fbpx

Međunarodni dan djeteta: Uspješna djeca, znate, to su ona koja sanjaju

Međunarodni dan djeteta:  Uspješna djeca, znate, to su ona koja sanjaju

Međunarodni dan djeteta obilježava se 20. studenoga s ciljem boljeg razumijevanja, prihvaćanja i dobrobiti sve djece, a jedna od kategorija tih prava jesu i razvojna prava. Mislim da će moja današnja priča zaplivati upravo u toj kategoriji, a ono što ću pokušati istaknuti jest svojevrsno pravo na identitet. Dijete se gradi odmalena, no meni se čini da danas postoji jedan kalup. Jedan u kojeg nekolicina roditelja želi staviti svoju djecu, neka djeca dožive savršeni fit in, a neka djeca, nekoj djeci taj kalup jednostavno ne paše. Žulja ih, ne sviđa im se, a zamislite da nosite lijepe tenisice koje su vam nekoliko brojeva manje. U jednom trenutku će vas početi toliko žuljati da će jedini fokus biti na vašim grimasama, grimasama koje će biti rezultat nelagode prouzročene tim odabirom.

Kada ih pokušate nagurati u taj kalup očekivanog, jedino što ćete primijetiti je ono što ne mogu, a još gore je od toga što neće moći ostvariti svoj potencijal u stvarima za koje ih imaju

Taj uvod vraća me na jedan dan proveden u čekaonici glavnog željezničkog kolodvora. Danas bih se vjerojatno bojao ući zbog sve ove alarmantne situacije uzrokovane novim koronavirusom, no zato nam je dana moć retrospekcije i na njoj ću danas ispričati svoju priču.

Kada sam odlučio napisati svoju današnju kolumnu, mogao sam gotovo vizualizirati ovu scenu, sjetiti se čak i koje sam tenisice tada nosio.

To su one priče koje ostave svojevrsni utisak na tebe, one koje ne zaboravljaš i one koje ćeš uvijek rado spominjati – iz ovog ili onog razloga.

Uglavnom, toga dana u čekaonici pijuckajući svoju kavu ne bih li malo ugrijao promrzle ruke, načuo sam razgovor dvije majke, da ne kažem prisluškivao, a razgovarale su upravo o svojoj djeci.

Jednoj majci nisam čuo ime, ali sin joj se zvao Borna. Druga se zvala Maja. Bornina majka bila je plavokosa žena s naočalama na glavi, a način na koji je govorila o svojem sinu odavao je visoku razinu oduševljenja njegovim postignućima. Zvjezdice u očima u tim trenutcima gotovo je nemoguće ne primijetiti, a u kratkom transkriptu razgovora pokušat ću vam prenijeti poruku tog razgovora.

Obrati se Maja Borninoj majci: ”Kako je mali?”

Odgovara majka: ”U školi je. Baš smo jučer učili prirodu, piše test danas.”

(Je li to uopće bio odgovor na pitanje?)

Obraća se Maji: ”Kako je tvoj?”

(Tvoj?)

Odgovara Maja: ”Dobro je. Zdrav je, a u školi se trudimo. Uvijek može bolje.”

(To je odgovor na pitanje!)

Iako je Maja rekla da se trude, plavuša upita: ”Kako uspijevate?”

Maja se ponovila: ”Trudimo se. Nije uvijek savršeno. Je l’ Borna još uvijek odličan?”

Bornina majka ponosno progovori: ”Je, 5.0 od prvog razreda. Pomaže drugoj djeci u razredu i svi ga vole. Ne bih mu dopustila odlaske na nogomet da nema dobre ocjene, ali stiže sve. Baš je pametno dijete, hvala Bogu.”

Maja se osmjehne, pa kaže: ”Moj nikada nije bio odličan, ali sam zadovoljna. On ima neki svoj svijet, a od predmeta najviše voli vjeronauk. Ide na jednu skupinu u školi.”

”Moj ide samo na dodatne”, kaže plavuša.

Eh sada, budimo iskreni, da nam netko da dva ova primjera i pozove nas da zaokružimo uspješno dijete, nekolicina nas bi izabrala Bornu. Nećemo se lagati u ovoj situaciji.

Živimo u društvu kompetitivnosti s jasno fiksiranim parametrima uspješnog odnosno neuspješnog

Takve društvene ”vradžbine” nas zaposjedaju od trenutka kada progovorimo pa nadalje. Već u situacijama kada kasnije progovorimo, onaj koji je to učinio prije nas bit će vrednovan uspješnijim.

Od trenutka kad sam zakoračio u školske klupe bio iznimno loš matematičar, u nekim trenutcima mama si je čupala kosu ne bih li savladao tablicu množenja. Mislim da je jednom čak i plakala, ali meni ta tablica množenja nikada nije bila bitna. Nije mi se svidjela, išla mi je na živce i to je bilo samo ono što se moralo. Ipak, bio sam sve do trenutka kada nisam došao u srednju vrednovan kroz matematičko znanje, koje nisam imao. Bio sam prosječan, iako u nekim predmetima iznimno odličan, jedan od boljih u razredu. Biologiju sam tada rasturao, a profesorica koja je tada slovila kao strah i trepet me je zapamtila kao malog koji voli biologiju. Moja sestra koja je svojevremeno bila odlikaš, govorila je da je ona strašna. Ja sam ju obožavao, zato što me vrednovala kroz prizmu motivacije za određeno područje, u ovom slučaju-njeno. Za razliku od nekih profesora koji bi prilikom upisa ocjene u kućicu pogledala i moje druge predmete, ona bi upisala peticu, a jednom i tri odjednom, pogledala rubriku i nekako čudno uskliknula.

Ja sam bio tvoj iz ove priče, onaj kojeg nisu vrednovali kroz tuljac interesa, već nedostatka motivacije za određene predmete. Iako je identitet od onog trenutka kada prvi put zaplačemo naše apsolutno pravo, društvena metrika kaže da su jedna djeca manje vrijedna od one druge.

Užasna je ta metrika, a zbog nje su se umorili i svi ti silni matematičari iz mojeg, sada već daleko bivšeg, razreda. Neki nikada nisu znali što žele, samo su se dobro snalazili s brojkama. Upisali su fakultete gdje je motivacija postala daleko značajniji faktor od predodređenosti i na kraju pali upravo na toj prepreci.

Sve to negdje zato što nas uče da su petice u imeniku važnije od snova, a uspješna djeca, znate, to su ona koja sanjaju

Ja sam neke testove iz matematike ispravljao i nekoliko puta, a danas sam siguran da ću upisati doktorat.

Ja, dječak, za kojeg su ispitivali moju mamu majke onih koji su odlazili na dodatne ili bili vrhunski u nekim sportu. Ja na čije pitanja bi moja mama odgovorila:”Igra se doma.” Zbilja se jesam igrao, zato što sam bio dijete. Tablicu množenja sam učio kada sam morao, a biologiju sam upijao kao spužvica. Nikada nisam bio u kalupu, iako su svi na kalupe bili naviknuti i gledali me upravo kroz ono što ne znam, a ne u čemu sam dobar.

Ne dopustite djeci da se osjećaju poraženo zato što ne stanu u taj kalup, dopustite im da sanjaju i izgradite s njima njihov, jedinstven i satkan od snova, njihovih, ne vaših. To je njihovo pravo. Sanjati svoje, ne ispunjavati ničije.

#mojisnovivrijede

FOTO: Pixabay

Ivan Tominac

Ekonomist zaljubljen u pisanu riječ. Bavim se novinarstvom, pišem blog, volim žutu boju, kišu i sve što ne vole mladi. Ličkih korijena, rođen u Rijeci, živim u Dugom Selu, a radim i studiram u Zagrebu. Naučio sam da bez njega baš ne možeš, njemu se uvijek nekako vraćaš.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *