Romano Malečić: S 30 kuna u Tanzaniji možete platiti mjesečnu članarinu za školu koju većina nije u mogućnosti platiti jer je prosječna plaća ovdje 240 kuna

Romano Malečić: S 30 kuna u Tanzaniji  možete platiti mjesečnu članarinu za školu koju većina nije u mogućnosti platiti jer je prosječna plaća ovdje 240 kuna

Pandemijska 2020. godina uistinu je bila prekretnica za mnoge, a tako i za dvadesetogodišnjeg Hvaranina, Romana Malečića. Dugo je u sebi osjećao potrebu za odlaskom u Afriku, gdje bi volontirao i pomagao. Upravo je u jeku pandemije odlučio otputovati u Tanzaniju, jednu od rijetkih zemalja na svijetu koja zbog COVID-19 nema niti jedne restrikcije pri ulasku u zemlju. Razgovarali smo s Romanom koji se trenutno nalazi u Arushi i volontira kao učitelj.

U studenom 2020. krenuo si avionom iz Beča preko Istanbula do Dar-es Salaama u Tanzaniji, no, zanimljivo je kako svojim roditeljima nisi ništa rekao tri dana prije polaska. Rekao si kako su ti sestra i brat bili iznimna podrška u razrađivanju strategije kako reći roditeljima. Iako su se u početku pitali gdje su pogriješili u odgoju, pokazali su ti veliku podršku. Kako se tvoji roditelji trenutno osjećaju, što te najčešće pitaju?

Sad im je malo lakše jer navikne se čovjek na sve s vremenom. Čujemo se tu i tamo kad internet i baterija dopuste, ali ne prečesto jer majka je dosta emotivna pa joj znaju pozivi dosta teško pasti. Uvijek su to ista pitanja: kako si? Jedeš li? i ono najbitnije kad se misliš vratit doma? Ali, ne mogu ih kriviti jer im falim, a fale i oni meni. Daleko sam, a nismo imali vremena ni pošteno se rastati. Sve je to bilo na prišu (brzinu), jer drugačije nije ni moglo kad ni sam nisam znao da idem u Tanzaniju do tjedan dana prije puta.

Prije leta morao si se cijepiti protiv hepatitisa A, trbušnog tifusa i žute groznice, a COVID-19 u Tanzaniji potpuna je nepoznanica. Možeš li, našim čitateljima, objasniti zbog čega je pokojni predsjednik Tanzanije, John Magufuli, test na koronavirus proglasio neispravnim, a čitavu pandemiju – lažnom? Kakvo je stanje sada kada je Samia Suluhu Hassan na vlasti?

U Tanzaniji se živi kao što se živjelo u ostatku svijeta prije cijelog ovog ludila s koronavirusom. Nema nikakvih restrikcija, nitko ne nosi maske niti se pridržava mjera distanciranja i sve je otvoreno, od kafića, klubova do restorana. Naime, njihov je pokojni predsjednik Magufuli, nakon šta je testirao lubenicu, papaju i kozu na COVID-19, i nakon što su testovi na iste dali pozitivne rezultate, proglasio pandemiju prevarom i ukinuo sve restrikcije.  Koliko sam ja primijetio, ništa se puno nije promijenilo, sve je ostalo isto po pitanju COVID-19.

Samia Suluhu Hassan zapravo je prva predsjednica u povijesti te zemlje. Često pišeš i o ženskim pravima u Tanzaniji. Navodeći da je zemlja prolazila kroz težak period, Hassan je pozvala na jedinstvo i solidarnost. Misliš li da će se nešto promijeniti po pitanju ženskih prava?

Iskreno, to sve ovisi do kolektivnog načina razmišljanja tj. mindseta kojeg je moguće promijeniti samo edukacijom, a nažalost ista ovdje pada u drugi plan, ne prioritizira se. Tako da ondje gdje nema edukacije i dok se ne počne ulagat u istu, ljudi će se povodit za tradicionalnim vrijednostima i religijom koje ženu stavljaju u podređenu poziciju. 

Da pojasnim malo kako funkcionira edukacija ovdje. Javne škole se smatraju lošima, što zbog nekvalificiranih profesora, što zbog šibe koja je još uvijek glavna metoda učenja, a djeca koja se školuju u istima nemaju mogućnost nastavit svoje obrazovanje na fakultetima s obzirom na to da se smatra da njihovo predznanje nije dovoljno dobro. Stoga, ako nemate financijskih sredstava za upis privatnih škola, nemate mogućnost educiranja, odnosno ukratko, ostajete tu gdje jeste, u začaranom krugu.

Pisao si o tome kako su stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo – poput vode i struje, u Tanzaniji potpuni luksuz. Žene su zadužne za opremanje vode i često dnevno propješače do 6 kilometara do izvora vode. Jesu li žene svjesne svoje pozicije? Što ti je dosad bilo najpotresnije što si vidio ili što si saznao u razgovoru s nekom ženom?

Ne, mislim da žene stvarno nisu svjesne svoje pozicije jer nažalost ne znaju za bolje, a kad ne znaš za bolje, povodiš se onime što je ustaljeno od strane konzervativnog društva. 

Ovdje je javna sramota, odnosno što će selo reći bitnije od morala, pa se tako događa da se ljudi prisilno vjenčaju kako bi sačuvali ugled, što rezultira propalim brakovima i na kraju ženama koje uvijek izvuku deblji kraj s djecom, jer su podcijenjene u društvu, a muškarcima se sve dopušta i opravdava, pa tako i napuštanje svoje vlastite obitelji i prepuštanje iste na milost i nemilost. 

Mi smo osobno posjetili preko desetak financijskih najnestabilnijih obitelji, i u većini slučajeva se radilo o samohranim majkama i djeci, koje je otac ostavio radi druge žene s obzirom na to da se poligamija (mis)praksira ovdje. 

Još uvijek pamtim tu jednokrevetnu sobu, Mamu Aminu i curicu koje je otac ostavio zbog druge, onu svijeću ispod koje je pripremala večeru, Mamu Adinani i maloga koje je otac ostavio jer je lakše bilo pobjeći i malog Allya kojega su i majka i otac ostavili jer je javna sramota dovoljno vrijedna odricanja djeteta ovdje. Ally, neplansko dijete kojega je otac nakon prisilnog sklapanja braka, ostavio na teret majci koja sama nije mogla uzdržavati dijete i zato ga prepušta na brigu djedu i baki s još osam siročadi koje je njegova baka nesebičnosti radi odlučila uzdržavati.

Crvena majica iskidana na oba lakta i plave hlače, uniforma za dječake, koja se nosi iz jednog razloga, kako bi se prikrila roba zbog materijalne nejednakosti, a sve kako djeca ne bi zadirkivala jedni druge. 

Na leđima istrošen i rupičav ruksak iz kojeg se nazire jedna bilježnica i ubrus, jer se ruksak zatvoriti ne može. Bilježnica bez korica, ispisana svime pomalo, od engleskog, slova i svahilija do matematike i brojeva. Oštri nožem, jer oštrila nema, onu olovku što mu je odgajateljica dala, a koja trenutno briše ploču čarapom koju koristi kao spužvu. Gumicu, kao i razred, dijeli s preostalih dvadeset mališana, iako je razred predviđen za do desetero djece. Ručak je (u školi), opet ugljikohidrati jer su najjeftiniji; danas nije smeđa, nego čista bijela riža s grahom, vjerojatno jedino što će Ally osim one jutarnje zobene kaše pojesti u danu. Ruke prije jela ne pere jer voda nije baš dostupna, a sapuna ionako nema. Nakon škole, Ally odlazi doma, igra se s djecom, jede ako večere ima, a tušira se tamo gdje vrši i biološke potrebe. Nakon čega odlazi na spavanje, u krevet kojega dijeli s bakom, djedom i ostalom siročadi. Ali Ally je naizgled sretan, jer je premalen da shvati težinu svojega života, da nema mame, da nema tate i da će bez edukacije izrasti u čovjeka nalik svojim roditeljima, onakvim kakvim ga konzervativno društvo oblikuje, gdje je religija važnija od morala, a javna sramota dovoljno vrijedna odricanja djeteta. Allyijevi su roditelji, nakon šta su uhvaćeni u seksualnom činu, bili prisiljeni sklopiti brak kako bi izbjegli javnu sramotu. 

Nakon srednje škole odlučio si uzeti pauzu, kako bi otkrio što te uistinu zanima. Trenutno u školi u Arushi podučavaš engleski jezik i matematiku. Što je najljepše u radu s djecom? Imaš li vremena razmišljati o svojoj budućnosti po povratku u Hrvatsku? Vidiš li se u radu s djecom? Je li ti se možda isprofiliralo zanimanje kojim bi se volio baviti?

Znao sam da po završetku srednje ne želim odmah upisivati faks, jer jednostavno nisam bio spreman. Sve mi je to, u jednu ruku bilo nezamislivo i smiješno, da ja s tek navršenih 18 godina, kad se tek zapravo počinjem definirati i razvijati kao osoba, moram donijeti jednu od najvažnijih odluka u svojem životu: što upisati? Ili u prijevodu: čime se želiš baviti veliku većinu svojeg života?

U zadnje dvije godine sam dosta naučio o sebi, ali još uvijek učim, svaki dan. Tako da ne bih znao čime ću se još baviti. Idem korak po korak, iz trenutka u trenutak i mislim da je to najispravniji put za mene jer se stvari uvijek nekako poslože. Ne mislim puno unaprijed nego puštam vjetar da me nosi.

Obožavam djecu jer su najiskrenija, bez ikakvog filtera i te njihove naivne osmijehe, koji su uvijek tu bez obzira na težinu njihovog života koje nisu svjesni. Stvarno možeš puno toga od njih naučiti o svemu. O zahvalnosti, sreći i koliko malo i ništa za istu treba. Samo jedna lizalica. I na kraju o životu. Ne znam u kojem trenutku odrastanja izgubimo to po meni najvrjednije u nama, to dijete… 

I kao šta sam ranije rekao, ne znam čime ću se još bavit, ali volio bih povezati humanitarni rad s putovanjima i multimedijom. Ali to je trenutno i već sutra se moja odluka može promijeniti, tako da je bolje ne puno govorit. 

Rekao si i kako ti se najteže bilo naviknuti na prehranu, ponajviše zbog toga što se radi isključivo o ugljikohidratima, a imao si i nekoliko trovanja hranom. Kako funkcionira liječnička pomoć u Arushi, a kako općenito funkcionira zdravstveni sustav u Tanzaniji?

Samo ću vam reći jednu stvar koju je meni moja rodica Laura prije pola godine onako oštro i realno rekla kad sam joj rekao da idem u Afriku, a kad sam samo mislio da pretjeruje: Stari, nabavi dobro osiguranje. I to je možda jedan od najboljih savjeta koje san dobio. 

Ako vam se bilo što ovdje dogodi, javne bolnice ne dolaze u obzir radi upitne kvalitete, higijenskih uvjeta i preduge liste čekanja, tako da vam preostaju jedino privatne bolnice koje nisu loše, ali su skupe i iz istog razloga vam treba dobro osiguranje. Hvala, Laura. 

Škola u kojoj trenutno podučavaš djecu započela je s izgradnjom vlastite zgrade prije tri godine, a sve je obustavljeno zbog nedovoljnih materijalnih sredstava. S neprofitabilnom organizacijom SATINO (Save and Teach the Innocent) s ciljem obrazovanja i pripremanja djece za osnovnu školu tzv. predškolski odgoj, pokrenuo si crowdfunding kampanju. Možeš li nam pokušati dočarati koliko djeci u Tanzaniji znači naših 30 kuna, koje bismo potrošili na dvije kave ili cigarete?

S 30 kuna ovdje možete platiti mjesečnu članarinu za školu koju nažalost većina djece nije u mogućnosti platiti, vjerovali ili ne. S tih 30 kuna možete kupit 100 lizalica, osigurati desetak toplih obroka, tri majice, a na kraju čini 1/8 njihove prosječne plaće koja je 240kn.

Što se tiče škole i prikupljanja donacija, to se dogodilo skroz spontano. U planu je bilo predavat samo engleski, ali u međuvremenu sam saznao da je škola koju koriste u najmu i veličinom neodrživa za osamdesetak mališana. Zato su prije tri godine započeli izgradnju vlastite zgrade koja je obustavljena zbog nedovoljnih materijalnih sredstava. I tu sam ja uskočio, probao i pokrenuo skupljanje donacija jer mislim da, eto, svako dijete ima pravo na ono osnovno, pa tako i edukaciju. To je njima stvarno jedina šansa, jedini izlaz i nešto šta im nitko ne može oduzeti. Šest mjeseci poslije svake poruke podrške i uplate škola se privodi kraju.

Završen je krov, postavljeni su prozori i vrata, izgrađena septička jama, prispojena struja i voda, završeno je žbukanje/gletanje, a preostalo je samo još bojanje i dekoriranje unutrašnjosti. 

I stvarno nemam riječi i ne znam što drugo reći, nego zahvaliti. Hvala ljudima koji su uplatili, ljudima koji su dijelili, prijateljima koji su me podržali kad mi je bilo teško, svima koji su pisali članke i radili reportaže, svojim otočanima i majci i ocu što su me pustili. Jer da nije bilo vas, ne bi ništa od ovoga bilo.

Međutim sredstva se još uvijek skupljaju. 

Stvar je u tome da iako su sredstva dostatna za završetak škole, zbog neočekivanih troškova, što zbog krivih procjena, što zbog nerelevantnih kalkulacija jer tako to ide u Tanzaniji, kantina za koju je bi predviđen poseban objekt/zasebna zgrada će se trebati ukomponirat kao prostorija unutar postojeće škole koja se gradi. A i u planu je nadograđivati školu postepeno tako da može primiti i više od trenutno predviđenih osamdeset učenika. Tako da uplate nikako neće škoditi, ili će se iskoristit za kantinu ili za proširenje škole. Hvala vam!

Romano skuplja donacije za djecu (školski pribor, hranu i higijenske potrepštine). Pomoći možete i vi uplatom na HR5223400093234047872

Osim donacija pokrenuo je i uplate za dovršavanje nove škole jer je zgrada koju djeca trenutno koriste mala za 65 djece, ali i skupa zbog visoke mjesečne rente.

Izgradnja nove školske zgrade počela je 2017., no obustavljena je zbog nedovoljno materijalnih sredstava.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori