Paško Vukasović: Proces rada na ulozi smatram vremenom koje sam sebi posvećujem kopajući po svojoj nutrini

Paško Vukasović: Proces rada na ulozi smatram vremenom koje sam sebi posvećujem kopajući po svojoj nutrini

Paško Vukasović magistrirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, iako se glumom prije odlaska na Akademiju, nije niti bavio. Ostvario je uloge u preko 50 kazališnih predstava u kojima je glumio najširi mogući spektar likova. Glumio je u preko 50 kratkometražnih i dugometražnih igranih filmova i dramskih serija. U nastavku saznajte zašto se za glumu odlučio, praktički, u zadnji tren, što misli o hrvatskom obrazovnom sustavu te postoji li uloga koju nikad ne bi igrao.

Magistrirali ste glumu na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Glumili ste u preko 50 kratkometražnih i dugometražnih igranih filmova i ostvarili uloge u preko 50 kazališnih predstava. Kada se prisjetite dana na Akademiji – što Vam je padalo teže – svladati tekst ili se utopiti u novu ulogu? Praktički, postati osoba sa scenarija?

Često se glumci u životu susreću s pitanjem: Kako naučiš taj tekst? Rekao bih da je učenje teksta preduvjet bavljenja glumom. Slikovito opisano, da biste svirali gitaru, preduvjet je da imate gitaru. Naravno da je cijeli proces rada na ulozi značajno slojevitiji od ove jednostavne usporedbe, gdje je proces učenja, odnosno znanja teksta samo jedna mala kap u moru komponetni na putu ka kreiranju lika u filmu ili predstavi.

Što općenito mislite o hrvatskom obrazovnom sustavu? Koje su njegove glavne prednosti, a koji najveći nedostaci u usporedbi s europskim i svjetskim obrazovnim sustavima?

Generalno mislim kako je hrvatski obrazovni sustav bolji nego li je to kroz medije prezentirano. Izuzetno je važno istaknuti profesore u osnovnim i srednjim školama koji rade posao izrazite odgovornosti za jako malu naknadu i stoga sam mišljenja kako njihov posao ulazi u domenu poziva.

Ono što hrvatskom obrazovnom sustavu nedostaje je kritičko razmišljanje. Kroz proces obrazovanja sam se osvjedočio, bilo osobno ili na primjeru nekoga od kolega, kako se često one učenike ili studente koji propituju svoje profesore, koji postavljaju pitanja profesorima daju etikete problematičnih ili teških za rad.

Proces obrazovanja, na svim razinama, a posebno u visokom obrazovanju se ne bi smio svoditi na ispunjavanje zadataka, a često je upravo tako. Evolucijski je ideal da učenik nadmaši svog učitelja, a to je neostvarivo bez kritičkog razmišljanja.

Često od glazbenika koji su rodom iz Splita znamo čuti kako je splitska publika zaista zahtjevnija nego zagrebačka. Je li isto i u slučaju glume? Zbog čega je to tako?

Moram priznati da nemam iskustvo zahtjevne splitske publike kada govorimo u domeni glazbe, kazališta ili filma. Ono gdje bi se usudio reći da je splitska publika drugačija i zahtjevnija, svakako je domena sporta.

Povezanost splitske publike i sportskih klubova grada Splita, a posebice Hajduka, tema je za istraživanje sa sociološkog ili kulturološkog aspekta.

Zašto je tomu tako sa sigurnošću ne znam, ali kao prvi odgovor se nameće dalmatinski, odnosno u širem kontekstu, mediteranski temperament koji utječe na posebnu emociju, a kolateralno i zahtjevnost publike.

Prije dvije godine, radili ste kao kreativni producent na predstavi Dohvati svemir koja je spoj kazališta i znanosti. Odlaze li djeca dovoljno u kazališta i što im kazalište donosi, a da to nigdje drugdje ne mogu doživjeti? Smatrate li da bi u škole trebalo uvesti obavezan odlazak u kazalište nekoliko puta godišnje?

Predstava Dohvati svemir edukativna je dječja predstava koja je premijerno izvedena krajem 2019., a nastala je u suradnji Boom!teatra i Zvjezdarnice Zagreb u čijem prostoru je premijerno izvedena. U ovoj dječjoj predstavi, koja je dobila i preporuku Ministarstva znanosti i obrazovanja, kroz 50 minuta svemirskog putovanja vode vas glumci i autori Martina Čvek i Kruno Bakota. Vjerujemo kako ćemo, čim nam situacija to dozvoli, nastaviti s odigravanjem predstave u prostoru Zvjezdarnice povezujući znanost i kulturu.

Nove tehnologije otvaraju djeci brojne mogućnosti i opcije za zabavu, edukaciju i komunikaciju i nikako ne bi rekao da kazalište zbog toga pati jer se radi o drugom mediju. Iskustvo živog prostora, živog glumca i stvaranje mitspiela između publike i izvođača na sceni nešto je što ni jedna tehnologija ne može zamijeniti.  U svakom slučaju je važno da djeca idu u kazalište, i organizirano, i sa svojim roditeljima jer kazalište potiče njihovu kreativnost, prenosi fundamentalne životne poruke i ističe važnost kritičkog promišljanja.

Koju ulogu nikada ne biste voljeli igrati? Ili takva uloga za Vas ne postoji?

Razmišljam da dok sam mlad, a još uvijek se smatram mladim, trebam isprobati najširi spektar uloga i kazališnih estetika. Jednom je Krleža rekao kako je pojam slobode oslobađanje od predrasuda, tako da sebi na tom tragu dajem slobodu i pravo okušati se i u nečemu što ne smatram svojim najužim područjem interesa. Što će biti za deset ili dvadeset godina ne znam…

Kada bi netko radio film o Vama, kako biste željeli da izgleda prvih pet, a kako zadnjih pet minuta toga filma?

Moram priznati da stvarno ne vidim ni jedan razlog zašto bi itko radio film o meni…

Odrasli ste u obitelji u kojoj nitko nije imao doticaj s glumom, kazalištem i filmom, studirali ste, između ostaloga i kineziologiju, no za glumu ste se ipak odlučili, praktički, u zadnjem trenu. Unazad nekoliko godina, jedva da možemo pobrojati sve Vaše angažmane, predstave i filmove. Pamtite li prekretnicu zbog koje je sav Vaš poslovni angažman brutalnom brzinom krenuo uzbrdo? Uspijete li u ovako gustom rasporedu imati vremena za sebe? Što radite kad (ili bolje pitanje – ako) ništa ne radite?

Istina je da u mojoj obitelji nitko nema doticaja s kazalištem i filmom, međutim na to ne gledam kao nedostatak, već naprotiv. Iskustvo odrastanja i života u Kaštelima kroz prizmu odgoja koji je bitno drugačiji nego li odrastanje u velikom gradu i urbanoj sredini svakako je utjecao na stvaranje još većeg i drugačijeg „bazena“ emocija i motiva koje sada kao glumac koristim u svom radu.

Ono što mi je kroz formativno razdoblje djetinjstva usađeno je navika rada i vjerujem da od tuda ide sav moj „spiritus movens“ u svakodnevnom poslu. Uistinu obožavam raditi i to shvaćam kao svoju društvenu odgovornost, a ne kao poslovni angažman ili nešto što se mora.

Kada na taj način percipirate svoj posao, onda zapravo uspijete neprestano imati vremena za sebe jer proces rada na ulozi smatram vremenom koje sam sebi posvećujem kopajući po svojoj nutrini.

Da Vam sad netko kaže da se morate prestati baviti glumom – što biste mu rekli i čim bi se bavili da se zaista i morate prestati baviti glumom?

Stvarno mi je teško odgovarati na hipotetska pitanja. U principu mogu dati odgovore koji bi bili simpatični ili pomalo začudni kao: bio bi kuhar ili vozač autobusa ili košarkaš ili ronioc, ali istina je da stvarno ne znam. Međutim, na tragu prijašnjeg odgovora siguran sam da bi se u nečemu pronašao. Svaki posao nosi svoje posebnosti kojih najčešće, ako nismo duboko u tome, nismo svjesni. Kaže jedna izreka da je najlakši posao na svijetu – tuđi, jer vidimo samo dobre stvari, a u našem poslu nas zaokupljaju problemi.

Koliku društvenu odgovornost jedan glumac nosi u sebi? Biste li to mogli staviti u kontekst koronakrize i kazališnoga života u njoj?

Odgovornost kulture je enormna, ali uistinu enormna. Sigurno je nismo svjesni. Ono što ljude odvaja od drugih živih vrsta na Zemlji je kultura – komunikacija kao živa riječ ili kasnije kao pisana riječ, odijevanje i stil odijevanja, glazba, vizualnost odnosno likovnost.

U nekom užem aspektu, grana koja jedan narod determinira narodom njegova je kultura.

Društvena odgovornost svakoga od nas veća je nego što mislimo. Sigurno da je umjetnost izrazito pogođena koronakrizom, međutim optimističan sam u skoru normalizaciju i veselim se punim kino i kazališnim dvoranama.

Nekoliko brzopoteznih

Posljednji film koji ste pogledali: Sam samcat.

Omiljeno mjesto u Zagrebu: Moj dnevni boravak.

Hajduk ili Dinamo: Hajduk.

Posljednja predstava na koju ste otišli: Ivica i Marica.

Omiljeni zagrebački kulinarski specijalitet: Drniški pršut.

FOTO: Mario Pućić

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori