Morana Dolenc: Kad se zaredaju teški dani, vičem okolo da ću otvoriti slastičarnicu

Jedna od najuspješnijih hrvatskih redateljica kazališnih predstava za djecu i mlade svoje je akademsko obrazovanje pronašla u Francuskoj. Vrativši se s diplomom teatrologije i završenom školom lutkarstva, osnovala je Lutkarsku Organizaciju koju Fakat Trebamo, skraćeno – LOFT. Uoči njene predstave “Lovci na snove” koja otvara dječji program Malog festivala, Igor Baksa upitao ju je nekoliko pitanja.

Cijeli program Malog festivala pronađite na poveznici, a sve dodatne informacije, intervjue i ulaznice potražite na Web stranici Malog teatra.

Kako ste u LOFTU preživjeli godinu dana koja je iza nas?

Preživjeli smo. Dali smo si posla i to baš puno! U prvom smo lockdownu radili online lutkarske radionice za djecu, pa smo počeli s online probama za najnoviju LOFT-ovu predstavu Laboratorij života koja je imala premijeru 30. 1. 2021. godine i koju kanimo ponoviti jer je u kazalište Mala scena tada stalo samo 11 ljudi.

Zatim smo radili na prilagodbi predstava za snimanje, tako da je Veno Mušinović snimio i montirao Laboratorij života i Lovce na snove. A sve to vrijeme naša je producentica Anja Pletikosa, uz svoje producentske zadatke u LOFT-u, na noge postavljala jedan predivan projekt, regionalnu platformu OD MALIH NOG(U). U svakom slučaju nije nam bilo dosadno. Mi smo se kao i većina nezavisne scene, uz sve ove kreativne stvari, borili s financijama i s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, kako bismo dobili potpore od države za pomoć financiranju radnog mjesta producentice. To je definitivno jedna nekreativna priča s tužnim krajem i bez potpora.

Možeš li nam predstaviti platformu OD MALIH NOGU? Kako će ona utjecati na kazalište za djecu i mlade, a kako na kazalište za odrasle?

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma čija je ideja da dugoročno radi na jačanju regionalne suradnje na području kazališta za djecu i mlade, s ciljevima afirmacije i promocije kazališta za djecu i mlade i njihovih umjetnika i kulturnih radnika, kroz edukativne i umjetničke sadržaje, kampanje, web portal i ostale digitalne alate poput aplikacija i sl. Nadamo se da će pozitivno utjecati na kazalište, zato smo i pokrenule cijelu ovu priču. Da citiram LOFT-ovu producenticu, Anju Pletikosa: „Sto sadržaja putem kojih želimo vikati – važno je, jednako izazovno, jednako vrijedno i dovoljno umjetnički baviti se kazalištem za djecu i mlade!“

Platformu su osnovale 4 organizacije iz regije: Dramski studio Prazan prostor (Crna Gora), Festival ekološkog pozorišta za decu i mlade – FEP (Srbija), Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT (Hrvatska) i Odprti predali, institut za suvremene interdisciplinarne prakse (Slovenija).

Na ovom festivalu žiri će morati promatrati program za odrasle i program za djecu kao jednakovrijedne. Nema zasebnih kategorija “za djecu” i “za odrasle”. Je li to dobra ili loša ideja?

Iskreno, ne vidim i ne radim razlike. Predstava je predstava bila ona namijenjena djeci ili odraslima. Nema za mene malih i velikih predstava, kao ni malih i velikih uloga. Baš ne podnosim te naše ladice koje smo si sami otvorili i sad su se toliko nakrcale da ih je teško zatvoriti…

Zašto se baviš kazalištem za djecu i mlade?

Jednostavno živim za to. Ne vidim se ni u čemu drugom. Ništa me ne može ispuniti kao kazališne daske i taj osjećaj stvaranja za gledatelja koji ponekad prvi put dolazi u kazalište i ti mu imaš čast ponuditi jednu viziju kazališta i sudjeluješ u njegovom odgoju. Jako je to odgovoran posao, ali neopisivo inspirativan. Ponekad me neke nepravde tište i kad se možda zaredaju teški dani, onda vičem okolo da ću promijeniti profesiju i otvoriti slastičarnicu, ali nismo još došli do toga!

Što nedostaje lutkarskom kazalištu u Hrvatskoj?

Prostora. Izvedbenog prostora, radioničkog prostora, medijskog prostora i naravno novca.

Primjećuješ li rodnu ili spolnu diskriminaciju u svom poslu? Nedavno su pale zavjese mnogim profesorima, redateljima i muškarcima na poziciji moći, u spontanom regionalnom pokretu #nisamtražila. Kakva je situacija sa ženom kao redateljicom?

Osobno nisam nikad imala loših iskustava u tom pogledu i zaista sam presretna da sam do sada imala prilike raditi projekte koje sam sama predlagala ili su mi ih drugi nudili jer su mislili da su to komadi baš za mene. Kroz život jesam naišla na zlostavljače, ali i zlostavljačice. Zlo u ljudima je ponekad zastrašujuće i često s dobivanjem moći raste kao sjeme. Ako u ljudima postoji sjeme zla, onda ti ljudi po mojem mišljenju postaju jako opasni.

Često se kazalište za djecu poima kao površni oblik zabave za najmlađe. U najboljem slučaju, kao zabavni programi sa pedagoškim porukama. Tvoje predstave obiluju slojevima poetike koji razbijaju ustaljene predrasude o kazalištu za djecu. O čemu govoriš kroz svoje predstave? Što želiš postići?

Teme su različite. U LOFT-u mi se zna desiti da umjetnici dolaze sa svojim idejama k meni ili obrnuto i to su uvijek suradnje koje onda kreću iz neke želje i potrebe umjetnika da progovore djeci o određenim stvarima. Često govorimo o životu, o snovima, o rastancima i gubitku dragih ljudi, o emocijama i kako se nosimo sa svim tim. Neki dan sam dobila najljepši kompliment od dječaka Pavla koji ima 8 godina i koji je do sada gledao već dosta različitih predstava. Rekao je da su „moje“ predstave skroz drugačije od drugih predstava za djecu. Malo je reći da sam bila presretna samom činjenicom da dijete prepoznaje i uočava različitost i da uspoređuje viđeno na nekom svojem nivou, bez klasičnog “ovo mi je bolje / ovo lošije” ili “sviđa mi se / ne sviđa mi se”, nego mućka svojom glavom i reagira na viđeno. To je za mene ogroman uspjeh i upravo to želim postići! Pokušati dati priliku da se mali gledatelj razvije u osviještenog odraslog gledatelja.

Pomišljaš li se vratiti u Francusku? Zašto bi otišla, a zašto ne bi?

Skoro svaki tjedan se pakiram. Otišla bih jer u Hrvatskoj trenutno vidim samo probleme i raspad sistema na svim poljima. Ova situacija je još više razotkrila sve rupe koje su nastale ili su možda već i bile rupetine, samo ih ja nisam vidjela. O stanju u kulturi ne bih uopće razgovarala jer odmah dobijem gastritis, pa se nekako trudim raditi i mijenjati stvari na sebi i oko sebe, jer to mogu i želim!

Nedostaje mi Francuska, moji prijatelji, jedan drugačiji pristup radu, neka neopterećenost i opuštenost. A onda se raspakiram i stanem čvrsto na tlo, probudim se iz sanjarenja i krenem u neku svoju bitku u kojoj sam puno korisnija ovdje i sada, jer još uvijek vjerujem da možemo!

Koja je tvoja poruka za publiku Malog festivala?

Uživajte u predstavama, uživajte na jednom novom festivalu i svakako podržite nezavisnu scenu, jer nam to fakat treba!

Ulaznice za predstavu Lovci na snove potražite na poveznici.

FOTO: Mario Jakšić
Intervju vodio: Igor Baksa (Maliteatar.hr)