fbpx

Martina Šimunković napustila je siguran posao kako bi očuvala obiteljski staklopuhački obrt star više od 60 godina

Martina Šimunković napustila je siguran posao kako bi očuvala obiteljski staklopuhački obrt star više od 60 godina

Martina Šimunković rođena je Zagrepčanka koja se bavi proizvodnjom ukrasa od puhanog stakla u obiteljskoj staklopuhačkoj radionici, gdje se više od 60 godina izrađuju ručno puhani ukrasi od stakla.

Po struci ste povjesničarka umjetnosti i etnologinja te vlasnica obrta Koogle. Staklopuhački obrt star 60 godina naslijedili ste od djeda i oca. Možete li nam opisati, po sjećanju ili po predaji – kako se Vaš djed počeo baviti ovim poslom?

Ja sam treća generacija staklopuhača koja nastavlja obiteljski obrt kojeg je 50-ih godina prošlog stoljeća započeo moj djed, a nastavio moj otac koji je naučio mene ovoj vještini. Obrtu je dodijeljen status Tradicijski obrt, Hrvatske obrtničke komore.

Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po zanimanju sam povjesničarka umjetnosti i etnologinja. 13 godina radila sam kao konzervator za kulturna dobra u Ministarstvu kulture, a iz državne službe otišla sam s pozicije voditeljice Odsjeka za nematerijalna kulturna dobra i odlučila se za samozapošljavanje i revitalizaciju obiteljskog obrta te nastavak rada.

Obiteljski staklopuhački obrt se nalazi u Zagrebu, na zapadnim obroncima Medvednice, u Gornjem Stenjevcu, a trenutno smo u obiteljski obrt uključeni moj otac i ja, dok je nekada cijela obitelj bila uključena u izradu i doradu staklenih kugli.

Priču o početku staklopuhanja na ovim prostorima čula sam od svoje bake, koju niti ja nisam znala u cijelosti, dok se nisam aktivno počela baviti puhanjem stakla.

Priča sa staklopuhačkom djelatnosti na području Zagreba započinje netom nakon završetka II. Svjetskog rata, u Gornjem Stenjevcu, koje je tada bilo selo pokraj Zagreba, postojala je Opća poljoprivredna zadruga Stenjevec, s pogonom na posjedu kurije Junković. Zadruga se, između ostalih djelatnosti, bavila i staklopuhačkom djelatnosti. Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, u Gornjem Stenjevcu je gotovo svaka kuća u kućnoj radinosti puhala staklene kugle i odnosila u Zadrugu na otkup, koja je ljudima za izrađenu roba davala novac, a Zadruga je dalje plasirala proizvode na tržište.

Moj djed je također u kućnoj radinosti izrađivao staklene kuglice, a tim poslom počeo se baviti 1957. godine. Nakon nekog vremena, Zadruga je zaposlila najbolje staklopuhače iz sela, njih 10-ak muškaraca, a među njima je bio i moj djed, Ignac Križanić.

Tako je on nakon odrađenog radnog dana u Zadruzi, kod kuće nastavljao s poslom puhanja staklenih kugli te je i njih plasirao u Zadrugu. Svi ti ljudi su bili samouki puhači, što znači da su učili jedni od drugih gledajući i kasnije, kod kuće, su isprobavali tehnike puhanja stakla kako bi usavršili vještinu.

Djed je radio u Zadruzi do njenog raspada, krajem 60-ih godina prošlog stoljeća te je dalje nastavio samostalnu kućnu radinost, koju je već registrirao 1963. godine. Nakon raspada Zadruge, kućne radinosti u Gornjem Stenjevcu su se polako gasile, dok je staklopuhački obrt obitelji Križanić, preživio do danas.

Moj otac je prije desetak godina odustao od izrade staklenih kuglica. Na žalost, ovdje se radi o klasičnom primjeru obrtnika u Hrvatskoj. Obzirom da se radi o ručnom radu, proces izrade je iscrpan i skup, kada se zbroje troškovi izrade, a tržište je bilo sve više zasićeno jeftinim, uvoznim industrijskim proizvodima.

Zašto ste odlučili preuzeti obiteljski biznis?

Od djetinjstva sam bila uključena u neku fazu izrade božićnih ukrasa od stakla. Odrasla sam u obitelji obrtnika koji su proizvodili ukrase od puhanog stakla i tako zarađivali za život. Sve što je moja obitelj stvorila ili posjeduje, zahvaljuje svojim obrtničkim vještinama. Odrasla sam u obitelji čije mjesto rada je bila obiteljska kuća i radione u dvorištu obiteljske kuće, radno vrijeme nije bilo definirano jer se radilo gotovo uvijek, a poslovni kolege bili su članovi obitelji. Tako da je za mene 8-satno radno vrijeme, koncept kojeg nisam poznavala kroz odrastanje u svojoj obitelji.

Do prošle godine radila sam 13 godina u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, kao konzervatorica za kulturna dobra. Moj predmet rada bio je zaštita i očuvanje nematerijalne kulturne baštine što, između ostalog,  uključuje i tradicijske obrte, kao što je i moj. Zaključila sam da je vrijeme da spasim svoj obiteljski obrt od zaborava i odlučila započeti nešto novo.

Ta ideja bila je usko vezana s mojim ulaskom u 40te godine života i željom da se ne prepustim kolotečini već da podvučem crtu i počnem nešto novo i kreativno. Uvijek sam bila kreativna, a i tip sam osobe koja je sklona promjenama i pokušajima da proba nešto novo i drugačije i koja se ne miri s postojećim. Naročito ako sama mogu postići na to da mi  bude bolje. Moj radni elan prelazio je okvire postojećeg radnog mjesta i to sam kanalizirala u posao koji sam stvorila.

Također, jedan od uzroka za pronalaženje dodatnih izvora financiranja bila je i činjenica da je moja mjesečna plaća državnog službenika bila dostatna za (ne)podmirivanje troškova života do 15. u mjesecu, a dalje se sve svodilo na puko preživljavanje i krpanje do slijedeće plaće.

Bijegu iz sustava pripomogla je i tvrdoća, sporost i nefleksibilnost tog istog sustava.

Moja struka i prethodno radno mjesto svakako su puno doprinijeli u razvoju poslovanja. Pomoglo je pri ideji o početku novog i reinterpretaciji starog. Studij povijesti umjetnosti omogućuje susret s visokom estetikom kroz umjetničke stilove te utječe na formiranje osobnog ukusa i poimanje estetike generalno. Kroz studij naučimo gledati estetiku, stavljati je u kontekst te joj pristupati kritički. Upravo zato mi je bilo lako odbaciti sve suvišno na Kooglama. Studij etnologije učvrstio je afinitet za tradiciju što je svakako pomoglo pri odluci o nastavku obrta, jer ga prepoznajem kao dio osobnog, obiteljskog, ali i lokalnog kulturnog identiteta.

Ono što je sigurno, obrazovanje ti daje širinu.

Odlaskom iz kolektiva i napuštajući „siguran“ posao, zacrtala sam si cilj, a to je stvoriti sebi radno mjesto preko obiteljskog obrta, nastaviti tradiciju dugu 60 godina u obiteljskoj radionici, raditi i prenositi znanje na slijedeće generacije staklopuhača te tako očuvati znanja ovog rijetkog obrta.

Otac mi je prenio znanje, ali na žalost, ne i infrastrukturu. S obzirom da je moj otac prije 15ak godina odustao od proizvodnje ukrasa od puhanog stakla, bila je potrebna potpuna rekonstrukcija poslovnog prostora koji će ponovno prihvatiti djelatnost koja je spavala 15 godina. Bila je potrebna i potpuna izrada vizije i poslovnog plana, jer tržište je diktiralo svoja pravila koja ja nisam poznavala. Znala sam da imam dobar proizvod, ali kako i kome ću ga prodati, nisam znala ništa o tome. Isto tako, porezni sustav je nešto s čime se nisam nikada susretala prije, osim na platnoj listi koju bih dobivala na početku mjeseca. To su bile tada samo neke brojke na papiru koje su pisale tete iz računovodstva. Sada je potrebno sve to pratiti. I nisam sretna s time, ali kada si sam svoj majstor, sve radiš.

Nije bila laka odluka otići i otvoriti svoj obrt, ali ja sam polako i s vremenom stvarala i gradila preduvjete koji su mi olakšali donošenje konačne odluke.  Bila su moguća samo dva rješenja. Ili ću raditi u Ministarstvu kulture 8 sati i vikendima se opuštati u radioni, ili ću se u potpunosti posvetiti staklopuhanju. Više nije bilo mjesta kompromisima. Dosta sam uložila vremena, energije i energije u sve da bi se sve svelo na vikend opuštanja u staklopuhačkoj radioni. Trebalo je donijeti odluku. I donijela sam ju.

Nisam čula za primjer da se od tradicijskog obrta netko obogatio. Materijalnom bogatstvu niti ne težim. Zada nemam potrebu niti proširivati posao u smislu jačanja kapaciteta proizvodnje. Želim ostati mala. Treba znati ostati mali, to je također umijeće koje zahtijeva određenu disciplinu koja rezultira kvalitetom

Kako izgleda proces izrade jedne kugle? U jednom ste intervjuu rekli kako je za vještinu puhanja stakla potrebno i godinu dana učenja i vježbe.

Proces proizvodnje nije se promijenio od samih početaka proizvodnje puhanja staklenih kuglica, a to je više od 60 godina. Koogle su ukrasni proizvodi koji se rade tehnikom grijanja šuplje staklene cijevi te upuhivanjem zraka iz usta kako bi se dobio predmet oblikovan slobodno u prostoru ili predmet koji poprima oblik kalupa u kojeg se upuhuje, u potpunosti je ručni rad, dakle postotak ručnog udjela je 100%.

View this post on Instagram

#glassart #glassblower #glassbulb #handmadeglassornament

A post shared by Koogle Handmade Glass (@koogle_handmade_glass) on

Osim okruglih formi, Koogle se pušu i u kalupe. To su prvenstveno srca i dvije dimenzije staklenih uskršnjih jaja. Nekada u obiteljskom obrtu izrađivali i druge oblici koji se dobivaju stavljanjem zagrijanog stakla u kalupe.

Za proizvodnju puhanih kugli nije potrebna teška mehanizacija niti skupi alati. Potreban je plamenik iz domaće radinosti kojeg posjedujemo u obitelji preko pola stoljeća, te je potreban upuhivač zraka u plamenik i boca s plinom propan-butan.

Uz redovan posao i obitelj, koliko se stignete baviti i obiteljskim zanatom?

Radni dan obrtnika ne postoji. Postoji dan gdje se ono radno i privatno isprepliću prema potrebi. I to je ono što je meni od neprocjenjive važnosti. S obzirom na dvoje desetogodišnjaka s početka priče, nastojim pomiriti svoje radne obaveze i obaveze majke dvaju školaraca koji još uvijek zahtijevaju veliku tehničku podršku. Blago rečeno. Zato je potrebna dobra organizacija dana.

Često čujem komentare: Pa barem sada imaš vremena! Koliko je zablude u toj izjavi. Onaj tko nije radio sam za sebe, nikada neće znati što stoji iza jednog dana obrtnika.

Ali moja dnevna radna rutina ovisi i o sezoni. S obzirom da je moj proizvod najviše tražen za vrijeme Adventa i većinom je vezan uz Božić, očekivano, najviše sam zaposlena u jesenskim mjesecima i pred sam Božić. Nakon toga, rad je manje intenzivan. Iako proizvodnja traje cijelu godinu, prodaja je najviše rezervirana za kraj godine. Tada se moji ukućani pripreme i znaju da slabo mogu računati na mene jer moj radni dan traje od 10 do 14 sati. Tada koristim blagodati tehnologije i video pozivi su svakodnevna rutina.

Konstantno sam osjećala da, iako živimo u slobodnom društvu, nikako nismo slobodni. Umarala me je dnevna rutina odlaska na posao, obavljanje posla i povratka s posla. Oblici modernog ropstva u ograničavanju kretanja i raspolaganja svojim vremenom, nisu mi bili po volji. Sada si sama napravim subotu u utorak ili srijedu u subotu, ovisno o okolnostima i raspoloženju, i to je ono što ne bih više nikada mogla mijenjati za fiksno radno vrijeme. 

Kakve sve kugle imate u ponudi i kako se mogu naručiti?

Koogle su proizvod kakav bih ja nekome željela poklonit ili kakav bih željela da netko pokloni meni. Zapravo, vrlo egocentrično!

Današnji Božić je više stres nego mir. Upravo sam Kooglama željela smiriti histeriju Božića i u potpunosti se odmaknuti od božićne ikonografije. U Kooglama se odražava jednostavnost i minimalizam, a staklo je idealan medij za stvaranje tog dojma.

Htjela sam pokazati da Božić ne moraju biti samo sobovi Djeda Mraza već i mali zimski vrtovi zamrznuti unutar stakla, jedno lagano pero ili srebrni listić. Nikada mi nije bilo jasno zašto su moji ranije radili staklene kugle na način da su prikrivali da se radi o staklu, tako da su ju srebrili pa kasnije umakali u boju. Meni se uvijek činilo da je velika šteta sakriti osnovno svojstvo stakla, a to je njezinu prozirnost.

Vrlo mi je bitan ekološki aspekt proizvodnje i konačnog proizvoda. U svakoj prilici naglašavam  potrebu za očuvanjem okoliša. Koogle su u potpunosti reciklirajući proizvod, jer staklo nije otpad, već sirovina koju je moguće u potpunosti reciklirati i ponovno ga upotrijebiti bezbroj puta, uz nepromijenjenu kvalitetu.

Za Uskrs sam ponudila dvije dimenzije staklenih uskrsnih jaja. Ovo je jedinstven proizvod na hrvatskom tržištu lokalno proizveden, budući da preostali staklopuhači nemaju izvanbožićni asortiman. Stoga je ovo JEDINI takav proizvod u Hrvatskoj!

Osnovni proizvod koji je moja obitelj radila desetljećima je bio božićni stakleni nakit. Budući da se i danas za Božić odvija najveća godišnja prodaja, svoj proizvod sam i dalje temeljila na božićnom ukrasu. Izrađujem i staklene ukrase za Uskrs, a sve više je narudžbi za Koogle-svijećnjake.

To su Koogle u koje je moguće staviti svijeću te su se pokazale idealne za originalnu dekoraciju pogodnu za stvaranje atmosfere za razne prigode i svečanosti, u zatvorenim prostorima, ali i na vrtnim zabavama.

Mislite li da starozagrebački zanati odumiru? I ako da – zašto je to tako?

Grad Zagreb ima višestoljetnu tradiciju obrtništva, a obrti su oduvijek bili jedan od nositelja gospodarskog razvoja Zagreba. Tako je i Zagrebačko prigorje tradicionalni obrtnički i zanatski kraj Grada Zagreba čiji su obrtnici – majstori i zanatlije, od povijesti do današnjih dana svojim proizvodima opskrbljivali lokalno stanovništvo i stanovnike glavnog grada.

Konkretno, staklopuhački obrt je vrlo rijedak i ugrožen obrt, a u Zagrebu se, osim naše obitelji, time bave još samo dvije obitelji u čijim se radionicama izrađuju puhane kuglice.

Na žalost, jako je puno razloga zašto se mladi ne uključuju u izučavanje tradicijskih zanata ili zašto ne preuzimaju obiteljske poslove. Najveći problemi odustajanja i nebavljenja tradicijskim obrtima su to što nisu gospodarski privlačni; neinstitucionalizirana kvalitetna edukacija kadrova; zakonske odredbe koje obrtnike stavljaju u neravnopravan položaj na tržištu rada; ono što svakako odbija su visoki porezi te zamršena i obilna birokracija; još uvijek loša mogućnost naplate; siva ekonomija; globalna gospodarska kriza i aktualna COVID 19 kriza; jeftina roba iz uvoza i vrlo agresivan pristup promoviranja uvoznih proizvoda; neadekvatna promocija tradicijskih zanata i još puno toga.

Potrebno je sustavno provoditi mjere gospodarskog oporavka; smanjiti i pojednostavniti birokraciju; spriječiti sivu ekonomiju; ostvariti poticajno okruženje za obrtništvo; stavljati veći akcent na popularizaciju i promociju vrijednosti tradicijskih obrta u javnosti itd.

Planirate li širiti svoj asortiman?

Poslijednji proizvod iz moje radione je Koogle Earth, proizvod koji dio programa O2 kojega sam pokrenula sa dvojicom suradnika. Temelji se na uzgoju mladice drveta u ručno puhanoj staklenoj kugli kao idealnom inkubatoru za rast sjemena, a koji ima za krajnji cilj pošumljavanje te indirektno, smanjenje emitiranje CO2. Radi se o ručno puhanoj staklenoj kugli sa sjemenom autohtone sorte drveta u kojoj sjeme klija i raste.

Proizvod prati besplatna web aplikacija, trenutno u razvojnoj fazi. Web aplikacija Tree For Life će korisniku pružati informaciju o lokacijama pogodnim za sadnju drveta, te koje se kulture preporučuju saditi na tim područjima, u koje vrijeme, itd.

Program je završio testnu fazu ispitivanja optimalnih uvjeta i brzine rasta sjemena drveta u  raznim medijima u kuglama, kao i optimalnih otvora na kugli radi najmanjeg gubitka vlage, a rezultati su odlični i premašuju sva očekivanja. Pokazalo se da je klijavost npr. žira koji se čuva u idealnim uvjetima gotovo 90%, za razliku od običnog razbacivanja po zemlji, kada postiže klijavost samo 10 %. Također, za pošumljavanje je vrlo pogodan hrast jer hrastove šume pogoduju bioraznolikosti.

View this post on Instagram

@projekt_o2 #hrast #ekologija #drvo #O2 #spasimošume

A post shared by Koogle Handmade Glass (@koogle_handmade_glass) on

U proizvodu Koogle Earth sam prepoznala potencijal budući da klimatska i okolišna osviještenost globalno raste iznimnom brzinom, te je otvoreno globalno tržište veliki potencijal za inovativna poslovna rješenja kao što je projekt O2. Globalno gift tržište je iznimno veliko, te je sve veća potražnja “zelenih” poklona, a u ponudi je malo takvih rješenja kojim kupci dobivaju priliku smanjiti svoj ugljični otisak na okoliš (privatno i poslovno). Također, jedan od razloga za kupnju proizvoda projekta O2, poticanje je osobne ekološke aktivnosti koja donosi zadovoljstvo, osjećaj korisnosti, pripadnosti i motivaciju te pojedinac time potiče okolinu na isto, odnosno izaziva se butterfly effect.

Biste li voljeli surađivati s nekim dizajnerom ili brendom?

Staklo je vrlo zahvalno za kombiniranje s drugim materijalima jer je nenametljivo. Jako mi se sviđa kombinacija suhog bilja, grana, bobica, češera, cvijeća, drveća, perja i svega pronađenog u prirodi, koje i sama kombiniram sa staklom. Sviđa mi se sve što napravi Saša Šekoranja jer je prirodan i nenametljiv u svojoj prezentaciji, a opet avangardan i dojmljiv. Sve njegove kreacije su bajkovite i u svojoj jednostavnosti i minimalizmu. Mislim da bi se staklo vrlo lijepo uklopilo u zajedničku instalaciju.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 25.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *