Nada Gašić: Napisala sam prvi roman kad više nisam mogla držati literaturu u sebi

Nada Gašić: Napisala sam prvi roman kad više nisam mogla držati literaturu u sebi

Nada Gašić rođena je Mariboru, u Republici Sloveniji. Od 1952. živi u Zagrebu gdje je diplomirala sociologiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svom opusu književnog stvaralaštva prije 13 godina objavila je svoj prvi roman Mirna ulica i tako je svoju ljubav prema književnosti pretočila na papir.

S obzirom na to da ste rođeni u Mariboru 1950.godine, a krasi Vas epitet najzagrebačkije spisateljice, možete li nam ukratko reći svoju životnu priču preseljenja u Zagreb? Zašto baš Zagreb?

Ako ikada budem pisala o sebi bit će to složenija književna forma, ona koju nazivamo obiteljska saga, a ne forma kratkog intervjua. Ovaj epitet najzagrebačkije spisateljice zaslužila sam time što se u svoja tri romana bavim Zagrebom, njegovim ulicama i kvartovima, njegovim stanovnicima u rubnim, kritičnim razdobljima života grada.

U Mirnoj ulici, drvored to je bilo ekstremno vrelo ljeto 2003. godine, u Vodi, paučini radnju romana smjestila sam unutar opisa poplave koja je pogodila grad 1964., u Devet života gospođe Adele to je potres koji se dogodio u proljeće 2020. udružen s pandemijom korona virusa. Kompliment mi je, a ne samo epitet da sam najzagrebačkija spisateljica.

Još mi je značajniji kompliment Miljenka Jergovića izrečen povodom izbora Devet života gospođe Adele za knjigu mjeseca siječnja 2021. kad je rekao da sam zavičajni pisac, štoviše zavičajni pisac jedne ulice.

U priči o meni kao spisateljici Maribor kao mjesto moga rođenja nema većega utjecaja, ali drago mi je što sam rođena u gradu u kojem raste najstarija rodna vinova loza na svijetu

Možda je i ta drevna, rodna vinova loza utjecala da svoj prvi roman objavim tek u 57. godini života. 

Što Vas je potaknulo na upis češkog jezika na katedri Filozofskog fakulteta u Pragu, kako je to utjecalo na Vaš daljnji karijerni put? Kako biste opisali hrvatski obrazovni sustav u usporedbi s češkim? Prednosti, nedostaci?

U Prag sam, na radno mjesto lektorice za hrvatski jezik, otišla nakon što sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala jugoslavistiku i sociologiju. Mislim da je više nego normalan čin da mlada osoba koja se našla u inojezičnoj sredini i to u srcu češke kulture, na Karlovom univerzitetu, upiše izvanredni studij češkoga jezika i uz pomoć kulturne sredine u kojoj se kretala učini sve kako bi učenje jezika postalo što djelotvornije. Budući da sam se u Prag vraćala u više navrata, a na istu slavističku katedru u svojstvu lektorice dvaput, češki mi je jezik postajao sve bliži, pa sam se vrlo davno odvažila na drugačije čitanje Hašekovog jezika kojim je napisan Dobri vojnik Švejk.

Moj prijevod je objavljen 1996. godine, dakle prije punih 25 godina, ali gotovo da nema intervjua, ili prikaza mojih romana, a da se autori tih tekstova ne osvrnu i na njega. Da, Hašek i Švejk su utjecali na mene mnogo više no što bi površni čitatelj mojih romana mogao pretpostaviti. A što se tiče drugog dijela pitanja koji se odnosi na školstvo, mislim da je prilično deplasirano očekivati od osobe u sedamdesetprvoj godini života da bilo što o tome kaže. Ne pratim ni razvoj školstva u Češkoj, kao ni propast školstva u Hrvatskoj, a ne vjerujem da čitatelje ovoga intervjua zanima koliko su se i u čemu prije 35, ili čak 40 godina razlikovali načini na koji se odvijao studij jezika i kulture u Zagrebu i u Pragu.

Prije 13 godina ste objavili prvi roman. Što Vas je inspiriralo na pisanje? Jeste li ikad pomislili da barem to nisam napisala?

Trajna inspiracija za pisanje prvog, kao i ostala dva romana jest Zagreb, kvart u kojem živim, ili sam živjela, susjedi u čijoj blizini stanujem, ili sam stanovala i moj imaginarni retrovizor proteklog vremena, koji kao autorica uvijek namještam u poziciju da mi odraz prošlog bude svojevrsna kontrola misli i smjernica u pisanju. A na drugi dio pitanja mogu mirno i staloženo reći: ne.

Nisam osoba koja se odriče svojih izgovorenih riječi, a nisam ni autorica koja se odriče svojih tekstova, niti svojih romana. Ne odričem se ničega i nemam razloga žaliti za napisanim.  

U romanu Mirna ulica, drvoredradnja je smještena u jedan zagrebački kvart. Crpite li mjesto radnje za romane iz vlastitog života ili se radi samo o slučajnosti?

Svatko tko je pročitao moje romane zna da kod mene nema slučajnosti. Nema je u načinu pisanja, dakle stilu kao izboru, nema je u odabiru i razvoju tema, a nema je ni u izboru mjesta radnje. Nije Mirna ulica, drvored smještena samo u „jedan zagrebački kvart“, ona je smišljeno pozicionirana u Makančevu ulicu, koju vrlo precizno postavljam kao ulicu koja je s jedne strane omeđena crkvom Gospe Lurdske, a s druge ulazom u garažu pokraj Tržnice Kvatrić.

Drugi roman Voda, paučina smješten je na Trešnjevku, u raster ulica kojim vrlo pažljivo vodim svoje likove. Devet života gospođe Adele odvija se od Bauerove ulice, pa polaganim hodom gospođe Adele do parkića na Martićevoj ispred Bookse, pa do Iblerovog trga, zatim do Šenoinog spomenika na Staroj Vlaškoj, pa tramvajem do glavnog kolodvora i natrag. Toliko gospođa Adela može i ja to poštujem. Na Trešnjevci sam provela formativne godine, a danas živim u ulici koja izlazi na Tržnicu Kvatrić. Ne, slučajnosti u mom pisanju nema.

Vaš zadnji roman Devet života gospođe Adele nastao je u vrijeme COVID-a i potresa koji je u ožujku zadesio Zagreb. Kako ste se Vi nosili s tim nedaćama novog doba? Možete li izdvojiti tri stvari kojima Vas je naučila 2020.?

Kroz novodobne pošasti prolazila sam i prolazim onako kako su prolazili i još uvijek prolaze moji sugrađani koji žive u užem centru grada, dakle u onom dijelu koji je najteže prošao u potresu. Proteklu godinu provela sam u nastojanju da obnovim stambeni prostor, što mi je i uspjelo. Ali i dalje razmišljam o onima koji žive u solidnije izgrađenim stanovima i kućama, a kojima nije stalo do toga što se događa s centrom grada.

Trajno sam rezignirana nad ravnodušnim gradskim i državnim vlastima koje množe i množe administrativne prepreke što onemogućuje da se zgrade osposobe za život.

Svima koji su prošli kroz teror straha od potresa i teror administracije, korona je samo dodatno otežala život. Proljetni potres je bio naše iskustvo, koronu dijelimo s cijelim svijetom, a ovaj novi, banijski potres, samo nas je podsjetio na kakvom tlu gradimo i živimo.

Nisam sigurna da sam išta novog naučila, već mislim da su se neke moje davne spoznaje samo učvrstile. Ono što se za života rano nauči ne zaboravlja se, ono što se kasno nauči uglavnom dolazi prekasno i lako se zaboravlja.

Teško razdoblje 2020. godine samo me podsjetilo na jednu davnu frazu: raditi, raditi, samo raditi. U mom slučaju, pisati, pisati, samo pisati. Ništa ne odgađati, jer vrijeme se zaista skratilo.

U svezi prethodnog pitanja koliko Vam je situacija u Zagrebu u ožujku pomogla u pisanju romana?

Da, situacija mi je pomogla, jer sam očito, kao izvornoj temi, sklona rubnim, kriznim trenucima u životu grada. Te su situacije okidač za nastajanje romana ne zbog toga što su mi zanimljive same po sebi, već stoga što me zanima ponašanje pojedinca i grupe u takvim razdobljima. Ovo, kao britva opasno krizno doba u životu Zagreba, nije mi moglo promaknuti. A to što se bavim jednim likom i to usamljenom osamdesetogodišnjakinjom više je nego normalno.

Svi priznaju da u 2020., ali i sada u 2021., ne postoji nijedna ugroženija društvena skupina od osamljenih osamdesetogodišnjaka. Strah od potresa, strah od COVID-a 19, strah od starosti udružuju se u jedan jedinstven, bez tuđe pomoći nepremostiv strah. Drago mi je što sam gospođi Adeli dala mogućnost da se provuče kroz nedaće teškog zagrebačkog proljeća 2020. Koliko je gospođa Adela u tomu uspjela, neka procijene čitatelji.

Spisateljica Nada Gašić
Izvor: Privatni album spisateljice

Kad se osvrnete oko sebe i na svoj život, koji trenutak u karijeri je bio prijelomni koji se odrazio na Vaš život?

Ne osvrćem se olako na svoj život, posebno ne u kratkim intervjuima, ali prijelomni trenutak za nastajanje moga prvog romana bio je razgovor s prijateljem i kasnije vjernim urednikom triju romana Krunom Lokotarom. U jednom razgovoru u Rijeci, dok smo ispijali kasnu kavu u nekom kafiću, uspio mi je staviti bubu u uho da bi želio pročitati nešto što bih ja napisala u formi romana. Nakon gotovo dvije godine, kad je već zaboravio na taj razgovor, predala sam mu rukopis romana Mirna ulica, drvored.

Ponavljam ono što sam nakon izlaska prvoga romana rekla nekoliko puta: napisala sam roman kad više nisam mogla zadržati literaturu u sebi. To je taj prijelomni trenutak.

Da netko piše knjigu o Vama, kojom rečenicom biste voljeli da ona započinje?

Nakon što je objavila svoj četvrti roman Nada Gašić više nije dopuštala da je fotografiraju i odbijala je intervjue.

Nekoliko brzopoteznih:

Koju knjigu ste zadnju pročitali?

Putujuće kazalište Zorana Ferića.

Najdraža knjiga?

Dobri vojnik Švejk, ali na češkom.

Koji Vam je najdraži roman koji ste napisali?

Sve je to isti roman o Zagrebu.

Najdraže mjesto u Zagrebu?

Jedan kafić na Trešnjevačkom placu, a u ovom kvartu oko Kvatrića, u kojem sada živim, pogled na prozore prizemnog stana u koji su me 1952. godine unijeli roditelji.

Mjesto radnje koje bi rado iskoristili za svoj idući roman?

Moj sljedeći roman dobro napreduje; dijelom se odvija na Gornjem Gradu, zatim se spušta na Trg bana Jelačića kojeg smatram zajedničkim dnevnim boravkom svih građana Zagreba i ne samo njih, prolazi preko Zrinjevca, pa polako, nogu pred nogu, roman šeće Jurišićevom, pa Martićevom do poznatih ulica.

Naslovna fotografija: Nada Gašić

Anđela Knez

Magistra geografije i članica europske mreže mladih geografa (EGEA). Volim geografiju, ples, kulturu, povijest i urbanizam grada. Slobodno vrijeme koristim za brojne volonterske aktivnosti, istraživanje grada Zagreba te igru i šetnju sa psom.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori