Put Srebrenke Frajman: Sljemenske staze kao uvertira u 800 kilometara dugo putovanje

Srebrenka Frajman je svoj godišnji odmor odlučila provesti na Putu. Svoje pripreme za hodočasnički put započela je školom trčanja SAK FIT, svakodnevnim šetnjama od Trga Francuske Republike do Črnomerca te tjednim šetnjama do Sljemena planinarskom stazom 46 koja vodi iz Gornje Bistre do Bistranskog sedla ispod Planinarskog doma Grafičar.

Vjerujem da bi stazom 46 sada i moj pas znao sam doći do Grafičara.

Osim tjelesne aktivnosti, poslušala je i predavanja koja je o Caminu održao Robert Lokar, gdje je saznala najkorisnije informacije. Srebrenka je odlučila hodočastiti francuskom rutom pa je tako, za razliku od Zdravka koji je putovao vlakom, kupila avionsku kartu do San Sebastiana – Donostie, s presjedanjem u Barceloni.

Sjela sam u avion i otisnula se na putovanje života.

Početak putovanja dugog 800 km

S nekoliko sati kašnjenja stigla je u San Sebastian – Donostiu, odakle je javnim prijevozom trebala doći do Saint Jean Pied de Porta. No, zbog kašnjenja je stigla samo do Bayonne, gdje je sav smještaj je bio popunjen pa je provela noć u parku između hortenzija i jorgovana, a ujutro se slavodobitno prijavila u ured u Saint Jean Pied de Portu. Iako ni u uredu nije sve prošlo glatko, dobila je hodočasničku putovnicu i započela put Napoleonovom rutom.

Uz najslasnije francusko pecivo i kišu krenula sam osvajati Camino. Isplazim jezik dok ne dođem do groblja u Krapinskim Toplicama, ali ovdje se kraj ne nazire. Da ne bi bilo monotono, s asfalta put prelazi na crvenu zemlju i sklisko kamenje. Nisam ni znala koristiti štapove pa sam bila sretna kada sam djelomično shvatila što rade drugi hodočasnici i stala ih maksimalno kopirati. Do prve stanice sam došla u predinfarktnom stanju, pojela juhu, popila piće i krenula dalje u maglu, gustu da nisam ni prst pred nosom vidjela. U panici sam se ukopala na mjestu i nisam pokazivala znakove života, a nakon 15 minuta naišli su neki Francuzi pa sam s njima sam taj dan hodala do Roncesvallesa.

Sunce poslije kiše

Mislim da su najljepše bajke i priče za djecu stvarane u ovim šumama, s jedne strane netaknuta priroda u najrafiniranijim oblicima, a s druge strane divlje životinje. Nisam ni znala jesam li u nebu, u raju ili na zemlji. Na jedvite jade smo ipak došli u Roncesvalles. Nakon svega, soba sa sto ljudi mi se činila kao najbolji apartman na svijetu. 

Dnevno je hodala najviše 30km, pratila žute strelice, Jakovljeve školjke, a često su i afirmacijske poruke krasile put. Sing your song je poruka koja se Srebrenki dobro usjekla u pamćenje i svaki put kad bi je ugledala znala je da ispred nje težak dio puta.

Dani su uskoro postali slični, ustajanje i kretanje oko pet. Spremiš stvari i kreneš što brže možeš jer temperature sežu i do 42˚C. Na putu od Pamplone prema mjestu Zariquiegui sam silno željela sjesti. Naišla sam na trulo drvo ostatka klupice kraj koje je bilo smeće. Razmišljala sam: ovo je kao u životu, ponekad nam je tuđi otpadak upravo ono što nam u tome trenutku treba!

Peregrinski susreti

Četvrti dan je jedan hodočasnik prepoznao zastavu s njezina ruksaka, ali ne samo da je prepoznao zastavu, nego je znao i za Dražena Petrovića. Upoznala je dvije sestrične iz Madrida i Meksika, kao i mladiće iz Koreje s kojima je provodila vrijeme.

Učili su me svoj jezik, a najveći znak naklonosti je bilo to što su me zvali nuna, odnosno sestra.

Nakon Santo Domingo de la Calzada, Belorada, Burgosa, Castrojeriza, Leona i drugih prekrasnih mjesta koje je posjetila i brojnih ljudi koje je upoznala, došla je i do Cruz de Ferro, gdje je ostavila i nekoliko kamenčića iz Hrvatske. Popela se i na najviši vrh Camina te shvatila zašto ljudi planinare.

Ponekad sam imala osjećaj da sam u začaranoj šumi, a ponekad na Sljemenu ili Zagorju.

Dolazak u Santiago

Zadnjih 100 km se preporuča rezervirati smještaj jer se tu mnoge rute spajaju, a u municipalnim prenoćištima se ne može rezervirati smještaj. U Santiago de Compostelu stigla je uz suze, smijeh i ples. Bila je sretna jer je postigla svoj cilj, ali istovremeno i tužna jer je Putu došao kraj.

Sutradan smo uzele bus za Finisterru (kraj svijeta). Prema legendi tamo treba spaliti nešto hodočasničke odjeće i okupati se gol u oceanu da se preporodiš. To sam i napravila.

Shvatila sam da nam u životu treba malo da budemo sretni: topli krevet, tuš, hrana i netko tko će nam pružiti zagrljaj ili poljubac. To je baš ono što nažalost doma više ne vrijedi ništa. Kada bi ljudi bili kakvi su na Caminu svijet bi bio prekrasno mjesto!

Mislim, kada o nama Caminašima pričaju kao o ljudima sa sjajem u očima Camino se reflektira iz nas. Često smo se šalili da ako možemo prehodati 800km nema toga što ne možemo, a to daje posebnu snagu.

Camino živi u svakom novom danu i lijepo je sjetiti se tih dana resetiranja na tvorničke postavke. Preporučam svima koji imaju volje i mogućnosti da se i sami upute, a sama se radujem danu kada ću ponovno stati upoznavati i ostale rute Camina! Buen Camino!