Rafael Dropulić Rafo: ‘Zahvaljujući ‘Progledaj srcem’ počeo sam opet koristiti dar pjevanja nakon što je godinama čučao zatomljen’

Rafael Dropulić Rafo: ‘Zahvaljujući ‘Progledaj srcem’ počeo sam opet koristiti dar pjevanja nakon što je godinama čučao zatomljen’

Samo nas 21 dan dijeli od najvećeg glazbeno-duhovnog spektakla u ovom dijelu Europe. Šesti koncert ‘Progledaj srcem’ održava se prvi put na otvorenome, a okupit će se više od 50 tisuća posjetitelja. U glavnom programu nastupit će 17 izvođača koji su posljednjih godina doprinijeli razvoju suvremene duhovne glazbe u Hrvatskoj: Alan Hržica, Amorose, Božja pobjeda, Božja Slava band, Emanuel, fra Ivan Matić, fra Marin Karačić, klapa ‘Sveti Juraj’ HRM, Rafael Dropulić Rafo, sestre Halužan, sestre Husar, sestre Palić, Toni Cetinski, Vanessa Mioč i Zbor Mihovil. Usuret koncertu ‘Progledaj srcem’ razgovarali smo s Rafaelom Dropulićem Rafom, jednim od izvođača i voditeljem emisije ‘Blagoslovljen tek’ Laudato TV-a.

Malo ljudi zna da ti zapravo potječeš iz glazbene obitelji, da nisi slučajno završio u njoj. Tvoj djed, po kojem si dobio ime, bio je glazbenik. Tu su i otac, stric, sva tvoja braća bave se glazbom. Tko je od njih direktno utjecao na tvoj glazbeni put – ako je uopće? Ili si sam odlučio – ‘eh, ja ću se u životu baviti glazbom’.  

Paaa…ovo je djelomično točno, moram samo malo objasniti. Djed je iz Opuzena i bio je vrstan pjevač. Bio je vrlo talentiran i pjevao je iz hobija, u društvu i po konobama na druženjima. Netko ga je zapazio i tako je dobio ponudu da pjeva na vrlo poznatoj i slušanoj europskoj radio postaji što je u to vrijeme predstavljalo veliki uspjeh jer televizije još nije bilo i pjevanje na radiju je bio put za buduće “glazbene zvijezde”. Na kraju je djed ipak odbio ponudu. Nitko mi nije znao reći razlog dok nisam pričao s njegovom sestrom koja je skoro doživjela stotu godinu i rekla je da nije htio ostaviti obitelj. Vrlo znakovito jer sam i sam učinio nešto slično.

FOTO: Laudato TV Screenshot

Tata i stric su se bavili glazbom amaterski, imali su svoj bend, ali bili su vrlo značajni jer su bili prvi rock’n’roll bend u dolini Neretve i punili su sve plesne dvorane. Braća su pohađala glazbene škole i malo sviruckali u bendu ali nikad ništa ozbiljnije, iako brat Elvis rastura klavir, bio je najbolji đak u glazbenoj školi i dan danas svira i sklada za svoj gušt. Glazba je uvijek bila prisutna u našoj kući. Moje oči su bile okružene instrumentima, od električne gitare do klavijatura, i pianina, a uši su se naslušale svih žanrova, rocka, popa, šansone, klasike itd.

S tri godine sam dobio prve palice i prvi doboš, i to pravi, s puknutom kožom hahaha. Sve je to jako utjecalo na mene pa sam i sam završio glazbenu školu, naučio svirati četiri instrumenta, a tek na kraju odlučio pjevati. Zapravo sam uvijek htio biti gitarist, ali nikad nisam uspio naći dovoljno karizmatičnog pjevača pa sam počeo sam pjevati. 

Što ti daje glazba, a da ti to ništa drugo u životu ne može dati?

Prije mi je glazba davala sve, mir, zadovoljstvo, radost, veselje, utjehu, punila je sve praznine, i bila lijek i bijeg od svakog nepodnošljivog dijela stvarnosti. Ali opet glazba mi nikada nije dala potpuno ispunjenje i mir koje sam otkrio u Bogu. Sad uglavnom slušam duhovnu glazbu i dječje pjesmice.

Bliži nam se najveći koncert duhovne glazbe u državi – ‘Progledaj srcem’. Još uvijek pamtimo kako si uz Antu Casha prodrmao cijelu dvoranu izvedbom ‘Jerihonskih zidina’. Hoćemo li te i ove godine ponovno moći čuti kako izvodiš baš tu pjesmu? Što ti ona uopće znači?

“Jerihonske zidine” je super pjesma moje omiljene skladateljice i autorice brojnih duhovnih pjesama Romane Bilaver i mog omiljenog benda Božja pobjeda. To je prva pjesma koju sam pjevao na nekom koncertu nakon sedam godina stanke tako da za mene ima doslovno i preneseno značenje jer dugo sam gradio čvrste zidine u sebi i oko sebe kad je glazba bila u pitanju.

Prestao sam pjevati, svirati, slušati glazbu, i nitko me nije mogao natjerati da ponovno uđem u glazbene vode. Iako su mnogi pokušavali, zidine su bile prejake i prečvrste. Napokon, Bog je ušetao i u taj dio mog života i na čudesan način srušio zidine i tako sam zapjevao na “Progledaj srcem“.

Jednom si prilikom izjavio: ‘Prije sam živio sebi i za sebe. Sve sam podređivao vlastitim željama. To mi je donosilo samo nesreću’. U kojoj je mjeri zdravo voljeti sebe? Dakle, kada govorimo o zdravoj ljubavi prema sebi, a kada to prelazi u narcizam?  

Isus je rekao ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe i time je na neki način ljubav prema sebi postavio kao neku vrstu preduvjeta da bi mogli voljeti druge. Poštujući same sebe poštivat ćemo i voljeti i druge. Narcizam nije ljubav već smrt i kad se počnemo “voljeti“ tako da zanemarujemo druge i prestanemo pridonositi njihovom rastu u Božjoj milosti i ljubavi, to je početak problema i tu prestaje zdrava ljubav. 

U jednom si svom intervjuu izjavio: ‘Mislim da muškarac u obitelji ima ulogu analognu onoj kakvu ima Isus u Crkvi. On je vodi, čuva i hrani fizički i duhovno’. Često pričamo o nezavidnoj situaciji u kojoj se nalaze žene, no – možeš li nam opisati koliko je teško muškarcima? Živimo u vrijeme enormnih očekivanja okoline u kojoj i žene i muškarci imaju ‘svoje zadaće’. Što sve nastaje kada očekivanja okoline nisu u skladu s onim što mi mislimo da su naše zadaće? Kako se nositi s tom situacijom?

Teško je biti muško jer se svijet jako promijenio u odnosu na neka stara vremena. Muškarci su “uškopljeni” i izgubili su autoritet, ali prije svega – izgubili su sami sebe. Na nama je odgovornost.

Da bi bio dobar otac, prvo moraš biti zreo muškarac; a evo svi smo svjedoci krize muževnosti pa i krize ženstvenosti. Zato je vjera jako važna, jer nas ona uči kako se biva pravim muškarcem ili ženom.

Ako oboje razumiju neke temeljne postavke pa žena dozvoli mužu da bude muškarac tako da mu služi i da ga poštuje, a isto tako muž uzvrati tako da ženu ljubi svim svojim srcem i da joj bude oslonac u dobru i zlu, onda se živi kako treba, čak i djeca to osjete. Naravno, to nije nimalo lako, ali s Bogom je sigurno lakše.

Dotaknimo se ponovno samog koncerta, ‘Progledaj srcem’. Što ti je donijelo dosadašnje sudjelovanje na istom? Kakve emocije proživljavaš na koncertu? Može li se to uopće usporediti s nekim svjetovnim koncertom?

“Progledaj srcem“ je duhovna obnova, a duhovna obnova se nikako ne može usporediti s koncertom. To je nadnaravno iskustvo i promijenilo me jako. Na kraju, upravo zahvaljujući “Progledaj srcem“ počeo sam opet koristiti dar pjevanja nakon što je godinama čučao zatomljen i potisnut negdje duboko. To je velika milost za moj život i hvala Bogu na Laudato TV-u i Kseniji Abramović što me potakla da nastupim i služim Bogu pjevanjem.

‘Progledaj srcem’ nema samo glazbeni program, već i duhovne misli. Prisjetimo se samo duhovne misli velečasnog Borisa Jozića u Areni, 2019. godine koja je dotaknula gotovo 18.000 ljudi. Koja bi bila tvoja duhovna misao, o čemu bi ti pričao 18.000 ljudi?

Iskreno, ne bih pričao. Volio bih moliti u tolikom zajedništvu. Volio bih doživjeti da 18.000 ili 55.000 ljudi, koliko ih očekujemo u Maksimiru, zajedno moli Krunicu. Dragi moj Bože, kakav bi to doživljaj bio. A nakon tog bih da se stavi Presveto na veliki oltar, negdje na bini, i da svi zajedno hvalimo i slavimo Boga pjesmom. Nebo bi se otvorilo i izlilo nezapamćenu i neviđenu kišu milosti kao što kaže pjesma, a ljudi bi išli kući plačući od sreće i zadovoljstva, dirnuti nadnaravnim iskustvom.

Kako komentiraš stanje duhovne glazbe na hrvatskoj glazbenoj sceni?

U zadnjih desetak godina naša duhovna scena se jako razvila i produkcijom parira svjetovnoj sceni. To je čudo Božje. Ne treba zaboraviti staru gardu koja je utrla put i stazu, ali svakako treba pohvaliti i noviju generaciju Emanuel, Božju pobjedu, Alana Hržicu, Amorose i sve druge, jednako važne koji su pridonijeli da se duhovna glazba postavi na jednu višu razinu kako i dolikuje. Bogu treba dati ono najbolje od sebe, pa tako i u glazbenom smislu.

Zbog čega je duhovna glazba sama po sebi “kontroverzna”, ako i svjetovna glazba općenito, sama po sebi ima duhovnu dimenziju?

Možda jer ide kontra glavne struje ovoga svijeta. Duhovna glazba slavi Boga i sve što je dobro i normalno, a svjetovna često koketira s “drugom stranom” i slavi sve što je bolesno i loše, iako ima i dobre svjetovne glazbe naravno.

Kako komentiraš odnos duhovne glazbe i mainstream medija?

Mainstream mediji neće nikada pridavati pažnju duhovnoj glazbi kao što pridaju svjetovnoj, ali to je za očekivati.

Možda je i bolje tako jer bi se u suprotnom dogodilo da svatko odjednom počne pjevati i svirati duhovno a ni to nije dobro, stvar bi se razvodnila. Osobno smatram da je jako važno da izvođači duhovne glazbe uistinu žive i prakticiraju vjeru.

Obično, kada se netko javno afirmira kao vjernik, posebice – obraćenik, mediji polude. Postoje kompilacije i kompilacije ‘Poznatih Hrvata koji su se okrenuli Bogu’. Koji je tvoj komentar na sve to?

Treba se moliti za njih i ne gledati ih kao neprijatelje. Svi su oni gladni i žedni Boga samo ga traže na krivim mjestima, a i većina nas je bila takva nekada. Neka im Bog bude milostiv i pomogne im da ga otkriju.

Što je posljednje što te je uistinu razveselilo?

Kćerka mi je izmolila cijelu krunicu neku večer. Ima pet godina i bio sam presretan.

Ostalo je manje od 30 dana do velikog koncerta. Zbog čega bi netko trebao doći i ‘Progledati srcem’?

Svi trebaju doćizato jer će pronaći Boga, a potom i sebe, a nakon toga život je nebo. Garantiram izljev Duha Svetoga i obilje milosti svakom onom tko dođe na “Progledaj srcem“.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori