Mirjana Gross: Povjesničarka koja je dala glas nevidljivim ženama hrvatske povijesti

Mirjana Gross: Povjesničarka koja je dala glas nevidljivim ženama hrvatske povijesti

This is a man’s world, this is a man’s world. But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman.

Etta James: It’s A Man’s, Man’s, Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

Danas ćete u Ženskom tragu u povijesti upoznati ženu čiji je životni poziv bio proučavati povijest, promijeniti način proučavanja povijesti i tako i sama postati dijelom te povijesti. Mirjana Gross bila je istaknuta hrvatska povjesničarka, svojim je radom doprinijela razvoju metodologije povijesne znanosti te uvela hrvatsku historiografiju u svjetske tokove. Novim je znanstvenim pristupom prva u Hrvatskoj proučavala nevidljive, dotad nepoznate žene koje postaju subjekt znanstvenog povijesnog istraživanja, što je ogroman korak za hrvatsku historiografiju, dotad pretežno političku i mušku.

Krivo podrijetlo u vihoru bujanja fašizma dovelo ju je do nacističkog logora

Mirjana Gross rodila se 22. svibnja 1922. godine u Zagrebu, u židovskoj obitelji. Otac Mavro bio je trgovac i posjedovao je vlastitu staklanu, a majka joj je bila Siščanka Ella Deutsch. Roditelji su joj željeli omogućiti dobro obrazovanje pa je uz osnovno obrazovanje dobivala i poduku iz stranih jezika – njemačkog, engleskog i francuskog te iz sviranja klavira. Pohađala je Prvu žensku realnu gimnaziju na Gornjem gradu, u kojoj je maturirala 1940. godine. Upisala je studij medicine i vjerojatno bi bila poznata kao liječnica da nije bilo travnja 1941. i osnutka Nezavisne Države Hrvatske.

Bio je to težak život jer smo mi možda već i sredinom 1930-ih znali za Hitlera i pretpostavljali smo da nas nešto jako teško čeka. Raspoloženje i atmosfera tih 1930-ih bili su tmurni. Kod mene, kod moje familije, kod mojih poznatih…U Zagrebu…

Mirjana Gross: Virtualne izložbe – FFZG

Nakon što su i u NDH proglašeni rasni zakoni, izbačena je sa studija medicine zajedno sa svim drugim židovskim studentima

Unatoč antisemitizmu, njezin otac Mavro nije smatrao da trebaju napustiti Hrvatsku. Mislio je da Židovima ne prijeti opasnost od ustaških vlasti. Nije osjećao potrebu pobjeći i negdje se skriti s obitelji dok nije bilo gotovo prekasno. Tek su 1942. pobjegli iz Zagreba prerušeni u seljačku obitelj koja se vraća sa sajma. Utočište im je pružila obitelj Topal iz sela Drenje Brdovečko, koje je bilo poznato po skrivanju i pomaganju partizanima.

Ustaške vlasti pronašle su ih u listopadu 1943., uhitile i transportirale u Graz. Otac joj je, s ostalim muškarcima, deportiran u logor Buchenwald. Tamo nažalost nije preživio težak rad i mučenja. Ona i majka završile su u najvećem ženskom koncentracijskom logoru – Ravensbrücku, sjeverno od Berlina. U logoru su i ona i majka ostale sve do oslobođenja u travnju 1945., kada su se vratile u Jugoslaviju. Bio je to početak jedne briljantne i izvanredne znanstvene karijere.

Povjesničar nije onaj koji zna, nego onaj koji traži

U Zagrebu se Mirjana Gross zaposlila u Ministarstvu socijalne politike, a potom i u Ministarstvu prosvjete. Ponovno je počela studirati 1947. i to povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 1951. godine, a sljedeće je godine postala asistentica na Historijskom institutu JAZU, gdje je radila 6 godina i, paralelno sa sređivanjem povijesne građe, bavila se i znanstvenim istraživanjem. Upravo će se te godine kasnije pokazati presudnim u njezinu usmjeravanju prema znanstvenom radu i budućoj monumentalnoj historiografskoj karijeri.

Doktorski rad obranila je 1958. s temom Uloga socijalne demokracije u političkom životu Hrvatske 1890. – 1905. Iste je godine imenovana asistenticom na Katedri za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, a uskoro je postala i docenticom obranivši rad Vladavina hrvatsko-srpske koalicije 1906. – 1907. U godinama koje su uslijedile objavila je brojne radove na temu hrvatske povijesti 18. i 19. stoljeća te početaka 20. stoljeća. Neka od njezinih najznačajnijih djela jesu Uloga socijalne demokracije u političkom životu Hrvatske (objavljeno 1960.), Počeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850. – 1860., a vjerojatno najpoznatija njezina knjiga nastala je u koautorstvu s dr. Agnezom Szabo 1992. godine – Prema hrvatskom građanskom društvu: društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća.

Hrvatsku historiografiju odvela je putem suvremene europske i svjetske historiografije

U svojim istraživanjima odmaknula se od dotadašnje tradicije proučavanja isključivo političke povijesti, a umjesto toga posvetila se istraživanju društvenih odnosa i svakodnevice. Po građu za svoje knjige išla je čak u bečke arhive, a premda je to danas uobičajena praksa povjesničara, u njezino je vrijeme to bila rijetkost za povjesničare koji su istraživali 19. stoljeće.

Za djelo Počeci moderne Hrvatske dobila je Vjesnikovu nagradu “Vladimir Bakarić” te prestižnu austrijsku nagradu “Anton Gindely”, postavši time prva povjesničarka kojoj je dodijeljena ta nagrada za djelo koje nije napisano na njemačkom jeziku. Zbog dugogodišnje plodne suradnje s austrijskim povjesničarima, 1992. g. odlukom austrijskog predsjednika dobila je Austrijski orden za znanost I. razreda. Za djelo Prema hrvatskome građanskom društvu uručena joj je nagrada “Josip Juraj Strossmayer” Zagrebačkog velesajma i HAZU-a.

Do moje generacije o povijesti su pisali muškarci, a muza joj je ipak žena – snalažljiva i lukava Clio

Drugo veliko područje koje je profesorica Gross istraživala bila je metodologija historije i povijest historiografije. Izabrana je 1964. za izvanrednu profesoricu pri Katedri za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta. Povjerena joj je nastava kolegija Uvod u historiju, kasnija Metodologija historije, a njezina knjiga Historijska znanost desetljećima je studentima povijesti služila kao udžbenik. U tom je području znanstvenoga rada upoznala hrvatsku povjesničarsku zajednicu sa suvremenim načinom istraživanja povijesti u njemačkoj, austrijskoj, francuskoj te američkoj historiografiji.

U to su vrijeme tek malobrojni hrvatski povjesničari mogli pratiti najnovije trendove u znanosti o povijesti pa je Mirjana Gross smatrala svojom dužnošću i važnim poslanjem uvesti hrvatsku znanost o povijesti u suvremene svjetske tokove i prokrčiti put mlađim povjesničarima koji će na drukčiji način pristupiti istraživanju povijesti. U tom su područja bitna dva njezina djela: Historijska znanost i Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja. Djelo Suvremena historiografija doživjelo je i njemačko izdanje jer na njemačkom jezičnom području ne postoji sličan pregled povijesti historiografije, razvoja i suvremenoga stanja metodologije povijesne znanosti.

Bila je i autorica školskih udžbenika iz povijesti te priručnika za nastavu povijesti

Tijekom cijele karijere intenzivno se posvetila tome da unaprijedi i poboljša nastavu povijesti na svim razinama obrazovanja, od osnovne škole do fakulteta. Neprestano je svuda upozoravala na status povijesti u nastavi, a žestoko se usprotivila i smanjivanju satnice povijesti. Time je još jednom pokazala koliko je bila upućena u suvremenu problemtiku poučavanja povijesti, no jasno je nazirala i buduća zbivanja jer se i danas vode polemike oko broja sati povijesti u osnovnim i srednjim školama te se u obrazovnim krugovima i sada raspravlja o tome da je satnica povijesti u školama prevelika i da bi ju možda trebalo smanjiti, a satnice drugih predmeta povećati.

Mirjana Gross bavila se i pitanjima ženske povijesti, nastojala je potaknuti istraživanje “nevidljivih” žena 19. st, pa je tako 1993. godine objavila članak Nevidljive žene u kojemu definira ključne pojmove kao što su feministička znanstvena kritika, feministička historiografija, historija žena i rodni studiji, a jednom je prilikom o svojem radu izjavila:

Do moje generacije o povijesti su pisali isključivo muškarci, a muza joj je ipak žena – Clio. Prilično snalažljiva, lukava, prevrtljiva, a ponekad i kompromitirana gospođa Clio stara je već 2500 godina, ali bi željela biti vječno mlada. Danas piše na kompjutoru, bavi se “malim ljudima”, a ipak još razmjerno često trubi u fanfare u čast raznoraznih moćnika i “znamenitih muževa”, stavljajući im lovor-vijence na glave. U svakom slučaju njezina sam sljedbenica, iako se stalno s njome razračunavam.

Mirjana Gross o povijesti, izvor: Virtualne izložbe – Filozofski fakultet

Umirovljenje i najaktivnije razdoblje istraživanja

Umirovila se na vlastiti zahtjev 1982. godine nakon čega je uslijedilo njezino najplodnije razdoblje, u kojem je dobila mogućnost da se potpuno posveti istraživačkom radu, pa su u tom periodu zapravo i nastala njezina kapitalna djela, koja su ranije spomenuta. Uz to je ostala predavati kolegij Metodologija historije studentima poslijediplomskog studija povijesti te je bila redovita mentorica doktorskih radova.

O tome koliko je bila otvorena utjecajima suvremenih tokova svjetske historiografije te širenju istih među svojim studentima i suradnicima, govori i njezin angažman u Povijesnom društvu Otium početkom devedesetih – tada je profesorica Gross već prešla sedamdesetu, no to ju nije spriječilo da podupire mlade povjesničare koji su počeli raditi na uvođenju tema iz povijesti svakodnevnog života. O tome svjedoči profesor Damir Agičić u tekstu iz 2012. godine objavljenom povodom njezine smrti.

Zajedno s nama profesorica se družila u gornjogradskoj gostionici Pod starim krovovima i držala predavanja, sudjelovala u raspravama nakon predavanja drugih članova društva. Bilo je to jedno kratkotrajno, ali vrlo upečatljivo iskustvo – povjesničari drže predavanja i raspravljaju u krčmi, a lokalni im se posjetitelji, stalni gosti s gemištom u rukama, pridružuju i osluškuju o čemu govore.

Damir Agičić, In memoriam Mirjana Gross (1922. – 2012.)

U svibnju 2012. Filozofski fakultet organizirao joj je svečanu proslavu 90. rođendana

Tom se prilikom profesorica Gross upoznala i s novom Knjižnicom Filozofskog fakulteta te je, vidjevši svoje knjige na policama, odlučila svoju ostavštinu, više od 1500 primjeraka knjiga koje su mahom potpisali autori i stotinjak naslova časopisa, ostaviti upravo toj knjižnici i tako pomoći budućim generacijama povjesničara u potrazi za istinom. Bilo je to u skladu s njezinim znanstvenim motom: Povjesničar nije onaj koji zna, nego onaj koji traži. Preminula je dva mjeseca nakon proslave 90. rođendana, 23. srpnja 2012. godine, a posljednju godinu svoga života provela je kod obitelji Topal, iste one koja je njoj i njezinim roditeljima pružila utočiste za vrijeme progona u Drugom svjetskom ratu.

Trag Mirjane Gross u povijesti

Profesorica Mirjana Gross ostat će upamćena, uz Nadu Klaić, kao najveća hrvatska povjesničarka 20. stoljeća, žena koja je korjenito reformirala dotadašnji način istraživanja povijesti, postupno uvodeći i svakodnevnicu i dotad nepoznate žene u povijesno istraživanje, odmičući se od prevladavajućih narativa političke povijesti. Osuvremenila je znanost o povijesti u Hrvatskoj i približila suvremenu europsku i svjetsku historiografiju hrvatskim povjesničarima. Posebno se zalagala za objektivan način poučavanja povijesti u školama i fakultetima. S obzirom na to da je i njezina obitelj bila žrtva okrutnih povijesnih zbivanja 40-ih godina, ne čudi da se profesorica Gross posvetila upravo objektivnom pristupu pri povijesnom istraživanju te osuvremenjivanju nastave povijesti jer je povijest potrebno približiti mladima na zanimljiv način i pobuditi u njima zanimanje za istraživanje povijesti. Osim što je, prema dobro poznatoj Ciceronovoj definiciji povijest učiteljica života, Mirjana Gross znala je da su oni koji ne poznaju povijest, osuđeni na to da ju ponavljaju.

Voljela bih reći da postoji diskontinuitet, da se ljudi i događaji iz prošlosti razlikuju od svojih suvremenih nasljednika i da se ne mogu naći izravne poveznice između njih i šipražja povijesnog vremena…

Mirjana Gross, izvor: buchenwald.de

Izvori:

Marijana Džalo

Magistra sam povijesti i hrvatskog jezika, a u slobodno vrijeme amaterski se bavim glumom, čitam knjige i pišem. Volim putovati i istraživati, najviše srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest te povijest žena i svakodnevice.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori