Matej Milošev: Kad izađeš van pred 18 tisuća ljudi koji svi u glas pjevaju, to je najbolji posao na svijetu

Matej Milošev: Kad izađeš van pred 18 tisuća ljudi koji svi u glas pjevaju, to je najbolji posao na svijetu

Matej Milošev zagrebački je violončelist koji radi u Gradskom kazalištu Komedija te posljednjih deset godina surađuje s većinom domaće glazbene scene. Upravo s nekim od glazbenika s domaće pop i rock scene surađuje na najnovijem projektu u kojem predstavlja svoj autorski rad. Upravo taj projekt bio je povod da porazgovaramo s ovim simpatičnim i zabavnim glazbenikom.

Kako si došao na ideju za projekt?

Svoje prve pjesme sam napisao za Luce i njen album prvijenac, i ljudi su dobro reagirali. Reakcija je bila: “Ajme ti pišeš, daj još!“. I onda sam zbilja počeo pisati, a sve skupa oko projekta se dogodilo na jesen/zimu 2019. godine. Jako puno materijala je tad izašlo iz mene, pa sam napravio neke demo varijante. Onda se dogodio moment u kojem sam shvatio da bi to možda moglo biti nešto više od toga, i imam tu sreću da su mi u tom trenutku kao suradnici na projektu uletili Jere Šešelja i Tomislav Šušak. Oni su prvi prepoznali da bi ovo moglo biti nešto zanimljivo, i zaduženi su za aranžmane i produkciju – bez njih nebi bio tu gdje sam sada. Kako nemam iluzija o sebi i stvarno ne znam pjevati, došao sam na ideju da pitam neke od ljudi s kojima sam surađivao da pjevaju kao gosti. Pronašli su se u tome, pristali su i tako se to sve zakotrljalo.

Kako izgleda tvoj proces stvaranja? Nastaje li prvo muzika, pa tekst? Ili?

Kompletna muzika za album nastala je krajem 2019. godine. Što se tekstova tiče, imam tisuću bilježnica na sve strane. Stalno nešto zapisujem, pa kako dođe inspiracija tako radim. Dio tekstova je ostao isti jer sam shvatio da funkcioniraju, za dio sam se pitao zašto sam uopće to napisao pa ih mijenjao ili ih bacio i napisao nove.

Moj proces pisanja ne izgleda tako da muzika i tekstovi nastaju u isto vrijeme, to mi se dogodilo možda jednom ili dvaput. Uglavnom gledam kako spojiti tekstove i muziku koje imam, odvojene. Igram se zapravo, kao s legićima ili puzzlama.

Kada stvaraš pjesmu, imaš li nekog određenog izvođača na umu? Kako biraš suradnike?

Kada smo radili na određenoj stvari, pitali smo se kome bi se to moglo sviđati i tko bi to mogao pjevati. Zvali smo ljude i puštali im stvari da vidimo kako dišu, i ispalo je super. Okupili smo super goste. Imamo Dunju Ercegović i Maju Posavec, koje ste već imali prilike čuti. Tu su još i Luce, Jelena Radan, Aljoša i Antonija Šerić… Biti će tu još njih, ali neka ostanu za kasnije kao nekakvo iznenađenje. S nekima od njih surađujem od ranije,  s nekima je ovo prva suradnja. Uvijek idemo za senzibilitetom, i bitno nam je da se gosti dobro osjećaju u pjesmi koju pjevaju. Imali smo sreću da su svi kliknuli s ponuđenom pjesmom i da smo svi  u studiju imali istu reakciju: to je to.

Tekstovi pjesama su predivni, zvuče jako intimno. Jednom si rekao da zapravo pišeš o svojim iskustvima.

Svaka pjesma na albumu je moja misao, situacija ili emocija. Trenutno ne znam drugačije pisati. Gledam na to kao na nekakvu autoterapiju. Sve stvari koje sam prošao u životu nekako sam bolje riješio nakon što sam ih pretvorio u pjesmu. Lea Dekleva mi je jednom prilikom rekla da je to sve zapravo vrlo kantautorski materijal. Ali ja se ne smatram kantautorom i nemam nikakve želje za pjevanjem. Ne želim nikome u životu da mora slušati moje pjevanje.

Kako su ti pjesme praktički autobiografske, ne osjećaš li ogoljenost pred publikom?

Naravno da da. Taj moment kad sam napisao prvu pjesmu, koja je naravno bila strašno osobna, i predstavljao je Luci – osjećao sam se užasno. Užasno ogoljeno, nesigurno i krhko. U smislu: evo, ovo sam ja. I pitao sam se što će ljudi misliti o meni nakon što to čuju i vide. Ali, kako je prva reakcija bila super, sad me više nije strah niti mi je neugodno.

Gledam na to kao na nešto što je iskreno moje i ako netko u tome vidi i čuje nešto što njemu znači u životu, još bolje.

Kada će album ugledati svjetlo dana?

Nekad kroz rujan izbaciti ćemo van još jednu stvar, kao najavni singl albuma. Radi se o super pjesmi i odličnoj suradnji, ispalo je fenomenalno i jedva čekam da to čujete. Nakon toga bi izbacili album, dakle pričamo o početku listopada – kada će, nadam se, biti i promocija. Neće biti fizičkog izdanja albuma, mislim da to u današnje vrijeme jednostavno nema smisla. Iako, volio bih da jednog dana izađe na vinilu – da ipak imam nešto za pokazati.

