Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini: Knjiga koja nas uči da je promjena jedina konstanta i da život, unatoč svemu, ide dalje

Duboko sam izdahnula nakon čitanja Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, romana prvijenca iz pera nagrađivanog dramskog pisca Barneyja Norrisa.

Barney Norris rođen je u Sussexu 1987. godine, a odrastao je u Salisburyju, malenom engleskom gradu s dugom poviješću koji se razvio u dolini gdje četiri rijeke utječu u rijeku Avon. Upravo je u svoj rodni grad Norris smjestio i radnju ovog romana.

Pet rijeka što se srelo usred ove naplavne doline nikada ne stižu na isto mjesto u isto vrijeme. Nadder i Ebble i Wylye i Bourne utječu u Avon na različitim točkama, susrećući se s vremena na vrijeme s ovim ostalim vodama, skupljajući se u zastajkujućim dodacima u jedan glas Avona, tako da, premda pet rijeka utječe u ovaj grad i u ovu priču, iz njega istječe samo jedna, a svi se ostali glasovi gube u refrenu, nijedna njihova priča nikada ne završava, već ponovno nestaje u većoj vodi iz koje su i proizašle, pronalazeći svoj put do mora. Nema nijednog čistog akorda u kojem ovih pet rijeka sve pjevaju u istom trenutku, no one su svejedno ritam i puls ovog krajolika; kad ocrtate kartu prolazaka i pjesama ovih rijeka, ocrtali ste i kartu cijelog grada.

Pitoreskna i mistična dolina Salisburyja dom je slavnog Stonehengea, ali i ušće u koje se sliva pet različitih životnih priča, baš kao što se pet rijeka ulijeva u rijeku Avon. Wylye, Ebble, Nadder i Bourne nikada se ne sreću u svojim tokovima, a sve se ulijevaju u istu rijeku. Isto tako, Rita, Sam, George, Alison i Liam naoko nemaju nekih velikih poveznica. Sve će ih povezati – slučajni tragični životni događaj.

Nesreća koja je ispreplela pet ljudskih života

Na samom početku upoznajemo Ritu, pedesetogodišnju prodavačicu cvijeća na tržnici koju su dilanje i konzumiranje droge i alkohola otuđili od vlastite majke, sina i supruga.

Imam loš ukus za ljude, uvijek sam birala krive ljude; nikad se za me ne bi brinuli. To je moja nevolja.

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, str. 36.

Norris na maestralan način u čitatelju budi suosjećanje. Odjednom stojite u cipelama lika i jasni su vam svi njihovi izbori. Sve pogrešne odluke kao da su vaše. Bole vas odbacivanja. Želite još samo jednu šansu. Kad bi vam se pružila još samo ta jedna šansa, kao da bi sve loše odjednom nestalo. A onda se dogodi život. Jedno sjedanje na moped i odlazak u krivom smjeru.

Druga priča jest priča o dječaku koji je puno toga htio reći, a nije znao kako. Riječi mu jednostavno nisu navirale na usta, a u trenutku kada svjedoči prometnoj nesreći, odlučuje pobjeći na brdo. Sam je šesnaestogodišnjak koji pohađa školu samo za dječake, a u crkvenom zboru sreće i zaljubljuje se u djevojku imenom Sophie. Pokušaje približavanja prekrasnoj djevojci odjednom prekine saznanje da mu otac boluje od raka. Najednom, Sophie se čini kao realna utopija u koju može pobjeći barem na trenutak, kada bi ga ona samo htjela.

Samova priča natjerat će vas da uzmete telefon, dignete slušalicu i nazovete one koje volite više od ičega

Jer nikad ne znate hoće li sutra svanuti. Nikad ne znate hoćete li dobiti još jednu priliku da im čujete glas.

Razmišljao sam o tome da joj kažem da ode kući, da joj kažem da je ne želim ondje kad ga vidim jer sam znao da je među nama gotovo, no shvatio sam da ne mogu. Trebao sam je još samo nakratko. Trebao sam je još samo sat vremena. Ušli smo u bolnicu, ne znajući da je tata umro trideset minuta prije toga.

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, str. 97.

Na samom početku priče o Georgeu Streetu, stoji jedan odlomak nad kojim ćete se sigurno zamisliti dobrih desetak minuta. I ponavljat ćete i ponavljat ćete te redove dok god vam ne ispare iz glave.

Jedna stvar koju će smrt učini jest natjerati vas da razmislite o tome koliko je različitih vrsta ljubavi moguće iskusiti na svijetu. Jer u načinu na koji se prisjećate osobe koja je umrla, otkrivate dosta o odnosu koji ste s njom imali za života.

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, str. 101.

Mrtvi ljudi dobivaju više cvijeća od živih, jer je kajanje jače od zahvalnosti, davno je rekla Anna Frank. Upravo mi je taj redak pao na um dok sam čitala priču Georgea Streeta, čovjeka koji je isti dan ostao bez voljene žene i čovjeka koji će taj isti dan sjesti za volan, a ispred njega će se pojaviti pedesetogodišnja cvjećarica i dilerica droge, Rita.

Dok se isprepliću redovi, George nam u svojoj priči o preminuloj supruzi opisuje ljubav kakvu svi težimo osjetiti bar jednom u životu

Sad kad sam star volio bih da se mladić koji sam nekoć bio manje brinuo o prošlosti i bezbrižnije živio u sadašnjosti. Pretpostavljam da sam se naživio koliko sam uspio. No izgaram od želje da muškarcima i ženama koji su sada još uvijek mlad kažem kako će brzo sve ostati za njima, kako bi žestoko trebali voljeti dok mogu.

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, str. 101.

Alison je žena koja provodi dane iščekujući povratak supruga vojnika iz Afganistana i sina iz internata. Dok krati vrijeme pišući epistemiološki dnevnik svom suprugu, koji mu nikad neće pokazati, život joj potresa prometna nesreća kojoj, poput Sama, svjedoči te iste večeri. Ova priča kao da odlaže sam kraj romana. Duža je i usporenija od ostalih, upravo kako bi se ponovno nakupila napetost i stvorio balans. No, upravo zbog tog usporavanja ritma, Norris nam na taj način – kao da govori – usporite i osluškujte. Alison je puna neostvarenih snova. Željela je postati glumica. Željela je imati ispunjen život, a sada guta tablete za spavanje. Norris, kao da nam na ovom dijelu priče govori – nemojte svoje snove staviti na čekanje, ni zbog koga.

Simbolično, zadnja rečenica u priči o Alison glasi:

Nikada ti stvarno neću moći reći koliko te volim jer to nikada neću uspjeti pretočiti u riječi, sve što mi značiš, bez obzira koliko se trudila. No to mi ne smeta. Imam ostatak života da ti pokažem što sam mislila reći.

I dok su Rita, George, Sam i Alison mislili da su samo oni, svatko na svoj način, jedini svjedoci nesreće, pojavljuje se Liam, koji je sve to promatrao iz obližnjeg McDonaldsa.

Prije otprilike godinu dana, sjedio sam u McDonnaldsu i večerao prije svoje smjene kad sam bio svjedok prometne nesreće. S prozora sam vidimo kako se automobil kojeg je vozio neki starčić zabija u ženu na mopedu. Vidio sam mladog dečka kako to sve promatra s jedne strane ceste i ženu koja je gledala s druge strane. Događaj, stvaran poput toga uvijek naizgled poprimi snolike osobine kad se dogodi tebi, kao da je imao neko veće značenje koje ti nisi uspio razumjeti. Pomisliš da je to stvar koja se događa samo u pričama. Zašto se događa meni? Što mi pokušava reći?

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, str. 185.

Cijelu priču zaokružuje Liam, svojim dubljim promišljanjima i grebanjem ispod površine.

Shvaćam da sam preko ramena promatrao svijet u koji se ne mogu vratiti, dok je ono što sam trebao raditi bilo pronaći način da nastavim jer je to ono što ljudi rade svakoga dana, to je ono ljudsko, to je ono herojsko.

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, str. 196.

Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini uči nas da je promjena jedina konstanta i da život, unatoč svemu, ide dalje

U samoj knjizi priča ovih pet likova ne završava, nego svoj nastavak dobiva iz nove perspektive drugih likova. Isto tako, ni mi sami u životu ne završavamo dok god netko ima pričati našu priču. Dok smo god ostavili ovom svijetu nešto za ispričati, neovisno koliko to maleno ili veliko bilo. Neovisno o tome koliko se naš život činio uzaludan. Nikad ne znamo tko uči na našem primjeru. Nikad ne znamo tko bi pustio suzu za nama da nas više nema. Nikad ne znamo s kakvim se problemima bore ljudi koje sretnemo na ulici, zato – treba biti ljubazan. Ponuditi ruku pomoći ili riječ utjehe kada je to moguće. Nikad ne znate što to može značiti drugoj strani.

I voljeti. Voljeti dok smo ovdje – tu i sad. Voljeti i cijeniti ljude oko sebe. Opraštati i biti zahvalni. Na kraju krajeva, svi se naši životi ulijevaju u jednu te istu šumovitu dolinu.

Hrvatski prijevod potpisuje Martina Pranić, a knjiga je dostupna na webshopu Znanja u nakladi Vorto Palabra.