fbpx

Matija Petar Katančić: Vrsan neoklasicist

Matija Petar Katančić: Vrsan neoklasicist

Kratka je ovo ulica koja spaja Gajevu ulicu sa Zrinjevcem. Dobila je ime po hrvatskom književniku i franjevcu, autoru prvog tiskanog prijevoda Biblije na hrvatski, Matiji Petru Katančiću. Sigurno su mnogi od vas barem jednom čuli za Katančića, no sada imate prilike saznati i nešto više o njegovom utjecaju na hrvatsko društvo i kulturnu znanost.

Život, školovanje do odlaska u Zagreb

Poznati hrvatski neoklasicistički pjesnik,povjesničar, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, arheolog, numizmatičar, geograf i kartograf, franjevac i latinist Matija Petar Katančić rodio se u Slavoniji u gradu Valpovu 12. kolovoza 1750. godine. Svoje školovanje započinje u osnovnoj školi u Valpovu potom odlazi u gimnaziju u Pečuh te u Budimu, Baji i Segedinu. Zaređuje su u red franjevaca 1771. godine u Beču gdje tako mijenja svoje krsno ime Matija u novo redovničko ime Petar, a za svećenika je zaređen 1775. godine u Đakovu.

Nastavlja svoj studij filozofije i teologije od 1772. do 1778.godine na franjevačkom Generalnom učilištu prvog razreda u Osijeku. Tamo su I.Velikanović, J. Pavišević i M. Lanosović pratili njegov napredak i usmjeravali njegov zanos prema pjesništvu, antici, jeziku i povijesti Panonije.  Nakon studija odlazi u Beč na Filozofski fakultet gdje je od 1778. do 1779. godine slušao predavanja profesora humanistike. U budimskom samostanu od prijatelja dobiva poticaje za pisanje pjesama prigodnica, a interes za dublje poznavanje historiografije može zahvaliti J. Jakošiću te je tako proučavao povijesna, književna i epigrafska djela i izvore. Nakon povratka u Osijek postao je gimazijski profesor 1779.godine i predavao je ratoriku, poetiku, grčki do 1788. godine. Bio je 1783.-1784. god. vakantni ravnatelj franjevačke gimnazije koja je bila izložena sve jačem ponjemčivanju ondašnjeg vremena i prilika.

Od Zagreba do Pešte i Budima

Ne želeći predavati na njemačkom jeziku, Katančić odlazi  1788. godine u Zagreb gdje je postao akademski ekshorator Kraljevske akademija znanosti, a godinu dana kasnije postaje profesor trećeg godišta gramatičke škole u arhigimnaziji. Često je odlazio iz Zagreba na mnoga istraživanja o geografiji hrvatskih gradova u rimsko doba te je objavljivao povijesno-arheološke rasprave i vodio zapaženu polemiku o Ščitarjevu u Sisku s A. Blaškovićem, njegovim prijateljem. Djelovao je u krugu brojnih književnika i znanstvenika te piše njegovo najpoznatije djelo Fructus auctumnales koje je skupa s odama i zbornikom geografskih rasprava Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum napisao i posvetio svojim prijateljima znanstvenicima, književnicima i svećenicima.

Nakon što je otkrićem „jakobinske zavjere“ Ignjata martinovića  i zbog svojih političkih stajališta bio prisiljen napusititi profesorsko mjesto u Zagrebu odlazi u Peštu gdje postaje profesor starina, areheologije i numizmatike, služba drugog kustosa Sveučilišne knjižnice 1795., te mu je dvije godine kasnije dodijeljen naziv doktora filozofije. No godine 1798. otvoren je „slučaj Katančić“ za koji budimpeštanska arhivska građa potvrđuje da je Katančić kao „metalno neizlječiv i trajno radno nesposoban“ maknut s Fakulteta i mjesta kustosa knjižnice Sveučilišta. Nakon toga bio je prisiljen moliti mirovinu pod uvjetom da trajno ostane u Pešti te da Sveučilišti preda sve svoje znanstvene radove. Mirovinu je od 1800. god. najprije provodio u franjevačkom samostanu Provincije sv. Marije u Pešti do 1809.god., zatim u središnjem samostanu Provincije sv. Ivana Kapistrana u Budimu. Do kraja svog života nije izlazio iz tog samostana niti je sudjelovao u javnosti. Pokopan je u grobnici budimskog samostana sv. Stjepana Prvomučenika.

Rad i značaj

Najznamenitije njegovo djelo za Hrvate je prijevod sv. Pisma s latinskog na hrvatski Sv. Pismo. Katančić je i kao filolog imao veliki značaj za Hrvate tako da je obogatio hrvatsku leksikografiju prvim hrvatskim semnatičko-etimološkim rječnicima, hrvatsko-latinskim Pravoslovnik i latinsko-hrvatski Etymologicon Illyricum. U ta dva rječnika pokreće slavističke čirilometodske teme glagoljske baštine, ali i paleografska pitanja o osobitostima općeslavenskog pisma glagoljice i ćirilice u pisanim srednjovjekovnim spomenicima kod Hrvata.  Rječnici su ostali u rukopisnom obliku.

Bio je značajan i na polju histioriografije, odnosno kao povjesničar

Nastojao je dokazati etnički kontinuitet Hrvata sa starim Ilirima, pa je tako Ljudevitu Gaju skupa s A. Blaškovićem i J. Bedekovićem dao podlogu za njegovo „ilirstvo“. Napisao je i djelo o svom radnom gradu Valpovu, doduše do danas nepoznatu monografiju u dva sveska Memoria Valpo.

Od pjesničkog stvaralštva napisao je zbirku Fructus auctumnales te nekoliko madžarskih, latinskih i hrvatskih prigodnih pjesama. Zbirka je napisana pod utjecajem klasicističke poetike i pjevanja po klasičnim metričkim uzorcima. Najboljim pjesmama se smatraju one koje su prožete mitološkim elementima. Prije hrvatskih pjesama iznio je kratku napomenu u kojoj objašnjava kako i hrvatske stihove treba graditi na osnovi kvantitete slogova, što je prva rasprava u povijesti hrvatske versologije. Još se opširnije toj temi posvetio u djelu De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus u kojoj daje primjere iz hrvatske književnosti te se oslonio na vlastiti pojmovni sustav, u čemu je također začetnik hrvatske znanosti o književnosti.

Zbog svojih kompleksnih metoda, primjene terenskih istraživanja te uporabe izvora njegova djela Orbis antiquus i Istri adcolarum geographia vetus su među najvžnijim, a sam Katančić je ne nezaobilazno ime u izgradnji moderne hrvatske arheologije. U djelu Istri adcolarum geographia vetus piše svoje prve klasicističke ode u heksametru i sapfičkoj strofi koje je razvijao i u svojem djelu hrvatskoj poredbeno-filološkoj i dijalektološoj raspravi o suodnosu, pozajmicama i podrijetlu slavenskih jezika, koja je bila prva takva rasprava u Hrvata.

Katančić je pažnju hrvatskih i stranih kroatista privukao nakon što je T. Matić utvrdio njegov pjesnički i poetičko-neoklasicistički opus. Bio je vrstan poetičar, graditelj jezika i nastavljač antičkog svijeta i kulture. Njegovi rukopisni rječnici, te prijevod Sv. Pisma, izniman su jezikoslovni prinos. Njegova rukopisna ostavština čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Budimpešti, NSk i Arhivu HAZU u Zagrebu te u arhivima franjevačkih samostana u Budimu i Požegi. O Matiji Petru Katančiću održano je nekoliko znanstvenih skupova te mu je u rodnom Valpovu u perivoju valpovačkog dvorca obitelji Prandau-Normann podignuta i bista 1873. godine.

Izvori:

Tvrtko Krpan

Student sam diplomskog studija hrvatskog latiniteta i povijest. U slobodno vrijeme bavim se praćenjem NBA lige i šetanjem uz Dravu kroz Belišćanske šume.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *