fbpx

Marta Bosnić: Dadiljajući sam spoznala da su dječja srca najveća srca

Marta Bosnić: Dadiljajući sam spoznala da su dječja srca najveća srca

Marta Bosnić svoju je splitsku adresu prije nekoliko godina zamijenila onom zagrebačkom. Dok je u Zagrebu tražila posao u struci, počela je dadiljati i izrađivati dječje portrete. Kako je to biti dadilja u 21. stoljeću, zašto se odlučila baš za dječje portrete, što su najveći problemi u odgoju i obrazovanju i kako bi ih Marta riješila, otkrivamo u nastavku.

Što ti iz Splita najviše fali u Zagrebu, a što ti iz Zagreba najviše fali kad si u Splitu? Kako je teklo tvoje privikavanje na novi grad kad si se doselila? Koliko je vibra uistinu drugačija u Zagrebu i u Splitu? Misliš li da postoji netrepeljivost između ta dva grada?

Umjesto onih tipičnih, tj očekivanih odgovora, reći ću kako mi u Zagrebu najviše fali splitski naglasak i žargon. U Splitu mi najviše fali ta veličina grada i bogatsvo sadržaja koje Zagreb nudi.

Privikavanje na novi grad nije bilo baš lagano u početku budući da sam se u Zagreb doselila nakon obrane diplomskog rada na Ekonomiji u Splitu. Tada sam se suočila s nekoliko velikih životnih promjena (samostalni život, traženje posla, integriranje u novu okolinu), ali nakon dvije i pol godine, upoznavajući divne ljude, u potpunosti sam se zaljubila u Zagreb.

View this post on Instagram

Naručila sam si autoportret

A post shared by Marta Bosnic (@marta.draws) on

Vibra je definitivno drugačija u Zagrebu i u Splitu. U Zagrebu je sve nekako tiše, svatko gleda svoj posao, dok smo u Splitu svi grlati, veseli, srčaniji. Netrpeljivost između ova dva grada postoji samo dok se vozim u taksiju, vozači nekad budu ljuti na naš dalmatinski mentalitet (i način poslovanja), ali uspijem do kraja vožnje smiriti emocije, hehehe.

Završila si ekonomiju, ali baviš se crtanjem i dadiljanjem. Kada si kod sebe primjetila da voliš raditi s djecom? Da ponovno upisuješ fakultet, bi li možda odabrala pedagogiju ili pak Likovnu akademiju?

Rekla bih – završila sam ekonomiju i bavim se crtanjem i dadiljanjem – jer je ekonomija itekako prisutna i u crtanju (imam svoj proizvod koji plasiram na tržište) i u dadiljanju (obavljam i naplaćujem uslugu čuvanja djeteta).

Priča počinje tako da sam povremeno čuvala dvojicu dječaka i četiri djevojčice dok sam studirala (paralelno uz studentske poslove u banci i u Inditexu). Tada je to bilo više iz želje da olakšam njihovim majkama. Nakon što sam diplomirala i doselila se u Zagreb kako bih tražila posao u nekoj korporaciji, počela sam dadiljati bebu Marka kako ne bih besposleno visila doma dok šaljem mailove i molbe za posao. Nakon dva tjedna dadiljanja po 9 sati radnim danom, već sam pomišljala kako je bilo dosta beba u mojem životu i kako trebam dati otkaz. Na kraju sam s Markom provela 5 predivnih i nezaboravnih mjeseci, osvojio je moje srce, učinio svoje prve korake sa mnom, rekao prve riječi, išli smo zajedno na njegovo prvo šišanje. Tek tada su mi postali jasni svi oni ljudi koji su gugutali i tepali djeci, a ja ih prije nisam razumjela.

Da se mogu vratiti u prošlost, to bi bilo divno. Voljela bih sve ponoviti – ponovno upisati Ekonomski fakultet u Splitu i sresti svoje drage profesore i životne mentore, odgojitelje (Dulčić, Kružić, Dragnić, Bilić, Dedić…). Iako Ekonomija nije bila moja prvotna želja te je na izbor fakulteta utjecalo odrastanje u obiteljskom biznisu, sada sam iznimno zahvalna na tom periodu života jer sam postala bogata osoba, snažna i hrabra. Profesori su me naučili kako sanjati na pravi način. To mi je bilo najpotrebnije i mislim da to ne bih dobila ni na kojem drugom fakultetu.

Kada si počela crtati portrete i koliko vremena dnevno bi posvetila crtanju?

Prvi portret u životu sam nacrtala 2008. godine, portret moje mame i jako ga volim. Nisam ih često crtala, sve do prošle godine. Tada sam se počela baviti izradom dječjih portreta po narudžbi i taj posao se pokazao jako uspješan. Neke portrete nacrtam u jednom danu/dahu, a neke znam crtati po nekoliko dana (preko 25 sati rada ukupno).

Martin prvi crtež, 2008. godine.

Zašto si se odlučila baš na crtanje dječjih portreta? Zašto ne – na primjer – odraslih ili životinja? Najljepše iskustvo koje ti je donijelo dadiljanje i crtanje portreta?

Svatko se odluči za nešto što mu je drago. Bruno Bušić se odlučio za Hrvatsku, Josipa Lisac za ljubav, Barbara Grgić za Zagreb, a ja za djecu. Životinje će na red doći vjerojatno kad nacrtam svu djecu ovog svijeta.

Osim što mi je donijelo divna poznanstva, dadiljanje i crtanje portreta mi je donijelo divne emocije, ljubav, suze, radost, trenutke najveće sreće. Dadiljajući sam spoznala da su dječja srca najveća srca. Ne mogu navesti najljepše iskustvo koje mi je donijelo dadiljanje jer ne želim uvrijediti jedno od moje 15 djece koje sam imala čast dadiljati, ali mogu navesti najljepše iskustvo koje mi je donijelo crtanje.

View this post on Instagram

Danas je ovim lijepim očicama prvi rođendan!

A post shared by Marta Bosnic (@marta.draws) on

Ovog proljeća, dan prije predaje crteža za 2. rođendan jedne meni jako drage djevojčice, slušala sam i gledala nastup Marka Bošnjaka s pjesmom Što te nema na jednom talent showu za djecu.

Ta divna izvedba je rasplakala članove žirija, a ja sam se ježila svaki put kad bih je iznova premotala na početak. Dok sam dovršavala crtež tu večer, pomislila sam: „Hoću li ja ikad išta u životu ovako dobro moći napraviti pa da netko prolijeva suze radosnice zbog mene“.

U nedjeljno jutro, na dan rođendana, osobno sam dostavila djevojčici crtež. Njezina mama je, otvarajući poklon i vidjevši o čemu se radi, zanijemila. Kad je ugledala portret svoje dvogodišnjakinje, rasplakala se od sreće. Snažno me je zagrlila u znak zahvale, unatoč mjerama socijalnog distanciranja. Kad sam se vratila doma, shvatila sam da sam već dobila odgovor na svoje pitanje od prethodne večeri.

Kakvo je tvoje mišljenje o današnjem odgoju naspram načina na koji su tebe odgajali?

Iz perspektive jedne dadilje, smatram kako su se danas malo pobrkale uloge. Možda sam u krivu, ali čini mi se kako danas djeca često postaju glavna i odlučuju o stvarima o kojima ne trebaju i ne moraju još odlučivati. Djeca su mali ljudi koji su na svijet došli prije samo 2, 3, 6 ili malo više godina. Oni malo toga znaju. Niti tinejdžeri još puno toga ne znaju. Roditelji i drugi odgojitelji (učitelji, profesori, dadilje, bake i djedovi) stoga trebaju biti odgovorni i glavni, trebaju ih učiti o svijetu, govoriti gdje su opasnosti, pričati im o ljubavi i suosjećanju, poticati ih na dobra djela.

View this post on Instagram

Uspomena na prvi dan škole- poklon mlađoj sestri

A post shared by Marta Bosnic (@marta.draws) on

Jednom je jedna mama u parku rekla „sva su djeca dobra, a 50% roditelja bi trebalo biti u zatvoru“. To zvuči grubo, ali istinito je.

Često je zanemarivanje, prevelika popustljivost, mlakost, prekomjerno darivanje u zamjenu za fizičku prisutnost nešto najgore što možemo učiniti u odgoju. Još bih dodala kako se današnji roditelji boje staviti dijete u kaznu, boje se biti strogi, odlučni, imati ozbiljan izraz lica. A ne shvaćaju da je to itekako potrebno djeci. Oni su mali ljudi koji su u svojevrsnom kaosu, za njih je svijet prevelik i ne razumiju ga. Potreban im je netko veliki tko ima kontrolu u rukama, tko odlučuje, tko im daje utjehu i ljubav, pa čak i netko tko ih stavi u kaznu. Imala sam sreću da me odgaja dvoje dobrih, snažnih i vrijednih ljudi, koji su moji veliki uzori i inspiracija. Imali su svojih strogih trenutaka, ali sad mi je drago da je bilo tako.

Djeca i mobilni uređaji. Što misliš o toj temi? Kada bi se djetetu, po tvom mišljenju trebali dati mobiteli, na koji vremenski period, u koju svrhu i zašto?

Čitajući stručnu literaturu, radeći s djecom zadnjih 7 godina i razgovarajući s brojnim roditeljima došla sam do svojih spoznaja i stavova. Smatram kako u blizini beba i malene djece mobiteli (niti bilo kakvi drugi ekrani) ne bi smjeli biti uključeni. NIKAD!

Postoje brojna istraživanja koja pokazuju kako ekrani mobitela i televizora utječu na mentalni i emotivni razvoj djeteta. U svojem radu s djecom, uvjerila sam se bezbroj puta u praksi kako negativan utjecaj mobiteli i televizija imaju na njihovo ponašanje, emotivnu stabilnost i kognitivni razvoj. Osnovnoškolcima po mojem mišljenju ne treba mobitel, osim u svrhu informacija u vezi škole i u tom slučaju roditelji su dužni nadgledati koliko i kada će dijete provoditi svoje vrijeme na mobitelu.

Roditelji su također dužni dati ideje i motivirati svoje osnovnoškolce da se bave raznim aktivnostima, čitaju knjige, treniraju – kako bi se razvijali u što kvalitetnije ljude. Smatram kako i nama odraslima mobiteli često stvaraju ovisnost o dopaminu, da se svi trebamo zapitati koliko vremena provodimo na tim uređajima, koliko nam smanjuju kvalitetu života i kakav primjer dajemo malenima.

Na kraju krajeva, naša djeca će raditi ono što vide od nas. Preporučujem svima, a pogotovo roditeljima, da pogledaju dokumentarac Social dilemma koji sam nedavno pogledala i koji dosta dobro opisuje ovo o čemu sam ukratko pričala.

Pet problema današnjeg odgojno-obrazovnog sustava i kako bi ih ti riješila, ako postoji rješenje?

Uvijek za sve postoji rješenje, iako se nekad može činiti da ga nema. Budući da nisam stručnjak, navest ću ono što ja kao laik mislim i osjećam. Do spoznaja i zaključaka sam dolazila kroz razgovore s prijateljima koji su (budući) profesori i kroz razgovore s četvero mojih malih susjeda vrtićke dobi i osnovnoškolaca.

  • Prvi probem je ono što sam već navela – da se često djeca stavljaju na poziciju glavnih i onih koji odlučuju, a nije tako i ne smije biti tako.
  • Drugi problem je, po mojem mišljenju, što odgojitelji i učitelji ne dobivaju dovoljno poštovanja i njihov autoritet previše slabi. Roditelji i svi drugi se prečesto miješaju u njihov (tuđi) posao.
  • Treći problem u odgojno-obrazovnom sustavu što se često naglasak stavlja na neke sporedne, manje probleme, a pod tepih se guraju gorući problemi.
  • Četvrti problem je što odgojitelji i profesori na svoje poslove često dolaze s grčem, a nekad i strahujući za svoj život. Za poduzetnike je tipično da konstantno rade s grčem u želudcu i to je donekle izazov koji svjesno prihvaćaju i ulaze u to, ali mislim da odgojitelji i učitelji nisu odabrali tako se osjećati na svojim poslovima, to nije priroda njihovog zanimanja i smatram da se to mora ispraviti pod hitno.
  • Peti problem je što nema dovoljno kapaciteta, tj vrtića. Smatram da je u prvim godinama života djeteta nužno pobrinuti se da ono dobije najbolju moguću skrb i brigu. A u vrtićima i jaslicama koji su pretrpani djecom to nije moguće.

Pet najčešćih problema s kojima se mladi susreću prilikom završetka fakulteta i potencijalna rješenja?

Mogu reći samo svoje mišljenje koje je izgrađeno na temelju vlastitog iskustva i na temelju razgovora s mojim kolegama. Također, dosta sam u toku s promišljanjima studenata medicine, budući da je moja sestra trenutno studentica 5. godine MEFZG-a. Pet problema bih ujedinila u jedan veliki problem koji se zapravo jako lako može riješiti. Smatram kako su profesori na fakultetima (koje doživljavam i odgojiteljima) dužni potaknuti i motivirati studente da ranije razmišljaju o svojoj profesionalnoj budućnosti i kako konkretno bi ona trebala izgledati. Profesori bi trebali pomoći studentima odrediti strategije na koji način će se suočiti sa profesionalnim životom nakon završetka fakulteta. Prije same obrane diplomskog rada, mladi bi već trebali biti upoznati kako izgleda njihovo zanimanje u realnom sektoru, a ne se do iznemoglosti posvećivati učenju teorije.

Primaš li narudžbe i na koji način netko od tebe može naručiti crtež?

Primam narudžbe i može me se kontaktirati putem Instagrama i Facebooka ili na mail marta.bosnic@gmail.com

Pet brzopoteznih:

Omiljeni zagrebački park: Ribnjak, uvijek i zauvijek! Tu sam provodila najljepša jutra s voljenim dječakom Markom.

Kafić u kojem najčešće piješ kavu: Porta – moj kvartovski kafić. Tamo nekad znam i crtati kad mi zafali ljudi oko mene.

Omiljena pjesma o Zagrebu: Zagreb, Zagreb – Zdenka Vučković. Uvijek je pjevušim u glavi kad se vraćam u Zagreb, najčešće dok se vozim preko Save.

Posljednji umjetnik/ca koji si guglala: Frida Kahlo

Posljednja pjesma koju si slušala dok si crtala: Navečer se srca lomeSilente.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 25.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *