Matija Culjak: Prehodati čitavu Hrvatsku bila je prilika za upoznati vlastitu domovinu koju sam preko zaslona gledao kroz tuđe oči

Matija Culjak: Prehodati čitavu Hrvatsku bila je prilika za upoznati vlastitu domovinu koju sam preko zaslona gledao kroz tuđe oči

Matija Culjak mladi je Zagrepčanin koji je prehodao Hrvatsku CLDT stazom. Što je to CLDT staza, koliko dugo su trajale pripreme, zašto je uopće pošao na ovakav put, što je sve ponio na put oko Hrvatske, ali i brojne druge zanimljivosti saznajte u nastavku.

Matija – Zagrepčanin, Web developer i čovjek koji je prehodao Hrvatsku od najistočnije, preko najsjevernije i najzapadnije pa sve do najjužnije točke trase. Kada bi jednoga dana netko radio film o tebi – kako bi volio da glasi prva rečenica?

Prvo pitanje i odmah sam zastao. 😊 Možda i nije najbolji način za započeti intervju, ali teško mi je u tom kontekstu govoriti o sebi, a da se onaj glas što me potiče na sumnju u samoga sebe ne počne derati. Ako išta, volio bih da film počne tišinom. Tišina je u prirodi prilično glasna – i nagrađujuća.

CLDT je kratica za Croatian Long Distance Trail. CLDT je nacionalna, krajobrazna, dugoprugaška staza za hodanje koja u neprekinutom nizu povezuje najistočniju (Ilok), najsjeverniju (Sveti Martin na Muri), najzapadniju (Savudrija) i najjužniju (Prevlaka) točku Republike Hrvatske, a dugačka je 2109 km. Kada si prvi put čuo za ovu stazu i kada ti je uopće palo napamet da bi jedan dan mogao propješačiti Hrvatsku?

Sasvim sam slučajno 2016. godine nabasao na blog Nikole Horvata koji je u tom trenutku hodao PCT (Pacific Crest Trail), trail koji spaja SAD i Kanadu duž zapadne obale. Iako sam već i prije razmišljao o nekom obliku dugometražne šetnje, ovo mi je bila potvrda da nisam sam u takvim razmišljanjima, a po Nikolinom uspješnom završetku PCT-a i povratkom u Hrvatsku odmah sam dogovorio da se nađemo na pivi i prokomentiramo cjelokupno putovanje. Negdje između svega toga Nikola je predstavio ideju CLDT-a i netom nakon formirana je Udruga Long Distance Trail Hrvatska, krenuli smo s radom i počeli utirati put za inicijalnu verziju trase. 2018. godine Nikola je odlučio prehodati trasu koja je još tada bila u povojima te iz prve ruke provjeriti stanje na terenu – što je dobro, što je loše i što treba promijeniti.

To je bio veliki milestone, kada smo se uistinu uvjerili da CLDT ima budućnost i da ima interesenata među domaćim ljudima, kako planinarima, tako i drugim entuzijastima.

Sjećam se da sam jednom prijatelju, nakon nekoliko piva, pričao o ideji i motivaciji dugoprugaškog hodanja i kako bi uistinu bio izazov trčanje zamijeniti naprtnjačom i šatorom, usporiti i provesti nekoliko mjeseci u prirodi. Spominjao sam mnoge lokacije, Ameriku, Hrvatsku pa čak i Japan. Sljedeći smo se tjedan ponovno našli i gurnuo mi je 200 eura u džep i rekao nešto u stilu „go for it“. Uz takvu podršku ne osjećaš prepreke, no upravo se to dogodilo i gotovo dvije godine potiho sam razmišljao o putu i nećkao se bi li išao ili ne. Na proljeće 2019. odlučio sam riskirati i počeo manijakalno raditi kako bih, uz ušteđevinu, zaradio dovoljno novca za opremu i put. Trebalo mi je dugo, no jednom kada sam odlučio da idem to je bilo to. CLDT sam izabrao jer je u tom trenutku to imalo najviše smisla, bilo financijski, bilo logistički, što se pokazalo kao odličan izbor.

Dodatno, to je bila prilika za upoznati vlastitu domovinu, zemlju u kojoj sam odrastao, a preko zaslona televizora gledao kroz tuđe oči. Na putu su mi se dijelom pridružili prijatelji, poznanici i članovi Udruge. Dapače, zajedno sam s Kristinom iz Udruge prehodao cijelu sekciju A!

Kako je izgledao tvoj običan dan priprema prije nego što si krenuo na CLDT?

Kako sam se kasno odlučio za polazak nisam imao previše vremena za pripreme pa sam samo nastavio sa svakodnevnim aktivnostima. Uglavnom je to bilo trčanje, odlazak na nekolicinu utrka i ponešto bicikla. Nisam osjećao da mi je trebala neka posebna fizička priprema pošto sam više-manje znao što mogu očekivati u kontekstu fizičke zahtjevnosti. Veći izazov bila je mentalna komponenta, što će vam, vjerujem, potvrditi svatko tko se odvažio u kakav izazov izdržljivosti. Iznimno je bitno poznavati samoga sebe i vlastite mogućnosti kako ne bi bilo pretjeranih iznenađenja jednom kada kreneš.

S čime sve krećeš na put oko Hrvatske? Što sve stane u 20 kila tereta koji nosiš na sebi kako bi mogao preživjeti put?

Ako na ovakav put kreneš sa 20 kila na leđima nešto krivo radiš – da mi je barem to netko rekao prije nego što sam krenuo! 😊 Prilikom odabira opreme nastojao sam postići balans između cijene i funkcionalnosti, a najviše sam opreme kupio preko Amazona i nekolicine webshopova outdoors tematike.

Ruksak, šator i vreća za spavanje – tu veliku trojku bitno je pogoditi i temeljito testirati prije samoga puta jer su to komadi opreme koji najčešće najviše koštaju te ih je najteže zamijeniti jednom kada ste na stazi. Kada se zbroji, bazna težina te trojke bila je oko 6 kg, što je trećina cjelokupne težine ruksaka. Sada, kada bih ponovno išao na takvo putovanje, definitivno bi više uložio u te stavke pa bi tu baznu težinu srezao za barem 2 kilograma. Osim toga, tu su još potrepštine za osobnu higijenu, jastuk za spavanje, madrac na napuhavanje, kuhalo, hrana, voda, elektronika, obleka…

Pokušao sam se držati osnova no u principu, kada je u pitanju odabir opreme, to stvar je osobne preference. Duge hlače zamijenio sam dugim tajicama ispod kratkih hlačica, gojzerice tenisicama za trčanje, kuhalo i plinsku kartušu gotovo da nisam koristio. Krenuo sam sa 19-20 kg na leđima, a završio sa, vjerujem, nekih 15-ak kilograma. Kako kilometri prolaze shvatiš da ti nešto što si na put ponio zapravo ne treba. Ako u mjesec dana komad opreme koristiš jedanput vrlo brzo shvatiš da je tzv. dead weight i toga se želiš riješiti. Tako je dobar dio opreme završio nazad u Zagrebu ili našao novi dom.

Dalo bi se o tome razglabati satima, no na internetu ima i više nego dovoljno resursa pa informacija i recenzija opreme ne fali. YouTube i blogovi drugih hodača odlična su startna točka ako niste sigurni što vam sve treba. Ovdje se nalazi okvirni popis opreme koju sam nosio https://crst.us/l/noMBAp koji se donekle promijenio prije samog starta i tijekom putovanja no nadam se da će nekome biti od pomoći.

Što bi volio da si znao prije nego što si krenuo na CLDT put?

KISS – keep it simple stupid! Možeš planirati i pripremati se koliko želiš, no vrlo je vjerojatno da će dobar dio „plana“ pasti u vodu čim stupiš na stazu. Također, nisam očekivao toliko zanimanja i podrške od strane prijatelja i stranaca. Da sam to znao prije puta možda bih više publicirao nakanu putovanja, no možda je i bolje ovako, ipak se treba malo pomučiti 😊

FOTO: Matija Culjak

Tvoj prvi trail-magic bio je kada te je obitelj Krnić ugostila u svom domu kako bi sanirao žuljeve. Koliko ti se takvih trenutaka u tijeku putovanja dogodilo? Koliko su Hrvati gostoljubivi, pričljivi i pristojni uistinu?

Ajme, da! Kakav sam poraz u tom trenutku osjećao, vani je pržilo 30+ stupnjeva, a preko noći neumoljivo padala kiša. Tek je treći dan, a ja već moram uzeti dan odmora kako bih sanirao žuljeve zbog tenisica i čarapa koje se nisu uspijevale osušiti. Gostoprimstvo obitelji Krnjić, a posebice grah koji je gospon Krnjić skuhal vratio me u igru i već sljedeći dan sam krenuo dalje put Osijeka. Tada sam naučio lekciju i mislim da nakon toga nisam imao novih žuljeva uzrokovanih mokrom opremom, no bilo je nekoliko situacija kada sam na stopalima dobio potkožne žuljeve uzrokovane vrućinom. Bitno je redovito mijenjati čarape i luftati noge pa makar i na nekoliko minuta.

Što se tiče gostoljubivosti, pričljivosti, pristojnosti.. u cijelu priču ušao sam poprilično optimističan, no tek sam na putu shvatio koliko je zapravo Hrvatska centralizirana i da Zagreb, usudim se reći, nije prava slika Hrvatske kako ga mnogi doživljavaju.

Neću vam lagati, bilo je i dobrih i loših trenutaka, više od jedanput su mi mještani nekog sela ili naselja pozvali policiju u strahu da sam izbjeglica. Nisam ih krivio, to je jednostavno tako, ljudi nisu navikli da netko sa velikim ruksakom na leđima prolazi kroz njihovo mjesto. Bez obzira na to, bilo je daleko više dobrih nego loših trenutaka, poruka podrške potpunih stranca, novčane podrške, dolazak prijatelja na teren, zajedničko hodanje, sve to ima svoje čari i ne bih to nizašto mijenjao jer se dogodilo točno onim redoslijedom kako se trebalo dogoditi, a to tek kasnije shvatiš.

Sjećam se da smo Kristina i ja prolazili kroz jedno selo u Slavoniji, bilo je toliko vruće da nisam mogao razmišljati, misli su mi se topile.. Uglavnom, prolazimo pored kuće u čijem dvorištu gospođa šlaufom zalijeva travu (ili nešto slično, ne sjećam se više), pozdravim je i dobacim da slobodno i mene zalije. Malo me čudno pogledala, ali me doslovno zalila hladnom vodom i u roku nekoliko minuta nalazimo se u hladovini u dvorištu i s cijelom obitelji uz hladna pića pričamo o putu, što smo prošli i što nas još sve čeka. Takvi ti trenuci napune baterije i daju vjetar u leđa.

Nekada bi ljudi sa mnom pričali, nekada bi me samo čudno i oprezno gledali. Teško mi je generalizirati, mislim da je to više stvar osobne prirode. Pogotovo jer sam osjetio razliku na samome sebi, kako se put bližio kraju tako sam i ja sam bio pristupačniji i otvoreniji, a ljudi oko mene su to recipročno uzvraćali. Onoga koga uistinu zanima, kak’ bi se reklo, kaj ti tu delaš, stat će i pitati te, a onoga koga ne zanima neće niti primirisati u tvome smjeru, što je po meni čist ok.

Koliko su mi puta potpuni stranci otvorili vrata doma, natočili vode ili jednostavno popričali – postoji li uopće mjerni sustav za vrednovanje takvih stvari i trenutaka?

Da se možeš vratiti u samo jedan trenutak na cijeloj stazi, u koji bi se trenutak vratio?

E na ovo imam odmah spreman odgovor! Negdje na putu između PD Poklon i vrha Brložnik, dok sam se provlačio kroz žbunje, uspio sam krivo stati i slomiti štap za hodanje, a kao za inat su mi baš tada štapovi trebali. Odmah je krenula panika i nervoza, računam koliko će me koštati novi štapovi i gdje ću ih moći kupiti. Srećom, nije dugo trajalo i tada mi se dogodilo nešto prekrasno.

Znam da će zvučati filmski, ali u jednom trenutku nešto mi se prešaltalo u glavi, desio se onaj „fu*k it“ trenutak i od tada sam prestao brinuti i davati prostora „trivijalnim stvarima“. Više nije bilo bitno koliko ću kilometara u danu prehodati ili kada ću stići na određenu lokaciju.

Naravno, nastavio sam razmišljati o tome jer nekakvog okvirnog plana se moraš držati, no puno lakšim sam korakom koračao dalje. Smatrao sam to većom osobnom pobjedom nego završiti cijelu trasu CLDT-a i taj je mentalni sklop taman dobrodošao za prelazak Velebita i Biokova na vrhuncu ljetne vručine.

Što se nalazi na prva tri mjesta na tvojoj bucket listi?

Ne volim koristiti izraz „bucket list“ jer ima konotaciju nečega o čemu maštaš i najčešće na tome stvar ostane. Više volim kratkoročne, lakše ostvarive ciljeve. Kratkoročno, povratak na Velebit i Biokovo u višednevnom angažmanu, posjet sestrama i nećacima u UK-u ako situacija dopusti. Dugoročno je teško nabrojati, interesi su mnogi.. Japan, nacionalni parkovi SAD-a, Himalaje – sve su to mjesta koja me fasciniraju i koja bih volio istražiti sa ruksakom na leđima.

FOTO: Matija Culjak

Koja je sljedeća ruta koju planiraš prohodati?

Prehodati japanski Tokai Shizen Hodo, pješačku rutu koja spaja gradove Tokyo i Osaka, neostvarena je ambicija zbog koje sam proveo neprospavane noći razmišljajući kako realizirati te zbog manjka iskustva na koncu i odustao. Ima ono nešto u japanskoj kulturi, intrigira me njihov gotovo duhovan pristup prirodi i volio bih to doživjeti. Dakako, tu je i Appalachian Trail istočne obale SAD-a koji spaja savezne države Georgia i Maine neprekinutom pješačkom rutom no sve se to trenutno čini kilometrima daleko. Nažalost, zbog globalne situacije uzrokovane koronavirusom teško je raditi dugoročne planove tako da sam se ove godine koncentrirao na istraživanje domaćih planina, a kada će nova putovanja doći u prvi plan to ćemo tek vidjeti kroz godinu, dvije. Pokušavam se voditi činjenicom da prvo treba istražiti vlastito dvorište pa tek onda gledati prema van, to mi je trenutna motivacija.

Nekoliko brzopoteznih:

Grad o kojem si imao najviše predrasuda, a više nemaš:

Nije da sam imao predrasude, ali sam imao potpuno krivi dojam Osijeka temeljem doživljaja ljudi oko mene. Osijek je sladak gradić koji pamtim po krvoločnim komarcima i dobroj klopi. Planiram se čim prije vratiti i napraviti višednevnu biciklističku turu s bazom u Osijeku.

Tri stvari koje bi ponio na pusti otok: Tenke za trčanje, Kindle i naočale – bez njih apsolutno ništa ne vidim.

Tri riječi kojima bi opisao stazu prije nego što si krenuo na nju: Nepoznato, uzbudljivo, surovo.

Tri riječi kojima bi opisao stazu nakon što si je prešetao: Gostoljubivo, prekrasno, naše.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori