Marija Jurić Zagorka: Misteriozna velikanka koja je obilježila novinarstvo u Hrvatskoj i postala jedna od najčitanijih hrvatskih književnica

Za života obožavana, ali i omalovažavana, Marija Jurić Zagorka postala je jedva od najvažnijih Hrvatica ikada. Njezina životna priča, često doživljavana tragično, dostojna je njezinih romana. Svojim novinarskim radom zaslužila je poštovanje čitave Europe. Kako bi se odmaknuli od uobičajenih priča i podataka vezanih uz njezin život i zaista upoznali Zagorku, posjetili smo Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na Dolcu 8, koji djeluje u sklopu Centra za ženske studije. U stanu je živjela od 1930.-ih do svoje smrti 1957. godine.

U stanu su nas dočekale Ana Zbiljski, voditeljica Memorijalnog stana i vanjske suradnice, gornjogradska coprnica Martina Findrik i istraživačica Neda Novosel. Sve su one veći dio svojeg profesionalnog puta posvetile istraživanje Zagorke, te su u Zagorkinoj radnoj sobi s pogledom na Dolac krenule pričati njenu priču. Kada dođete u stan, imate osjećaj kao da pijete kavu s prijateljicama koje s puno ljubavi, profesionalnosti i znanja raspravljaju o određenoj temi, te se nadamo da će i sam intervju ostaviti takav dojam.

Život dostojan njenih romana

Za početak, možete li nam dati neke temeljne podatke o Zagorkinom životu?

Ana: Zagorka je rođena 2. ožujka 1873. godine u Negovcu kraj Vrbovca, na imanju grofa Erdödyja na kojem je njezin otac Ivan Jurić bio upravitelj. Ubrzo su se preselili na imanje Golubovec kraj Krapine čiji je vlasnik bio Geza Rauch, kum Khuena – Hedervarya.

Martina: Zagorka živi u vremenu kada se ruše svjetovi. Druga polovica 19. i prva polovica 20. stoljeća bila su turbulentna vremena. Također, živi u vremenu kada je žena sputana odjećom i načinom života kao nikada prije i nikada poslije. Klasa kojoj ona pripada definirala je život žene u svim segmentima njenog života. Pripadala je visokom i obrazovanom svijetu elite, te je u njemu primila znanje, ali ne i emocionalnu potporu, koju dobiva od posluge.

View this post on Instagram

A post shared by Bojana (@bo_sketches)

Neda: Imala je odličnu startnu poziciju. Školovala se i obrazovala u Lužnici s plemićkom djecom. Nastavila je obrazovanje u Varaždinu i kod sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje se obrazovala za učiteljicu.
Emocionalnu potporu je dobivala od trolista Tenšek-Marta-Dragica. Sluge Tenšeka koji joj je pričao priče o djevojkama koje su se preoblačile u muškarce, dadilje Marte i sestre Dragice koja je umrla mlada.

Ana: Škola Sestara milosrdnica bila je najviši stupanj obrazovanja u to doba, Ženski licej osniva se 1892. godine. Radi “incidenata” u vidu raznih članaka i časopisa koje Zagorka piše za vrijeme školovanja, ali i ranijeg istupa pred Khuenom – Hedervaryem kada ga poziva da oslobodi Hrvatsku od Mađara, roditelji je pred mature ispisuju iz škole. Zagorka je bila toliko nadarena da Rauch želi financirati njeno daljnje školovanje u Zürichu u Švicarskoj, gdje su prvi dopustili ženama pristup visokom obrazovanju. Kako je Zagorkina majka imala psihičkih problema, što je dodatno stvaralo obiteljsku situaciju nesretnom i nesređenom, smatrala je to nemoralnom ponudom i zaključila da je za Zagorku najbolje da se uda.

Zagorku 1890. roditelji udaju za četrnaest godina starijeg Andriju Matraya, Mađara i šefa željezničke postaje u Zaboku, gdje se s njim u konačnici i preselila. Kako je tekao taj brak, što se dogodilo u konačnici? Ipak Zagorku znamo kao neovisnu i samostalnu ženu.

Ana: Zagorka je bila poželjna udavača. Imala je veliki miraz, i iako je za sebe stalno govorila da je neugledna, to nikako nije bila. Udaja mlade djevojke za starijeg muškarca je u to doba bila normalna I prihvatljiva.

Martina: Zagorka je u “Mojoj borbi” navela tri fronta: borba protiv germanizacije, protiv mađarizacije i za djelovanje žene u javnom životu. Matray je objedinio dva od tri fronta: mađarizaciju i javni život žene. U životu je imala dvije točke pucanja, i oba puta su bila kad joj se zabranjuje pisanje.

Ana: Matray je, osim što joj je branio pisanje, što je dovodi do živčanog sloma i hospitalizacije na psihijatriju. Bio je škrt i nasilan prema njoj. Zlostavljao ju je.

Neda: Ipak, dok je bila u braku s njim i dok su živjeli u Zaboku, upoznala se i družila sa svećenstvom. Tadašnji župnik Ljudevit Ivančan pokazao joj je grob Sigismunda Vojkffya i njegove žene Elizabete rođene Malatinski, koji su joj kasnije poslužili kao inspiracija za Sinišu i Neru. Osim toga, Matray je shvatio da može zaraditi na njoj. Učila je mađarski i pohađala tečaj za telegrafisticu, kako bi ju mogao zaposliti kao brzojavnu službenicu. Popustio je što se tiče pisanja, ali želio je da piše promađarski, poglavito nakon selidbe u Mađarsku. Ona je to, naravno, odbila.

Martina: Nekakva temeljna točka pucanja njihova braka je 1895. godina, kada studenti spaljuju mađarsku zastavu prilikom otvaranja zagrebačkog HNK. Matray je tražio da napiše članak u kojemu će osuditi taj čin, ali Zagorka u tom trenutku ima godina koliko i ti studenti, simpatizira ih. I pristaje napisati članak, ali u njemu brani studente.

Ana: Te godine je odlučila pobjeći od Matraya. Uzima svoj nakit, te obučena kao sobarica bježi k obitelji u Sremsku Mitrovicu. Obitelj je prihvaća i štiti od nasilnog supruga koji je raspisao tjeralicu za njom. U tjeralici piše da je umobolna. Već je bila u bolnici na liječenju, pobjegla je od muža, što je u to doba smatrano čudnim i samim time ju se karakteriziralo kao luđakinju, te ga je materijalno oštetila. Smatralo se da je žena suprugovo vlasništvo, a tu je i pitanje miraza. Obitelj iz Mitrovice ju tjera kad shvaćaju da i dalje piše, što je ipak bilo previše za njih, te ju redarstvenici u konačnici hvataju i smještaju na psihijatrijski odjel Zakladne bolnice milosrdne braće. Tamo je naišla na odličnog doktora koji shvaća da ne spada tamo, i žmiri na jedno oko te tako omogućava Zagorki bijeg iz bolnice. Zagorka ostaje u Zagrebu, a službeno se rastaje 1900. godine.

Tu ne završavaju njezine ljubavne eskapade?

Ana: Tako je. U Obzoru upoznaje Slavka Vodvaršku, novinara, publicista i književnika. Upuštaju se u vezu, čak se pričalo da i žive skupa, što je za ono doba veliki skandal. Ipak, 1911. godine su se vjenčali. Njegova obitelj ju nije podnosila, i bila je tabu tema. Žena koja piše, koja sudjeluje u javnom životu i oblači se kao muškarac. Žena koja je jedanaest godina starija od svojeg muža! Takva nevjesta nije bila prikladna za tako uglednu obitelj, koliko god novaca imala. Brak je također završio rastavom, nismo još točno utvrdili kada. Slobodoumna kakva je bila, Zagorka nije odustala od veza. Također skandaloznih. Bila je u vezi i s Rudolfom Habedušom Katedralisom, s kojim je prekinula jer joj je ukrao ideju za roman, ali i sa Jankom Matkom. Obojica su bili oko dvadesetak godina mlađi od nje.

Neda: Zanimljivo je da je Zagorka bila udana za upravitelja željeznice, a željeznica je bila najmađariziranije mjesto. Tako i nastaje njezin prvi novinski članak, “Egy Perz”, odnosno “Jedan časak”, u kojem negoduje protiv mađarizacije željeznica.

Kako je tekao njezin život van tih brakova? Što se događa nakon njih?

Ana: Zagorka je u to doba već popularna književnica. Za vrijeme međuraća živi u hotelu Esplanade, bavi se publicističkim, književnim i novinarskim radom. 1930-ih se seli u stan na Dolcu. U njemu radi i boravi, spaja radni i životni prostor.

Martina: Ima velikih problema za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nastupa cenzura, zabrana pisanja. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je još gore. U potpunosti je marginalizirana, u stan joj dodijeljuju sustanare. Na koncu dogovara uzdržavanje s dvojicom podstanara. Umire u noći s 29. na 30. studenog 1957. godine u svom stanu. Iako je službeno društveno marginalizirana, Zagorku su ljudi obožavali. Dolazili su na Dolac samo da ju vide, popričaju s njom. Postojao je kult još za vrijeme njezina života. Zato joj je priređen velik i dostojan sprovod.

Prva hrvatska novinarka

Kako započinje Zagorkin novinarski put? Cijeloga života naglašavala je da je prvenstveno novinarka, a tek onda književnica. Očito joj je to puno značilo.

Ana: Zagorku u Obzor gura njezin prijatelj Josip Juraj Strossmayer. Suradnja započinje spomenutim člankom “Egy Perz”, kojeg objavljuje pod pseudonimom Zagorka. Naišla je na neodobravanje novinara u Obzoru, ali Strossmayerov utjecaj bio je jači. Vjerojatno bi ju kolege lakše i brže prihvatili da je bila iz plemićke ili bogatije obitelji. Tada se smatralo da je žena u novinarstvu jednaka prostitutki, te je radila u sobici koja je bila ostava za metle, samo da nitko ne bi vidio da radi u Obzoru.

Martina: Kada je došla u Obzor, za Zagorku su mislili da je sluškinja od tog famoznog Zagorke čije su tekstove objavljivali. Kada su shvatili da je žena, isprva nisu željeli surađivati s njom, iako je do tada suradnja postojala. Strossmayerovo pokroviteljstvo omogućilo joj je da ostane u Obzoru. Iako, taj šok koji je predstavljala žena u redakciji je i dalje bio prisutan.

Neda: Nije imala niti podršku obitelji. Otac joj je ponudio plaćati rentu u kolikom god iznosu želi, samo da se ostavi rada i pisanja kojima je sramotila obitelj. Kada su vidjeli da Zagorka na to ne pristaje, on i Rauch željeli su joj dogovoriti bolje plaćeni novinarski posao u Narodnim novinama, ali Zagorka je i to odbila. Naime, Narodne novine bile su režimske novine i nije željela imati veze s njima. Realno, mogla je pisati za najveće mađarske novine, svi su je željeli u svojim redovima. Ali ostala je vjerna svojim principima.

Martina: Zato i je češće bila gladna nego sita. Govorilo se da radi na jednom gulašu dnevno, a rasprodala je i svoju odjeću i nakit, samo da se prehrani. Da je počela djelovati za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se svjetovi ruše i žene počinju raditi umjesto svojih muževa kako bi gospodarstvo i dalje funkcioniralo, ljudi bi je lakše prihvatili kao prvu novinarku. Ne bi doživjela tolike uvrede, a i financijski bi joj bilo lakše. Ali, ona je jednostavno bila ispred svog vremena, uvijek barem desetljeće ispred svih. Morala je biti prva.

Neda: U Obzoru je provela 22 godine, radila je tamo do 1918. Najvažniji korak u njezinom novinarskom životu je 1906. kada postaje politička, odnosno saborska izvjestiteljica. Sa novinarske galerije promatra saborska zasjedanja u Budimpešti. To da jedan mali Zagreb ima političku novinarku odjeknula je u svjetskim novinama. S vremenom su kolege novinari iz svih država dolazili k njoj po informacije. Znali su da će doći do njih, i da će biti točne.

Martina: Granica Zagreba u to doba bio je HNK. I onda takav gradić ima političku novinarku, a London u to doba ima pet novinarki, od toga niti jednu u politici. Ogromna je to stvar.

Osim što je pisala za Obzor, koji joj je obilježio život, te objavljivala u mnogim drugim časopisima, pokrenula je i neke vlastite časopise?

Martina: Tako je. Sa skoro 65. godina, Zagorka pokreće časopis Ženski list.

Ana: Ženski list bio je prvi hrvatski ženski časopis. Pokrenut je 1925. godine, te se bavio isključivo ženskim temama. Bilo je svega, od recepata do feminizma.

Neda: Godinu ranije predstavnik njemačke izdavačke kuće Ullstein ponudio joj je da uređuje ženski list namijenjen domaćoj publici, ali sa izvorno njemačkim tekstovima i sadržajem koji bi Zagorka prevodila te tako objavljivala. Smatrala je to germanizacijom i odbila suradnju. Ali, to joj je bio poticaj za osnivanje Ženskog lista.

Martina: Krajem 30-ih godina mijenja se politika Ženskog lista. Ponovno postaje popularan diskurs djeca- kuhinja – crkva, čime se žene vraća u okvir djelovanja iz kojeg su izašle tokom 20-ih. Tada se sve promijenilo, žene skraćuju kosu, počinju pušiti, nose hlače, nose haljine koje su otkrivale kao nikada do tada. Za tu promjenu je Zagorka živjela, i onda se dogodi da se nju i ostale žene “trpa” u kuće, iz kojih su zapravo tek izašle.

Ana: Zagorka se cijeli svoj život borila protiv konzervatizma, izborila se za svoje mjesto u javnom životu i javnoj sferi, te nije željela raditi u časopisu koji je promovirao vraćanje žene isključivo u privatnu sferu. Zato 1938. izlazi iz uredništva Ženskog lista, seli u stan na Dolcu 8 i tamo počinje uređivati časopis Hrvaticu. Uložila je svu svoju imovinu u projekt. Spojila je privatno i poslovno, životni prostor postao je i radni. Časopis je bio popularan, imala je više od tisuću pretplatnica iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva. Kada vidite njezinu kartoteku pretplatnica, koju možete pogledati u stanu, vidite kolika je to bila popularnost.

Neda: Osim toga, bila je suosnivačica Hrvatskog novinarskog društva. Bila je aktivna u njemu, a koliko je poštovana kao novinarka bila govori i podatak da je zajedno s tadašnjim gradonačelnikom Stjepanom Srkuljem otvorila Novinarski ples u Esplanadi. Bogme su znali “zaružiti”, kući su ih znale tjerati jutarnje sirene koje su budile tvorničke radnike.
Prijatelj joj je bio i Oto Antonini, osnivač popularnog časopisa Svijet koji je ujedino ilustrirao njezine knjige. Zagorka se družila i sa studentima koji su 1895. spalili zastavu, koji su joj kasnije postali kolege novinari, ali i s naprednim umjetnicima koji su zaslužni za pokretanje modernizma kod nas.

Kraljica povijesnih romana

Kada smo spomenule njezine knjige, valja se osvrnuti i na njih. Ipak je većina čitatelja upoznata s Zagorkom kao književnicom.

Ana: Zagorka je od malih nogu pisala jednočinke i romane. Iako je još 1899. Objavila svoj prvi roman “Roblje”, s njime nije postigla zapažen uspjeh. Stalno je nešto pisala, ali tu je uvijek bila uključena kritika režima, tako da joj je cenzura, koja je u to doba bila jaka, branila djela. Ovdje ponovno na scenu stupa Strossmayer, koji ju upućuje na to da radnju svojih djela vremenski preseli u prošlost.

Martina: Tada Zagorka izgovara nešto danas u potpunosti nevjerojatno. Smatra da ona, Zagorka, ne umije napisati povijesni roman. Kako bi bila sigurna u točnost informacija, konzultira se s povjesničarima, istražuje domaće i europske arhive, putuje Europom kako bi bila što vjerodostojnija.

Neda: Zato kritika da piše šund za kravarice i izmišlja povijest ili iznosi neistine ne drži vodu. Zagorka je provodila iscrpna istraživanja prije pisanja. Kada ju je Strossmayer upozorio da postoji doba o kojemu se ne priča, u kojemu su se žene tretirale gore nego životinje, a to je doba inkvizicije, Zagorka se “baca” na istraživanje. Otkriva da je, unatoč uvriježenu mišljenju, na našim područjima inkvizicija bila prisutna. Tako stvara koncept djela vjerojatno još za Strossmayerova života (umro 1905., op.a.), a 1911. počinje sa objavljivanjem “Tajne Krvavog mosta” u Malim novinama. Poznato je da su djela izlazila kao nastavci u novinama, a završavali su na najnapetijem dijelu, kako bi čitatelji i sutradan kupili novine.

View this post on Instagram

A post shared by @beli.zagreb.grad

Martina: Zagorka je oduvijek zlatna koka. Podizala je tiražu svim novinama u kojima su izlazila njena djela. Sve je počelo s Gričkom, a ostalo je povijest. S nepunih 40. godina je postala književnica.

Ana: Nepismeni su učili čitati i pisati radi nje, istrgnula je strano štivo iz ruku domaćeg čitateljstva. To je ogromna stvar. Istina je da je diktirala daktilografkinji zatvorenih očiju, kako bi se što bolje koncentrirala. Dnevno su se izmjenjivale dvije daktilografkinje, a Zagorka je neumorno diktirala. Bio je to luđački tempo, zato su se često i potkradale neke greške u djelima. Nije bilo vremena za kontroliranje. Zidovi su bili od poda do stropa prekriveni slikama i skicama iz određenog povijesnog razdoblja, kako bi se što bolje unijela u duh vremena. Bila je noćna ptica i često radila cijele noći.

Junakinja koja je organizirala prve ženske prosvjede

Zagorka je bila i feministica.

Ana: Osnovala je Kolo radnih žena, prvi ženski sindikat u našoj zemlji davne 1897. godine. Sindikat je zabranjen radi optužbi da potiče nemoral, ali nastavile su djelovati u ilegali. Upravo s njima je organizirala prve ženske demonstracije, spominje ih i u “Maloj revolucionarki”. Ali naša Martina je stručnjakinja po tom pitanju, tako da joj prepuštam riječ.

Martina: Bilo je to godine devetsto i treće (1903., op.a.). Prosvjedi protiv režima i Khuen – Hedevarya su u punom jeku, Zagorka sama sudjeluje te preobučena u muškarca prenosi poruke, zajedno s zagrebačkim gospođama brine se o prehrani studenata koji gube stipendije radi sudjelovanja u demonstracijama. Iako većina novina ne pišu o stanju u gradu i dobiva se dojam da se ništa ne događa, zapravo vlada velika buna. Čak su i opatice demonstrante propuštale da bježe kroz samostane. Zagreb kipi i gori. Jedino Obzor izvještava o demonstracijama. Radi toga uredništvo i novinari ili bježe ili završavaju u zatvoru. Ostaje samo Zagorka, koja punih šest mjeseci uređuje list i piše članke. Nikada nije dobila posebnu zahvalu za to, ali o toj godini će uvijek govoriti s puno sjete, ali i zanosa. Tada se borilo. Po gradu su se često održavale mise zadušnice za žrtve demonstracija, tako da je Zagorka, kako ona sama kaže, jednog dana odlučila organizirati prve ženske demonstracije.

U crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu organizirala je rekvijem za poginule i putem novina pozvala žene da se okupe u što većem broju. Kada je misa završila, zajedno sa svojim Kolom radnih žena zatvorila je sva vrata, osim izlaza pred Banske dvore te dijelila ženama transparente i značke. To je bila masa žena, nekoliko stotina. Uskoro se započelo s uzvicima “Dolje Hedervary!”. Redarstvenici nisu znali što da rade sa masom žena koje prosvjeduju, jer žene to jednostavno nisu do tada radile. Zagorka svjedoči da se na prozoru Banskih Dvora u jednom trenutku pojavio i sam Hedervary, te da ju je čak prepoznao i osmjehnuo se. Po gradu se pročulo da žene demonstriraju, te kada su se počele spuštati po Mesničkoj to je već bila masa ljudi, jer su im se putem pridruživali sugrađani. Na kraju je bilo i uhićenih, čak i žena i djevojaka, koje su ostali pjesmom ispraćali u zatvor. I sama Zagorka je bila uhićena, došli su po nju u redakciju Obzora. Kako su došli s otvorenom kočijom, odlučila je izvući najbolje iz situacije, tako da je kraljevski odvraćala pozdrave svima okupljenima koji su joj klicali. Sama je rekla: “Bila sam kao kakva vojvotkinja!” I bila je izuzetno ponosna na svoj “zatvorski staž”. Tada je napisala Evicu Gupčevu.

Žena koja je svojom trajnom vrijednošću postala jedna od najvećih velikana

Što Zagorka predstavlja u našoj kulturi? Kako biste ju opisale? To mogu biti i neke završne misli, malo smo odužile intervju. Iako se Zagorku ne može prikazati ukratko, ipak je ona jedna od naših velikana.

Ana: Zagorka je zaista jedna od najvećih. Moram napomenuti da se je nekako nepravedno doživljava tragičarkom, I često možemo čuti izjavu “Jadna Zagorka!”. Bila je sve, samo ne jadna. Imala je fascinantnu životnu priču. Živjela je život točno onako kako je željela. Bila je slobodna. Za Hrvatsku kulturu i novinarstvo je napravila neopisivo puno. Iako od institucija za života nije dobila mjesto koje je zaslužila, obični ljudi, njeni čitatelji su je nagrađivali. Kako tada, tako i danas. Bila je i ostala obožavana. Ljudi su emotivno vezani uz nju, pa i djeci daju imena po njenim likovima. To nije mala stvar.

Neda: Pokrenula je veliku masu ljudi. Uspjela je spojiti tri djelovanja. Dovela je publiku u kazalište, odnosno deelitizirala ga je. Ljudi su masovno hrlili na predstave koje je dramatizirala ili koje su rađene prema njenim romanima. Tako je i danas. Zatim, svojim političkim tekstovima probudila je zanimanje za političke teme. I treće, vratila je čitateljstvo hrvatskom romanu. Važan je to trokut.

Martina: Kod Zagorke je prisutna dualnost. Iako ima snažnu intelektualnu pozadinu, te može pisati u maniri najvećih hrvatskih književnika i novinara, ona odabire pisati za ljude. Posjedovala je određenu socijalnu komponentu i baš zato što je razumjela ljude, pisala je tako da je svi razumiju. Ta mala žena puna energije, koja je svoj privatni život žrtvovala poslovnom, baratala je znanjem te pisala na način da to znanje podijeli i s drugima. U tome je njena vječna vrijednost.

View this post on Instagram

A post shared by @beli.zagreb.grad

Naslovna fotografija: Beli Zagreb Grad