Marta Narančić: Svestrana i nesvakidašnja profesorica koja je u jeku pandemije modernizirala nastavu i zainteresirala učenike za književnost

Marta Narančić: Svestrana i nesvakidašnja profesorica koja je u jeku pandemije modernizirala nastavu i zainteresirala učenike za književnost

Marta Narančić profesorica je hrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji u Sisku, a ovo što ovu profesoricu izdvaja od ostalih jest inovativnost u obradi sadržaja iz hrvatskog jezika – u vrijeme pandemije, kada je hrvatsko školstvo u nekoliko mjeseci doživjelo preobrazbu kakvu nije posljednjih tridesetak godina, ova mlada profesorica pokrenula je YouTube kanal ‘Hrvatski u Zemlji čudesa’. Na svom You Tube kanalu na zabavan način približava učenicima gradivo hrvatskog jezika – nalazi se tu i književnost i jezični savjeti, medijska kultura i interpretacija lektirnih naslova, a prema komentarima može se zaključiti da učenici odlično prihvaćaju takav nov način edukacije, pogotovo s približavanjem državne mature za koju se već mjesecima pripremaju.

Hrvatski u Zemlji čudesa jasno asocira na Alisu u Zemlji čudesa. Kako ste odabrali baš taj naziv? Možete li se kao profesorica u ovo, pandemijsko vrijeme, poistovjetiti s Alisom?

Apsolutno. Naziv i je upravo zbog Alise. Alisa se pokušala snaći u novoj zemlji, Zemlji čudesa, manje-više uspješno; isto kao što se i mi (učenici, ali i profesori) pokušavamo snaći u novonastaloj situaciji. Vjerujem da se trudimo izvući iz ovakvoga tipa nastave ono najbolje, a svakim nas danom nova iznenađenja čekaju. Rekla bih da smo doista svi mi u Zemlji čudesa.

Kako ste došli na ideju pokretanja vlastitog You Tube kanala? Kakve su reakcije Vaših učenika na Hrvatski u zemlji čudesa?

Ustvari, nisam ja došla na tu ideju. Ideju su mi usadili upravo učenici. Jedna mi je učenica rekla nešto tipa: Ali, profa, šteta da i drugi nemaju takvu profesoricu i da ne razumiju Hrvatski jezik. Što mislite o tome da se snimate? Prvo sam bila šokirana samom pomisli da bih to doista i mogla napraviti, mogu Vam reći da me užasavala sama pomisao na kameru, no kasnije me zaintrigiralo. Shvatila sam to kao profesionalni izazov. Vrlo je teško poistovjetiti se s učenicima te govoriti na jeziku koji oni razumiju. Mnogi mi zamjeraju razgovorni stil te to što video-lekcije nisu na standardnome jeziku. No, to je moj odabir jer smatram da je ovaj način učenicima primjereniji i bliži. A poanta svega upravo je ta da učenici razumiju gradivo na što jednostavniji i lakši način, zar ne?

Što se tiče reakcija, one su pozitivne. Na početku tražila sam povratne informacije od učenika, što misle o video-lekcijama, jesu li predugačke / prekratke, razumiju li sve i slično. Lekcije su pratile moju redovnu nastavu na Yammeru, a učenici su imali mogućnost pogledati video tijekom dana kada god njima odgovara i to je, na neki način, ono pozitivno kod video-lekcije. Naime, možeš ju pogledati kad god si ustvari raspoložen za učenje te ju možeš gledati iznova i iznova dok ti gradivo „ne sjedne“. No, lekcije su zamišljene ili kao uvod u gradivo ili kao ponavljanje, zato ponekad i jesu tako brze i kratke. Kasnije smo to proširili s obzirom na to da sam vidjela da lekcije gledaju i ostali učenici, a ne samo moji. Snimila sam besplatne brzinske pripreme za maturu, napisala sam im skriptu koju mogu pronaći na našem webu Hrvatski u Zemlji čudesa.

Cilj mi je bio učenicima dati što više materijala za samostalno učenje. Svi mi trebamo odgovarati za vlastite postupke i vrlo im često znam reći – „Vaša ocjena, vaša stvar.“ Mogućnosti za učenje imaju, na njima je hoće li to odraditi kako treba ili neće.

Snimate kratke i edukativne lekcije o književnim razdobljima, književnicima i njihovim najvažnijim djelima koja su, prema novom kurikulumu, uvrštena u program za srednje škole, objašnjavate gramatiku i pravopis. Možete li ukratko navesti Vama najdražeg književnika, književno djelo i razdoblje u književnosti?

Nažalost, nisam sigurna koji bi bio ispravan odgovor na ovo pitanje. Puno čitam, no u zadnje se vrijeme ne stignem baviti knjigama koje ustvari zanimaju mene. Neki su mi od omiljenih autora Hosseini (Gonič zmajeva, Tisuću žarkih sunaca, I odjeknuše planine), Zusak (Kradljivica knjiga), Groom (Forrest Gump), King (Zelena milja)… Pretežno volim ili obične krimiće, onako za razbibrigu, ili knjige teške tematike… Znate ono kad pročitate knjigu pa danima razmišljate o njoj i ta vas knjiga odredi kao osobu?

Što se školske lektire tiče, izdvojila bih, učenicima omraženog, no meni omiljenog Ranka Marinkovića i njegova Kiklopa… Također volim i luckastog Cervantesova Don Quijotea, Poea i njegova Crnog mačka ili de la Barcu i njegovu dramu Život je san… Kao i u privatnome izboru, opet biram tip knjiga nad kojima se čovjek može zamisliti… Razdoblje također ne bih mogla izdvojiti, šaram po svemu, kao što vidimo, od postmodernizma, preko renesanse, romantizma, baroka. Knjiga je knjiga, nebitno je kojem razdoblju pripada ako nam daje ono nešto.

Čest prigovor na hrvatsko školstvo jest da je ono zastarjelo. Pogotovo se to spominje kada se govori o književnosti i lektirama. Kako bismo mogli poticati čitanje kod djece? Prema Vašim iskustvima, kako ih motivirati na čitanje, a posebno na čitanje književnih klasika?

Slažem se s ovim prigovorom i mogu vam reći da djeca doista ne čitaju. Profesori koji tvrde drugačije, vjerojatno se samozavaravaju. Učenici čitaju sažetke koje mogu pronaći na internetu ili idu linijom najmanjeg mogućeg otpora pa evo gledaju moje videe, i to je ustvari nešto vrlo loše. Cilj videa koji obrađuje lektiru jest da učenici ponove pročitano i da im neke stvari sjednu na mjestoA onda se dogodi da dobijem pitanja ispod videa – Kakav je pripovjedač u djelu? Ozbiljno? Pripovjedač? Da si samo pogledao knjigu, znao bi. Da si odslušao video, znao bi. Dakle, učenici su toliko lijeni da ustvari sve očekuju na pladnju. I ne kažem ovo isključivo za svoje učenike. Imam predivne klince koji stvarno čitaju, no ne mogu reći da svi uživaju u lektirnim djelima. Budimo realni, kako učenik od svojih 15 godina može uopće razumjeti Marina Držića? Kolegica iz Dubrovnika snimila je video o Držiću za moj YouTube i tek nakon što su ga klinci pogledali, bilo je – Aha! Sad razumijem!

Generacije su takve da doista sve manje i manje čitaju, vjerujem da profesor ne može motivirati učenika na čitanje ako učenik nije čitalački tip. Pogotovo s književnim klasicima. Ana Karenjina? Osamsto stranica? A postoji film! Tko će od njih čitati tih 800 stranica? Nažalost, vremena se mijenjaju. Danas si zahvalan ako uopće znaju tko je bila Ana Karenjina i što je ona radila… I to je ono što je žalosno. Osobno, pokušavam im nabaciti neku zanimljivost iz teksta pa da ih to motivira… Čak sam za Zločin i kaznu rekla da je meni to grozna knjiga te da me pokušaju uvjeriti u suprotno. Znate ono, probudit će se inat u njima i to – kako da ne, troje ih je pročitalo od cijeloga razreda! Možda samo imam takvu generaciju trenutno, možda bude bolje.

Kako se razvijala Vaša ljubav prema književnosti i uspijevate li ju prenijeti na svoje učenike? Koja književna djela djeca najbolje prihvaćaju? Koje knjige biste Vi uvrstili na popis lektire (i preporučili za čitanje), a koje sada nisu na popisu?

Nekako sam na ovo pitanje već odgovorila. No, naglašavam, imam i divne učenike koji doista čitaju. Ti mi pak učenici pišu recenzije knjiga za web i za čitalački klub na Facebooku, trude se prenijeti svoju ljubav na ostale učenike… Meni je to sjajno. Ta međuvršnjačka motivacija jedino je što ustvari može uspjeti. Imamo i Instagram (Gimnazijalci u Zemlji čudesa) koji vode upravo učenici i ovo im je već druga godina da su u tome. Slažu vlastite memeove s citatima iz djela, s pravopisnim pravilima i slično… Nekako vjerujem da je to svojevrsna motivacija u današnje vrijeme.

U Školi za život imali smo dvije nove knjige na popisu – Bradbury i njegov Fahrenheit te Green i njegova Greška u našim zvijezdama. Mogu Vam reći da su se, za sada, te dvije knjige pokazale kao najbolje prihvaćene. I tematski i stilski. Ono što je dobro je i onaj samostalan izbor lektire – učenici izlažu knjige po izboru. Ako ih to ne motivira za čitanje, ništa neće.

Mnogi posao profesora ne smatraju zanimanjem, nego zvanjem jer taj se posao ne radi, on se živi 24 sata dnevno. Što je Vas navelo da postanete profesorica? Kakav su utjecaj na Vas imali Vaši profesori?

Definitivno je to zvanje, a ne zanimanje. Ponekad shvatim da sam u ovome i previše s obzirom na to da nemam život. Dogodi mi se da se uhvatim da od jutra, od 8 sati, sjedim za računalom slažući tekstove za web i video-lekcije… I odjednom shvatim da je pola deset navečer, a ja sam cijeli dan uspjela popiti jednu kavu! No, kad dobijem pozitivnu povratnu informaciju od učenika, to je dovoljna nagrada za sve.

Moji srednjoškolski profesori baš i nisu imali prevelik utjecaj na odabir fakulteta. No, imala sam savršene profesore na fakultetu, ljude koji su mi obilježili i obrazovanje i ono što jesam. Izdvojila bih profesoricu Miru Muhoberac i profesoricu Julijanu Matanović. Dvije jake žene, vrlo, vrlo stručne, no koje su, prije svega, predivne osobe. Njih dvije definitivno su obilježile ono što ja danas jesam. Uvijek ću im biti zahvalna na tome i one to znaju. Svi u životu trebaju imati jednu prof. Muhoberac i jednu Julijanu.

Hrvatski je lagan? Sumljam. Natpis je to na ploči na Vašem radnom stolu, koji se može vidjeti u svim Vašim lekcijama, i šala s jednom od najčešćih pravopisnih grešaka u hrvatskome jeziku. Smatrate li humor bitnim faktorom pri poučavanju? Možete li nam prepričati neku anegdotu iz svog dosadašnjeg rada?

Da, sarkazam, ironija i ostale nastavne metode vrlo su korisne u samome radu. Najkorisnije je ustvari kad se osoba može zafrkavati sama sa sobom i svojim pogreškama. To je način da učenici vide da ste i vi čovjek koji griješe pa će i njima biti jednostavnije dići ruku i izreći neku glupost.  Oduvijek sam ih pokušala motivirati na to da iznesu vlastito mišljenje, kakvo god ono da bilo, no da ga argumentiraju. A pro po moguće gluposti, jeste li znali da je Don Quijote ustvari običan vrući magarac (Donki Hot)? Anegdota je previše, ne bih izdvajala posebne, da klincima bude neugodno.

Koji biste citat izdvojili kao svoj životni moto i Vašu životnu istinu?

Svaki YouTube video završava motom iz Kralja lavova – HAKUNA MATATA! Da, treba živjeti. Tako da se uživa u životu, da se iz njega izvuče najbolje. Ako nešto možete promijeniti, promijenite. Ako ne možete, nemojte se zamarati time. Život ide dalje. Kako bi rekao Calderon de la Barca…

Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje. Prazna sjena što nas ovi. Ah, malen dar nam je dan i sav život to je san, a san su i sami snovi!

Fotografije: Marta Narančić, privatna arhiva

Marijana Džalo

Magistra sam povijesti i hrvatskog jezika, a u slobodno vrijeme amaterski se bavim glumom, čitam knjige i pišem. Volim putovati i istraživati, najviše srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest te povijest žena i svakodnevice.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori