Miran Kurspahić: Bojim se kako iz ove pandemije i potresa nećemo uspjeti izvući bilo kakav potencijalni katarzični kapital, nego ćemo samo nastaviti po starom

Miran Kurspahić: Bojim se kako iz ove pandemije i potresa nećemo uspjeti izvući bilo kakav potencijalni katarzični kapital, nego ćemo samo nastaviti po starom

Sintagma ‘krizni stožer’ dobila je novo značenje, ovoga puta u kontekstu nove kazališne predstave Mirana Kurspahića i Rone Žulj ‘Krizni stožer’, u organizaciji Rebel teatra. Predstava je inspirirana stvarnim događajima zloglasne 2020. godine, a u najavi stoji da je predstava fikcionalni odgovor na recentnu stvarnost koja se još uvijek čini pomalo nadrealnom. U nastavku pročitajte što nam je redatelj Miran Kurspahić rekao o samoj predstavi.

U kojem je trenutku prevagnulo da se od situacija zadnjih godinu dana napravi predstava?

Razlog je, između ostalog, pragmatične naravi. Naime, imali smo već od Grada i Ministarstva odobren projekt Rebel teatra o migrantima pod nazivom Exportimport, koji je kao glavnu premisu imao zajedničko putovanje publike i izvođača u šleperu, gdje bi se predstava i izvodila. Kako je takvo nešto usred globalne pandemije postalo posve nezamislivo i u krajnjoj liniji nedopušteno, odlučili smo snage preusmjeriti na nešto aktualnije, ali i izvedivije u danim uvjetima i okolnostima. Kako smo imali gotovo godinu dana prilike upijati sve nepogode i bizarnosti koje su nas zadesile, stigli smo umjetnički procesuirati događaje te napraviti jednu vrlo aktualnu, rekao bih zeitgeist predstavu, koja na moju žalost (sklonom interaktivnosti), poštuje sve epidemiološke standarde.

U najavi stoji: Gubeći sve više dodir sa stvarnošću, likovi dopuštaju da na površinu izbiju najskriveniji dijelovi njihovih karaktera. Oponaša li ovdje umjetnost život?

Nipošto, uvijek smo barem korak ispred. No, sama činjenica da su ljudi mjesecima bili zatvoreni u svojim stanovima, mnogi (poput nas izvedbenih umjetnika) bez mogućnosti rada, ograničeni u kretanju i putovanjima, s jedinim prozorom u svijet putem medija i društvenih mreža, zatočeni u tom svom simulakrumu, navođeni te instrumentalizirani putem tih istih paratijela na prakticiranje odgovornosti koja uključuje i potiče socijalnu distancu, izoliranost, alijenaciju, čak i izvjesnu paranoju rekao bih, stvara više nego potentnu dramsku situaciju. 

Ako je, promatrano na simboličkom nivou, korona na velika vrata uvela izvjesnu glorifikaciju kulture straha, potres je pak, dolazeći iz dubine, iz podruma pustio sve te strahove, paranoje, nagomilane frustracije i zataškane komplekse van na površinu da divljaju.  Mi u ovoj predstavi odlazimo još onaj logični korak dalje, preko ruba.

Mislite li da će nam tematika novog normalnog postati učestalija tema u kazalištu, tj. općenito u umjetnosti?

Bojim se kako iz ove pandemije i potresa nećemo uspjeti izvući bilo kakav potencijalni katarzični kapital, nego ćemo samo nastaviti po starom, adaptiravši se na to famozno novo normalno.

Sve kad bismo i pomeli sve ono što je isplivalo ispred našeg praga, velika je vjerojatnost kako bi to smeće zagurali ispod vlastitog tepiha i stvarali talog za neku novu malignu nakupinu. Kod nas umjetnici ionako nisu skloni riziku već gladovanju. Samo da ne talasaju.

Kako je izgledao proces rada na predstavi o izolaciji u izolaciji?

Kao i uvijek, gerilski. Baš nedavno pričah s Ronom kako imamo višegodišnji kontinuitet rada u gerilskim uvjetima, naučeni smo stvarati s jako ograničenim sredstvima, krpamo se, stoga smo se prisiljeni više fokusirati na kvalitetu sadržaja, a za formu se snalazimo. Na takozvanoj nezavisnoj sceni, snalaženje je ionako obligatorni modus operandi, inače te nema. I opet ispadne dobro. Kupili smo sjajnu ekipu glumaca i glumica s kojima smo već ranije surađivali i za koje smo sigurni kako su spremni za ovu vrstu rada i izazova, te koji najbolje odgovaraju za specifične uloge koje smo im namijenili.

Sve prvoborci i zvijezde nezavisne scene, koji sjajno plivaju u improvizacijskim vodama.

Csilla Barath Bastaić, koja je tolika profesionalka da je za ovu predstavu prešla na zloglasnu hobit dijetu i nabacila nekoliko kilograma, Sven Jakir koji je odbio lukrativnu ponudu Fabrea kako bi se mogao skidati u našoj predstavi, princ nezavisne scene Domagoj Janković, koji će vas iznenaditi sa svojom do sada neistraženom ranjivom stranom, i Iskra Jirsak, koja nakon što je s mojim predstavama već odnijela prestižnu nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju glumicu do 27, sad u nešto zrelijim godinama s ovom predstavom juriša po nagradu za najbolju glumicu.

Krizni stožer, unatoč čvrstoj priči, temama i strukturi, uvelike ovisi o slobodnoj interpretaciji i improvizaciji glumaca, tako da publiku svako veče doista očekuje drugačije iskustvo.

Je li predstava svojevrsna kritika društva i/ili nas samih za vrijeme pandemije (i potresa)?

Svaka moja predstava je svojevrsna kritika društva i nas samih, tako da ni ova nije iznimka. 

Volim se poigravati s kombinacijom fikcije i fakcije, s uvijek prisutnim propitivanjem nekog aktualnog trenutka, ali naravno uvijek kroz prizmu kazališne umjetnosti. Početna točka mi je uvijek neki problem u društvu koji uočim, koji me mori i onda polako slažem strukturu oko toga, bez te motivacije i razloga nezamislivo mi je uopće ući u kreativni proces. Protekla, ali i tekuća godina bi i puno netalentiranijima od mene bila inspirativna.

Kada i gdje se možemo stožerirati uz Krizni stožer

U Pogonu Jedinstvo 22. i 24. travnja od 20 sati, a ulaznice se mogu nabaviti na entrio.hr.

FOTO: Vjeko Skledar

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori