Marko Osmanović (Cota G4): Rock glazba je za mene polazna točka iz koje krećem i u koju se uvijek vraćam!

Marko Osmanović (Cota G4): Rock glazba je za mene polazna točka iz koje krećem i u koju se uvijek vraćam!

Marko Osmanović okupio je Cotu G4 krajem 1998. godine sa željom da počnu svirati svoje autorske pjesme i hitove iz šezdesetih i sedamdesetih. Do sad su objavili tri studijska albuma, a nevjerojatan uzlet dobili su nakon nastupa na Supertalentu. S Markom smo odlučili razgovarati o rock sceni nekad i danas, stanju na hrvatskoj glazbenoj estradi, a saznali smo i s kojom bi osobom iz cjelokupne ljudske povijesti volio razgovarati da može.

Tehnički, postojite od 1998. godine. Ozbiljnim radom počeli ste se baviti od 2003., godinu dana kasnije potpisujete ugovor s Dallas Recordsom, 2006. izlazi prvi album. Kada se osvrnete unatrag, kakva je bila rock scena na samom početku? Koliko se vaša produkcija, ali i publika promijenila samo dolaskom društvenih mreža? Govorimo li o dva različita svijeta?

Pa produkcija se mijenjala sa svakim novim albumom, kako su se mijenjali i naši afiniteti što se tiče glazbe koju radimo. Tada je, na prvom albumu, bio dosta retro orijentiran, dok smo danas više moderni melodični rock s retro primjesama, barem se meni tako čini. Što se tiče razlike na tadašnjoj sceni i današnjoj, danas smo puno više u kontaktu s fanovima upravo zahvaljujući društvenim mrežama i u tom smislu je puno bolje.

Nije nepoznanica da se Cota G4 gotovo raspala u jednom trenutku, no, malo ljudi zna da je jedan od razloga opstanka bio i dobar feedback publike – koja je do vas došla upravo preko društvenih mreža. Kada ovu situaciju stavimo i u kontekst novog priljeva publike nakon Supertalenta, koji je vaš generalni zaključak o moći društvenih mreža i konzumaciji sadržaja više od 20 godina nakon samog početka rada benda?

Poslije nastupa na Supertalentu dogodio nam se nevjerojatan uzlet u svakom smislu, a društvene mreže su bile velika pomoć u tome. Nažalost, zaustavljeni smo zbog epidemije taman kada smo počeli ubirati plodove, ali i dalje radimo i očekujemo da ćemo se uskoro vratiti koncertima.

Jednom ste prilikom rekli da Vam je najveći presing – snimiti album, ponajviše zato što ste po prirodi perfekcionist. U kojim je situacijama ta karakteristika olakšavajuća, a u kojima otežavajuća okolnost, osim snimanja albuma?

Kod perfekcionizma je loše to što sve predugo traje jer gotovo nikada nije dobro. Znate, kad tako dugo snimate npr. 10 pjesama i non stop ih slušate i razmišljate što još treba napraviti, izgubite onaj prvi osjećaj kojeg ste imali na početku skladanja pjesme ili pisanja teksta.

Danas znamo malo bolje i svjesni smo ovog začaranog kruga pa mislim da se malo bolje nosimo s lošim stranama perfekcionizma. Naravno, dobra strana je to što u konačnici kada to sve zvuči dobro, drago vam je da ste toliko inzistirali na nekim stvarima.

Sada ćemo Vam malo izmiješati misli i zaploviti u daleku povijest i malo bližu povijest. Kada spomenem pjesme Tamo negdje iza krovova kuća i Kad bio sam njen – koje su Vam prve asocijacije? Kako biste opisali Cotu G4 za vrijeme izlaska ta dva singla? Koliko se bend razlikovao u ta dva perioda? Koje ćete anegdote sa snimanja pamtite?

Kada smo snimali Tamo negdje iza krovova kuća i cijeli taj prvi album nismo ni mi sami znali točno što radimo i kako to sve treba zvučati. Tada je band imao odlične individualce od kojih je svatko imao neku viziju što to treba biti, ne mislim nužno da je to loše, a i rezultat te jedne sinergije je i bio prvi album.

Ako govorimo o pjesmi Tamo negdje iza krovova kuća, to nam je oduvijek bio favorit među pjesmama iako su reakcije bile slabe kad je izašla.

Tek godinama poslije je pjesma nekako zaživjela među publikom.

Snimanje Kad bio sam njen i albuma Entropia je imao nekoliko faza, od prve faze kada smo snimali u dvorcu u Daruvaru da zadnje faze miksanja, gotovo se band raspao još jednom i doslovno smo album završili Dinko, ja i naš producent Rejhan Okanović. Kad bio sam njen i cijeli album bio je nešto novo od nas i publika je dosta dobro reagirala na tu pjesmu.

Što mislite o poziciji hard-rock i heavy metal glazbe u Hrvatskoj? Zbog čega ta dva žanra najčešće ne mogu dobiti udarne termine na radio i TV postajama? Što bi se moralo dogoditi da se to promijeni i tko bi u Hrvatskoj mogao biti taj koji će takvo stanje promijeniti?

Mislim da je pozicija medijski gotovo nepostojeća, izuzev naravno Opće opasnosti i Dina Jelusića. Sve ostalo je, mogao bih reći, isključeno iz šire javnosti.

Mislim da bi prvi korak prema boljoj situaciji bio da se uvede Porin za najbolji Hard and heavy album i pjesmu. To bi značilo puno za opstanak i probitak dobrih bandova ove vrste.

Možete li nekada pretpostaviti primitak pjesme kod publike ili je to potpuni rulet? Postoji li pjesma za koju ste se prevarili u očekivanju – da je izrazito dobro prošla kod publike, a da to niste očekivali i obrnuto?

Ha, u našem slučaju je to pjesma Za nas postoji kraj, za koju nismo napravili spot i tako ju nismo ispromovirali koliko smo očito trebali. Nama je to danas jedna od najpoznatijih pjesama, a sviramo ju prvu na koncertima.

Što se tiče obrnutog slučaja, kao što sam rekao, Tamo negdje iza krovova kuća je mnogim ljudima naša najbolja pjesma, ali kad je izašla je prošla slabo.

Kada biste članove benda morali opisati kroz jedan stih, bilo Vaš ili bilo koga drugog, kako biste ih opisali?

Dosta teško pitanje, možda Blood brothers od Iron Maidena ili…Living After Midnight od Judasa..

Da imate priliku postaviti jedno pitanje bilo kojoj osobi iz cjelokupne ljudske povijesti, kome biste ga postavili i možete li nam otkriti koje bi to pitanje bilo?

Pitao bih Nikoli Teslu koje je ono vino što mu je ujak iz Varaždina slao za New York, haha. Šalim se, imao bih za njega puno pitanja…

Što bi najviše pomoglo glazbenoj industriji nakon koronakrize i što bi se moralo dogoditi da se to ostvari?

Puno bi pomoglo da se ne otkazuju događaji zbog pomoći gospodarstvu.

Pa i glazbena industrija dio je gospodarstva, a osim toga društvo bez kulture i zabave je opća depresija, tako da, što više druženja, sviranja i događaja svake vrste.

Nekoliko brzopoteznih:

Da se ne bavite glazbom, bavili biste se: Ne mogu to uopće ni zamisliti, možda ako ikad odem u penziju – i dalje ću ,na neki način biti u glazbi, ili management ili podučavanje…

Omiljeno mjesto u Zagrebu: Od klubova Bikers i Hard place, a od ambijenta Maksimir, Trg kralja Tomislava i Tkalča.

Posljednji koncert koji ste posjetili: Whitesnake u Zagrebu.

Kada ste bili mali, željeli ste biti: Svirač u rock bandu.

Rock glazba je za mene: Polazna točka iz koje krećem i u koju se uvijek vraćam!

FOTO: Antonio Burčul

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori