Mislav Gleich: Društvene mreže danas su neizostavan alat za svakog umjetnika koji želi da se za njegov rad čuje

Mislav Gleich: Društvene mreže danas su neizostavan alat za svakog umjetnika koji želi da se za njegov rad čuje

Mislav Gleich svestrani je mladi umjetnik koji piše i stvara glazbu, a sa svoje 23 godine ima tri objavljena romana i glazbeni projekt Paladin Mode. Odmalena je volio umjetnost: pisao je priče, svirao gitaru i stvarao glazbu, te se bavio filmom. Godine 2016. maturirao je u Gimnaziji Lucijana Vranjanina. 2019. završava preddiplomski studij komparativne književnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S Mislavom smo razgovarali o žanrovskim odrednicama, moći društvenih mreža, studiranju na Filozofskom fakultetu i brojnim drugim temama! Upoznajte Mislava!

Već si s 21 godinom imao dvije napisane knjige u svom opusu, a ove je godine izašla i treća. Vratit ćemo se na Nikolaya Vasilevskog. Rekao si kako je to satira koja miješa horor, triler, grotesku i komediju. Nikolay Vasilevsky postmodernistička je priča o uvrnutom manijaku koji je u svoj podrum zatočio starca pekara, a u svojoj se slojevitosti suptilno dotiče engleskog nacionalizma, patriotizma, imigracije i Brexita. Misliš li da se ne treba ograničiti na žanrove? Kako uopće gledaš na tu žanrovsku podjelu kada je u pitanju književnost, a kako kada je u pitanju glazba?

Žanrovi služe svrsi. Postoji nešto što se zove horizont očekivanja – svatko od nas uranja u djelo očekujući određene konvencije određenog žanra. Ako čitatelj ide čitati horor, zna što ga čeka u okviru tog žanra. Nisam veliki ljubitelj ispreplitanja žanrova, pa i sam nastojim ostati unutar okvira specifične umjetničke kategorije, ali to ne znači da neću povremeno pokušati ubaciti nešto nekonvencionalno za taj žanr (ako smatram da to paše u kontekstu djela). Vasilevsky zaista ima elemente svih gore nabrojenih žanrova, ali oni su marginalni – i dalje je to crnohumorna satira. Tako da i dalje vjerujem da moje knjige (i pjesme) generalno prate žanrovske matrice.

Samostan Craven Hill (2018.) mračan je triler s kontroverznim završetkom, zbog kojeg se naklada plašila da bi je katolička Crkva mogla tužiti. Ipak – knjiga je izdana. Roman Samostan Craven Hill triler je o dvanaestogodišnjoj Rosalie Travers koja je ujesen 1947. poslana da provede tjedan dana u benediktinskom samostanu u engleskoj regiji Shropshire – samostanu koji nastanjuju sumnjivi svećenici koji očigledno skrivaju mračnu tajnu. Odakle crpiš izvore za lokacije na kojima se radnja odvija? Na samom primjeru – odakle si naučio kako izgleda benediktinska svakodnevnica i dužnosti u samostanu? Misliš li da sada možete potpuno odbaciti strah od tužbe?

Lokacije se stvaraju same od sebe s obzirom na priču. Za Samostan mi je očito trebala neka gotička, izolirana građevina u tmurnu jesen. Kako su moje priče najčešće smještene u anglofonom svijetu, opcija je bila ili Engleska ili Amerika. Englesku najčešće vežemo uz tmurno, hladno vrijeme, pa je ona prevagnula. Udaljenost i izoliranost lokacije zahtijevala je neku zabačeniju regiju, pa sam tako odabrao engleski zapad, Shropshire.

Što se tiče benediktinaca, puno sam istraživao po internetu kako bih sastavio precizan raspored svakodnevnice. Pritom sam učio o njihovim običajima, načelima, dužnostima, itd. Gledao sam i filmove sa svećenicima, a detaljno sam proučio i načine na koji su srednjovjekovni samostani bili građeni, te sam stvorio temeljit nacrt samostana Craven Hilla. Točno sam znao gdje se nalazi pojedina prostorija i koji je značaj te prostorije.

Što se tiče tužbe – svakako da se strah od nje može odbaciti. Radi se o izmišljenoj priči, čak smo stavili i disclaimer na početak knjige da naglasimo fiktivnost teksta. Uostalom, Samostan Craven Hill nikad nije bio zamišljen kao napad na Katoličku Crkvu. U najboljem je slučaju kritika pojedinih svećenika koji se ne pridržavaju kršćanskih načela.

Tvoja treća knjiga, Beskrajno ljeto: smaknuće Brandona Brycea (2021.) introspektivna je priča o mladom paru i dječaku koji su na zadnji dan školske godine posvjedočili brutalnom smaknuću nedužnog starčića. Beskrajno ljeto već se sad čini kao da će biti hit velikih razmjera: mnogi su već pohrlili u Hoću knjigu, Ljevak i druge knjižare kako bi ga kupili, a narudžba je zaprimljena čak i iz daleke Kanade. Koliku moć u prodaji imaju društvene mreže? Po čemu se sve treća knjiga razlikuje od prve dvije?

Vjerujem da društvene mreže imaju veliki utjecaj. Danas su one neizostavan alat za svakog umjetnika koji želi da se za njegov rad čuje. Bez toga, osuđeni ste na tradicionalne medije, a to znači da vam je doseg vrlo ograničen.

Treća knjiga znatno se razlikuje od prve dvije. Ponekad mi se čini kao da nisam ja napisao tu knjigu, makar je ona moje najosobnije djelo (jedan ju je bliski prijatelj praktički nazvao mojom autobiografijom jer ga je toliko podsjećala na mene, ali osobno ne bih išao tako daleko). Napisana je u prvom licu, nešto od čega sam ranije zazirao. Priča nije kompleksna, već jednostavna i linearna, bez velikih obrata. Naglasak je stavljen na Adrianova razmišljanja. Uz sve to, velik dio knjige posvećen je tinejdžerskim vezama i ljubavi, a romansa nije nešto o čemu bih inače pisao. No, sve te devijacije od mog uobičajenog stila ispale su zapravo najkvalitetnije značajke ove knjige; ne bih apsolutno ništa mijenjao i neizmjerno sam sretan što je knjiga ovako ispala.

Charles Dickens, Mark Twain, J. K. Rowling, Umberto Eco, Victor Hugo i Jules Verne tvoji su književni uzori. Kada bi od svakog mogao uzeti ono što želiš za sebe – koje bi to književne crte bile?

Zapravo, kod svih njih cijenim njihovu ljubav prema pisanju i disciplinu. Od Eca bih vjerojatno uzeo njegovo duboko znanje o povijesti književnosti.

Uz sve navedeno, ti zapravo još uvijek studiraš. Što ti se najviše sviđa na FFZG-u i da možeš ponovno odabrati fakultet – bi li odabrao isto? Kako zamišljaš svoj život nakon fakulteta?

Apsolutno najljepša stvar u vezi FFZG-a su ljudi kojima sam okružen – svi su kvalitetno obrazovani, inteligentni i kulturno osviješteni. Druga najbolja stvar u vezi FFZG-a jest, naravno, naša knjižnica. To je posebno mjesto na kojem sam proveo puno lijepih trenutaka.

Nemam ni najmanje dvojbe da bih ponovno upisao FFZG. Dapače, sad pri kraju studija hvata me nostalgija za krajem srednje i dolaskom na fakultet. Studentske godine zasad su mi najljepši period života.

Što se tiče života nakon fakulteta, pa, jedno je sigurno – nastavit ću pisati knjige.

Do sad si snimio tri singla u zagrebačkom Greenwood Studiju kod prestižnog aranžera Antonina Šimića. Često znamo mlade izvođače pitati što misle o stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni – pa to pitanja ni tebe neće zaobići.

Vjerujem da postoje kvalitetni izvođači koji imaju puno potencijala – rock band BluVinil prvi mi pada na pamet – ali ima i puno osrednjih stvari. Imam osjećaj da se mnogi glazbenici uopće ne trude oko vjerojatno najznačajnijeg aspekta čitave stvari: pisanja pjevnih, kvalitetnih pjesama. No, vjerujem da je budućnost svjetla i da će mnogo dobrih izvođača iznjedriti na našu scenu.

Čija bi te kritika istinski obradovala?

Iskrenu pozitivnu kritiku uvijek mi je najljepše čuti od ljudi do kojih mi je najviše stalo – obitelji i prijatelja. Njihovo mi mišljenje najviše znači.

Koje su odlike dobrog pisca?

Teško je to generalno reći, ali smatram da su neke od najvažnijih odlika iskrenost u pisanju i predanost vlastitom radu.

Nekoliko brzopoteznih:

Posljednja rečenica koju si napisao na papir: Svoj potpis 😉

Posljednja pjesma na playlisti: Electric Light Orchestra – Telephone Line.

Omiljeno mjesto u Zagrebu: Gornji grad.

Posljednji koncert koji si poslušao: Željko Bebek u Lisinskom.

Posljednja knjiga koji si pročitao: Hallie Rubenhold – Pet žena

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori