag u povijesti
Godine 1903. Marija obolijeva zbog čega joj je amputirana noga. Dvije godine kasnije, umire joj voljeni suprug Skender, s kojim je bila u braku pedeset godina. Deset godina nakon, 1915. godine, preminula je i Marija.
Njezina korespondencija, rukopisi i autobiografija čuvaju se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu.
Pamtit ćemo ju kao angažiranu reformatoricu hrvatskog školstva i prosvjete, prvu učiteljicu tjelovježbe, prvu ženu koja je položila ispit za nastavnicu građanske škole, osnivačicu Ženske biblioteke i jednu od osnivača Hrvatskog pedagoško-književnog zbora.
Napomenimo da je i sudjelovala u radu Gospojinskog kluba te da je 1865. godine osnovala Učiteljsku zadrugu koja se bavila zbrinjavanjem siročadi preminulih učitelja, a sudjelovala je i u izgradnji Hrvatskog učiteljskog doma.
Napisala je stotinjak članaka, rasprava i drugih priloga iz područja školstva, pedagogije i prosvjete. Predana, hrabra i borbena, žena koja je s pravom dio hrvatske povijesti prosvjete i školstva.
Izvori
Branko Pleše, Marija Fabković, Hrvatski biografski leksikon online, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1998., pristup 05.08.2021.
Fabković, Marija, Hrvatska enciklopedija online, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, pristup 05.08.2021.
Lea Bakić, “Marija Fabković – hrabra, ustrajna i marljiva pedagoginja”, Blog Hrvatskog školskog muzeja, 20.10.2020. pristup 05.08.2021.
Naslovna foto: pixabay.com