Foto: Toni Renaud

Ima li materijala za nastavak projekta ili će stati na prvom albumu?

Apsolutno ovo zamišljam kao nešto što traje i ostaje. Imam spremnu polovicu idućeg albuma, i ideje i planove o tome što bih mogao dalje raditi i jako me to sve veseli. Volio bih da ovaj projekt zaživi i uživo. Još moram vidjeti na koji način ću to izvesti jer je naprosto nemoguće sve te ljude okupiti na jednom mjestu. Za promociju albuma ćemo se potruditi okupiti bar dio ekipe. Nadam se u budućnosti proširiti projekt i na glazbenike u regiji.

Dolaziš iz glazbene obitelji. Jesi li uopće imao izbora osim svirati?

Moglo bi se reći da uopće nisam imao izbora. Moj je izbor bio da se ne bavim klasikom. Završio sam osnovnu i srednju glazbenu školu na Glazbenom učilištu Elly Bašić i diplomirao violončelo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Jedno vrijeme sam paralelno studirao i filozofiju, htio sam biti i povjesničar i vojni pilot. Ali sada sam tu gdje jesam, poglavito zato što sam vježbao i radio i prošao to sve što jesam. Tu mislim na natjecanja i masterclasove, najviše. I dane i dane vježbanja. Odradio sam to sve, dokazao da mogu i isto tako sam odlučio da više neću.

Iskristaliziralo mi se da se ne želim baviti s klasikom, već s ovim čime se bavim zadnjih desetak godina. Stvarno sam imao sreće, više nego pameti, da sam kroz sve dobio priliku surađivati s nekim nevjerojatnim ljudima. Moram, ali stvarno moram spomenuti Olivera koje je bio poseban. I Balaševića. To je bilo jedno ludo iskustvo, predivni likovi obojica. Totalno drugačiji, ali jednako veliki. Tu su i Pavel, Detour, Parni Valjak, Luce, Nina Kraljić, Porto Morto i mnogi drugi.

Obrazovanjem si klasičar, a sviraš pop i rock. Kakav ti je odnos s klasikom?

Nikada nisam slušao klasiku doma. Najbliže klasici što slušam je filmska glazba. Možda se u jednom trenutku uhvatim neke komorne glazbe, recimo neki klavirski trio – onako iz nostalgije i gušta, ali čisto sumnjam. Imam svoj gudački kvartet „Libra“ s kojim radim studijski i live posao za velik dio domaće glazbene scene. Osim toga, vanjski smo suradnici na HRT-u već dugi niz godina. Tako da sviram u kvartetu, ali opet ne sviramo klasiku, već estradne stvari. Koliko god ne volim tu riječ. Ali da, najbliže klasici što radim je Komedija.

Kako si došao u Komediju? I objasni, kako to da Komediju smatraš blisku klasici?

U Komediju sam došao iz svoje stare škole, Glazbenog učilišta Elly Bašić gdje sam radio kao profesor violončela. To je krasan posao, krasna škola i krasni ljudi. Baš divno iskustvo. Ali, koliko god da je stvarno lijepo raditi kao profesor, taj posao užasno troši. Nisam tip koji će nešto samo odraditi, nego mi je užasno stalo do svakog učenika. I odgovornost je ogromna. Znao sam da to nije nešto što bih mogao raditi ostatak života, bez obzira na to koliko je lijepo. I taman se otvorila audicija u Komediji koju sam prošao i dobio posao. I to je točno ono što mi treba. Divno mi je tamo, uvjeti su odlični i surađujem sa super ljudima. U Komediji radimo mjuzikle i operete, koji su nekako rubno klasika. Operete su zapravo svojevrsni zabavnjaci klasike, nešto kao Tonči Huljić onog vremena.

Ipak, najsretniji sam kada sviram kao gost na onim velikim koncertima, prije korone. Konkretno, Parni Valjak. Tu pričamo o rasprodanim arenama diljem regije. Kad izađeš van pred 18 tisuća ljudi koji svi u glas pjevaju, to je najbolji posao na svijetu.

Sada si postao dio glazbene scene. Praktički si javno lice. Kako se nosiš s tim, što misliš o tome?

Nije mi slava nikad bila cilj, i ako me to čeka – ne veselim se previše tome. Radije ću biti uspješan i dobro raditi ono što radim nego biti poznat. Prije ovog projekta bio sam „onaj mali koji svima svira čelo“, okružen ljudima sa scene gdje su uvijek oni u prvom planu – osim kada recimo sviram solo na pozornici, ali, to mi je super i tu sam doma. Međutim ovaj moment gdje pažnja odjednom u potpunosti prelazi na mene je novost na koju se treba naviknuti i totalan je izlaz iz zone komfora.  Ali, svjestan sam da se nešto događa, pa evo sjedim tu s tobom i dajem intervju.

Kako je album ispao, tko se sve na njemu pojavljuje te kako to izgleda i zvuči kada klasičar sklada pop možete provjeriti na predstavljanju albuma u listopadu. Mi ćemo sigurno biti tamo.

FOTO: Saša Huzjak

Martina Piškor

Završila sam povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Fokusirana sam na žensku i povijest svakodnevice. Zaljubljenica sam u kazalište, Zagreb i pjevanje. Bez Zagreba se ne može, jer on je u krvi!

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori