Realisti poručili: ‘Gluma za većinu u ovoj državi nije glamurozan posao, nego težak rad kao i svaki drugi’

Realisti poručili: ‘Gluma za većinu u ovoj državi nije glamurozan posao, nego težak rad kao i svaki drugi’

Iznimno precizna glumačka igra, smijeh kroz suze, radost kroz tugu, egzistencija kroz apsurd, realizam kroz teatar. Sve je to proživljeno u novoj predstavi Teatra Exit “Realisti”, koja je već zajahala val nagrada i pohvala. Pročitajte u nastavku intervju s moćnicima mlađe glumačke generacije – Domagojem Ivankovićem, Nikom Ivančić, Nikolom Nedićem, Rokom Juričićem i Fabijanom Komljenovićem, glavnim akterima “Realista”.

Nagrađivan ste ansambl, što biste istaknuli kao glumačke adute svojih kolega?

Nika: Uf, od kud krenuti?! Pa imamo Domagoja koji je komički, lutkarski i glazbeni genije, onda naš Nikola koji je majstor fizičkog pokreta i savršeno vlada raznim imitacijama i glasovnim promjenama. Zatim Roka moram istaknuti ponajviše u glazbenom smislu jer je zaista krotitelj svakog instrumenta kojeg se dotakne i naravno naš tihi ubojica, glumac specifičnog humora, Fabijan, bez čijih aranžmana predstava danas ne bi imala isti glazbeni izričaj. 

Nikola: Istaknuo bih njihovu nevjerojatnu dobrotu i ljudskost.

Fabijan: Svi od reda izuzetno su spretni i vješti glumci. Sreća je što smo se upoznali. Da nas Matko nije spojio, ne znam bismo li se imali prilike upoznati i raditi skupa. Uvijek su spremni na rad i zabavu, a talentirani su do neba, kako u glumi, tako i u pjevanju, plesu, mađioničarskim trikovima i neverbalnim formama.

Domagoj: Nika ima lijepu kosu i prekrasno pjeva. Rok radi izvanredan expozé na pocetku jednog songa. Fabijan koristi čudesan šampon i svira klavir kao nespašen, a Nikola je jednostavno Nikola te se tu nema što reći. Volim ih sve te je teško reći da su aduti, više su Džokeri.

Rok: Moji su kolege magični ljudi, njihovi aduti su neuhvatljivi i neprepričljivi.

FOTO: Aleksandra Saška Mutić

A kao svoj adut? (Humble brag dozvoljen!) 

Nika: Stvarno ne bih znala za sebe reći, mislim da je bolje da dečki odgovore na to pitanje. 

Nikola: Mislim da dobro kuham.

Fabijan: Dobro prepoznajem kvalitete svojih kolega.

Domagoj: Sve što nosim od kostima su većinom 2-3XL-a veličine, pa me na sceni teško ne zamijetiti.

Rok: Jedino što se ne libim istaknuti kao vlastiti doprinos ovoj predstavi je što sam u “miks” donio malu vintage hohner harmoniku od svega oktavu i pol.

Predstava se bavi realnom slikom Hrvatske, ne samo realnom nego i teškom. Uzevši u obzir da ste mladi glumci, koliko ste dopustili egzistencijalizmu da vam uđe u proces rada na predstavi?

Nika: Autor teksta Jure Karas neminovno je utkao egzistencijalizam u svoj komad, ali osim scena koje se dotiču univerzalnih, pisao je i o konkretnim problemima slovenskog društva. Tako da smo morali ustanoviti jesu li te scene primjenjive i za naše podneblje. One koje nisu preoblikovali bismo kako bi više odražavale problematiku našeg mentaliteta. Zbog toga smo često ulazili u diskusije o egzistencijalnim tematikama, ali sve je to bilo izbalansirano s puno dobre zezancije i smijeha na probama. 

Nikola: Nekih 63%.

Fabijan: Teme kojih se dotičemo u predstavi vrlo su aktualne, a samim time nekako i povezane s egzistencijalnim pitanjima (iseljavanje mladih, rat, otuđenost, novac itd.). Kabaretska forma omogućuje neposrednost u bavljenju svim temama. Nužno je da kazalište otvara ta pitanja, jer nam ona u ovim vremenima svima vise nad glavom. Na taj način predstava se duboko tiče publike koja ju gleda, a time je zadaća kazališta izvršena.

Rok: Predstava je i nastala pod oblakom egzistencijalizma mladih glumaca u Hrvatskoj – kasnovečernje probe i vječno kombiniranje termina ne bi li se predstava uspjela uvježbati. Iznimno sam sretan što produkcija Teatra Exit, na čelu s Matkom, uspijevaju dogovoriti da kontinuirano i često igramo. Dok smo bili u probama strepio sam da to neće biti tako lako izvedivo s obzirom na to na koliko je svatko od nas pojedinačno strana vezan i obvezan ne bi li si uspio/uspjela osigurati egzistenciju i uopće prepoznatost u profesiji.

FOTO: Aleksandra Saška Mutić

Zašto se smijemo dok gledamo Realiste? Smijemo li se sebi samima, je li obrambeni mehanizam, kruha i igara?

Nika: Definitivno spoj svih tih elemenata doprinosi smijehu u Realistima. Ima scena za svakoga, od sofisticirane publike do gledatelja početnika. To je i dio šarama ove predstave, ona se ne shvaća suviše ozbiljno, nego ismijava samu sebe, svoje izvođače, publiku, društvo u kojem živimo. Nitko nije pošteđen od Realista

Nikola: Ne znam zašto se smijete.

Fabijan: Prepoznavanje vlastitih obrazaca ponašanja i vlastitih situacija je nešto što uvijek dovede do smijeha. Uvjeren sam da se kroz taj smijeh oslobađaju mnoge teškoće svakodnevnog života. Prepoznati vlastiti odnos sa susjedom, partnerom ili majkom u jednoj predstavi, zasigurno je olakšavajuće. Nakon odgledane predstave sutra lakše kreneš u dan, znaš da nisi sam u svom problemu.

Domagoj: Pa svega pomalo. Ljudi se prepoznaju, prepoznaju svoje roditelje, sebe, situacije iz života… Kada čujem da se ljudi smiju (poneki i nekontrolirano) bude mi drago da smo uspjeli ostvariti ultimativni kazališni cilj – pokazati ljudima kako žive.

Rok: Meni je sa scene najslađe čuti onaj smijeh koji kao da proizlazi iz odluke da te večeri određenim stvarima nećemo dozvoliti da nas umaraju ili rastužuju. Mislim da to ide i korak dalje od pukog prepoznavanja.

Ima li nešto kod mnogobrojnih likova koje igrate što ste (metaforički) ponijeli sa sobom?

Nikola: Svaku večer ponesem doma komadiće svih likova i spremim ih u ladicu pored kreveta da lakše spavam.

Fabijan: Djelić svakog od tih karaktera je sigurno u svima nama. Svi smo i tračerice, i brižne majke, svi smo bez posla, svi smo u dugovima, svima nam je ugroženo mentalno zdravlje, svi smo ljubomorni na susjeda, popis je predug. Nikome nam nije lako, upravo to je ono što i mene i publiku privlači ovoj predstavi. Preostaje nam se smijati. “Smijmo se do”, kaže Ionesco, “čovječanstvo nema budućnosti”.

Domagoj: Čim smo sebe ponijeli, s nama u paketu dolaze kompleksi, frustracije, inspiracije, uzori, strahovi i iskustvo. Tako da da, ima nas u svakom aspektu.

FOTO: Aleksandra Saška Mutić

O kojoj ulozi sanjate? Makar realno.

Nika: Kada bi bilo moguće igrala bi Golluma iliti Sméagola iz Gospodara prstenova. To mi je dream uloga. 

Nikola: Jako rijetko sanjam u zadnje vrijeme a kad sanjam najčešće su to neke nepovezane stvari poput mačke s ogromnom glavom koja puca iz luka i strijele.

Fabijan: Sanjam o svim ulogama.

Domagoj: Sanjam da se opet volimo u klasju. Realno, ja sam svoje odsanjao i to trenutačno živim. A realno snovi o kazalištu su često neugodni jer sanjam da sam nasred scene i nemam pojma što da radim. 

Rok: Ja volim reći da bih odigrao sve od Vlade Divljana do Arethe Franklin. Slučajno su oba glazbena imena. Ali razlog zašto ih ističem je u tome što smatram da pokrivaju svu širinu kazališnog realiteta, kazalište je zbilja jedino mjesto na kojem je sve izvedivo. 

Što biste preporučili svima koji koračaju prema putu glume?

Nika: Neka dobro razmisle je li to nešto bez čega ne mogu u životu. Okolnosti su jako teške, a tržište je maleno i gluma za većinu u ovoj državi nije glamurozan posao, nego težak rad kao i svaki drugi, jedino puno zabavniji jer možeš zauvijek biti dijete. Ali iscrpljujuć je fizički i psihički, tako da je potrebno puno odricanja, ali ako je to nešto što te čini sretnim, onda uvijek vrijedi pokušati.

Nikola: Prestanite koračati i počnite trčati. I to u drugom smjeru.

Fabijan: Budite spremni na naporan rad. Razmislite još jednom.

Rok: To je svakako zvanje, a ne posao. Mislim da je za svakog u vlastitoj samoći dobro da se prisjeti koliko jaku ulogu igra disciplina. 

Domagoj: Samo hrabro, radite, kvalitetno jedite i dobro spavajte, radite, gledajte, radite, učite, radite i volite. 

P.S. Svima bih preporučio bih da dođu u Exit na Realiste, da se zabave i prepoznaju!

Slažemo se s Domagojem, vidimo se 28. svibnja u Teatru Exit na “Realistima”.

FOTO: Aleksandra Saška Mutić

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori