fbpx

Sanin Karamehmedović: Ako ljubav postoji, terce na tišinu rade se svaki dan, stalno

Sanin Karamehmedović: Ako ljubav postoji, terce na tišinu rade se svaki dan, stalno

Silente je svoj je prvi nastup imao 23. kolovoza 2006. i tada su odsvirali prvu autorsku pjesmu. Redatelj i glumac Dejan Aćimović redatelj je spota za njihov prvi singl Terca na tišinu koji je objavljen u veljači 2013. godine. Krajem studenog 2013. grupa je održala prvi samostalni koncert u velikom pogonu Tvornice kulture u Zagrebu, a sve ostalo je povijest. Danas razgovaramo sa Saninom Karamehmedovićem, tekstopiscem i basistom benda Silente.

U jednom si trenutku za sebe rekao da si prosječno dobar tekstopisac i ispodprosječno dobar basist u natprosječno dobrom bendu. Ti si lovac na čudesa, ljubitelj svake umjetnosti i ljepote koja je dovoljno jaka da te sažvače i ispljune. Tip koji ne razumije ništa između sebičnosti i altruizma. Biti lovac zapravo je konstantno traganje. Jesu li čudesa svuda oko nas ili se ipak stvari nekad trebaju posložiti da nađeš upravo ono što si tražio?

Prvo pitanje pa odmah u maglu lova na čudesa. Koliko volim govoriti o tome toliko se i bojim da će me jednog dana jedan od tih odgovara dočekati iza ugla s dobrom vidi kakve si gluposti pričao pljuskom. Tisuću sam puta rekao da su to samo moje maštarije koje ne moraju biti točne, ali meni su bile dobre pa ih se držim.

Taj lovac o kojem pričaš nikad ne uhvati svoj plijen, to bi značilo kraj igre, a nema toga. Nema tog puta koji završi, a da se na kraju njega ne otkrije još jedan put. I tako idemo, lovimo što stignemo, na način na koji u tom trenutku najbolje znamo. To je neka glad za životom, za ljubavi. Ako je nema, stvari nisu dobre. I neće se posložiti pa da budu dobre. Jer ako nemaš to u sebi, neće se pojaviti ni oko tebe.

Nema sreće izvan one sreće koju nosimo u sebi, sve je drugo iluzija, sve je drugo – tuđe.

Stoga, da, traganje je konstantno. To može zazvučati tragično, da nikad ne pronađeš što tražiš i da je jedna želja samo put do druge. Ali to je život i dobro da je tako. Jer zamisli da nakon vremena i vremena odjednom pronađeš sve što želiš i sve što voliš. Kako bi se onda suočio s prazninom koja slijedi? Taj bezdan bi te progutao, i tebe i ono što si našao prije njega.

Kada te neka vrsta umjetnosti dotakne, inspirira li te trenutna situacija na novo stvaranje? Iako si rekao kako je za tvoje pjesme stvarna situacija rijetko temelj, to se ipak dogodi?

Da, tuđa umjetnost je najveća inspiracija koju mogu osjetiti. Ne u smislu ideje, ali u smisli naleta energije, želje i nekog neobjašnjivog osjećaja adrenalina. To su oluje koje mene nose, a ne ovo što vani puše. Takav jaki nalet sreće ili tuge za mene je najbolje gorivo. Zbog toga držim oči otvorene i srce otvoreno za takve podražaje. To se sve pomiješa s nekim tvojim starim situacijama, osjećajima i rječnikom tvoje podsvijesti. Pa ako imaš želje i volje da se suočiš s time po pravilima umjetnosti kojom se baviš, napravit ćeš nešto. Negdje u tom procesu mora doći i vježba, ili prije toga ili poslije, ali ako si uvježban i savladao si formu koju ganjaš, bit će to dobro. Stvarne situacije su se dogodile na pjesmama Nađi nekog poput njega i Preko svega, ali bile su samo početni prag.

Kasnije u tekstu se ta situacija samljela pod težinom onoga što ja nosim u sebi jer svjesno ili nesvjesno ja ću kad tad ući u glas onoga tko priča u pjesmi i učiniti je svojom. Netko će se povezati sa situacijom, netko će se povezati s emocijom, a netko s oboje. Sve je ispravno.

Rekao si da, kad pišeš tekstove za Silente, robuješ dijelovima pjesme, ritmu, dužini pjesme, ponekad i motivima. No, kada si pisao svoju zbirku poezije pisao si puno brže i slobodnije i nisi, kako si rekao, bolovao od savršene pjesme. Ipak, postoje ljudi kojima daješ i svoju poeziju na čitanje. Postoji li onda potpuna sloboda kod pisanja tekstova?

Nema baš puno ljudi kojima sam davao da čitaju moje tekstove prije nego što sam ih odlučio prihvatit. Ima jedna osoba, to ja zovem prvim čitanjem, to imam kod kuće. Nakon toga idu u obradu ili u smeće. Ne postoji potpuna sloboda ni u čemu, ponajmanje u nečemu što ja radim. Samo sam htio reći da sam slobodniji kad znam da Silente neće patiti zbog nečega što sam ja mogao napraviti bolje. Silenteu se greške teško praštaju pa moram bit oprezniji.

Pročitao sam kritike koje odbacuju kompletnu Silente diskografiju jer im se ne sviđa jedna pjesma ili čak samo jedan stih pa ga izdvoje i predstave kao stih koji predstavlja kompletan Silente izričaj. Što je teški kriminal prema nečijem radu. Ne smeta mi to toliko, ali mi zna bit žao općenito kad se neke duboke vode ocjenjuju tako da se dlan stavi na površinu. Pa uskoči unutra, utopi se ako treba pa onda pričaj što se krije na dnu, magla ili mjesečina.

Drugo, imam bend kraj sebe koji će isto ocijenit tekst. Imam Tibora koji će odlučit hoće li ga uglazbit ili ne. I s njime se često natječem, ne u smislu tko će bolje napravit posao, ali drago mi je zadivit ga, predstavit mu tekst koji će ga pogodit i od kojeg se neće moć obranit. I ta ljestvica se stalno podiže. Tako i on s muzikom. Što je naporno i oduzima više vremena. Ovu zbirku tekstova, nju sam pisao brže, hrabrije i, kako sam već rekao, lošije. Barem po mojim mjerilima, ali i ona su, vrlo vjerojatno, poremećena. Pa ću pustit ljudima da kažu što misle.

Jedini koji mene ograničava jesam ja sam i protiv sebe se borim, rekao si kada su te upitali zašto ne pišeš društveno angažirane tekstove. U tom mi je trenutku pala na pamet Arsenova izjava: Mislim da ljubavne pjesme više govore o politici nego što političke pjesme govore o politici. Možeš li se složiti?

Kao prvo, nikad ne bih vjerovao pjesniku. Ni sebi ni Arsenu. Ne razmišljam puno o tome, ja sam druga vrsta tekstopisca, svak’ ima svoje mjesto gdje mu je udobnije. Moje nije u društvu i na ulici. Ja se ne znam iskreno pozabavit s time, meni većina tih stvari zvuči fejk. I kontradiktoran je taj trenutak. Kod nas barem. Postoje stvarno bitni trenutci i mjesta u svijetu gdje su se stvari mijenjale na taj način i gdje je to bio jezik ljudi koje je društvo gazilo. Ali kod nas, danas, ne miriše na istinu. Kod nas više će ljudi doći na koncert popularnog društveno angažiranog izvođača nego na građanski prosvjed gdje se traže upravo stvari o kojima se noć prije pjevalo.

Zašto? Jer zapravo ti ljudi nisu došli tamo po promjene nego po zabavu. A izvođač im je to i dao, zabavu zamaskiranu u želju za promjenom. I to je sve u redu, sve se to zapravo zna i svi pristaju da malo budu prevareni. Ja bih ipak radije, ako ćemo se varati, nek se lome srca, a ne društveni poredak. Neka se ratovi vode zbog žena. Vjerojatno ima neko bolje objašnjenje tog problema jer ja ga očito ne razumijem dovoljno. S druge strane, volio bih da ima više ljubavi u politici i volio bih da su pjesnici potrebniji svijetu od ekonomista i znanstvenika. Bio bi to lijep svijet, ali pojeo bi nas prvi vuk koji bi naišao.

Svoje si tekstove imao priliku pročitati na ulicama, tetovirane na koži ili čak i napisane na nadgrobnom spomeniku i takva te odgovornost plaši. Ponekad radimo toliko velike stvari kojih uopće nismo svjesni. Misliš li da su pjesnici prije nas, čak i neki od tvojih glazbenih uzora, bili svjesni te odgovornosti ili su jednostavno samo stvarali, nesvjesni recepcije i utjecaja na druge ljude? Da imaš priliku postaviti pitanje nekom pjesniku koji više nije među nama, kome bi postavio pitanje i koje bi to bilo?

Nikog ne bi pitao ništa, ne daj Bože. Volio bih stisnuti Arsenu ruku ili klimnuti glavom Miki Antiću. Volio bih im dati svoju zbirku pjesama da je odnesu doma ili negdje, ne moraju je ni čitati. Možda bih napisao neku dosadnu posvetu o tome kako bih volio da sam radio prije njih jer mi je baviti se ovim, nakon što su oni napisali to što jesu, prosto neugodno. Mogli bismo pričati o svemu, ali ne i o tekstovima, o tome su mi sve već rekli i ništa više ne tražim. Ne vjerujem u odgovornost umjetnika niti u njegovu moć da kontrolira svoj tekst nakon što ga napiše. Tako da, mislim da se radi samo o stvaranju, neovisnom o vanjskoj situaciji. Iznutra se carstvo slama.

Kada pišeš pjesme ti zapravo uopće ne komuniciraš s publikom, nego to nastane tek naknadno. Tibor u tom procesu često odigra i važnu ulogu te za neke dijelove teksta kaže da tu ne mogu biti. Možeš li izdvojiti neku pjesmu za koju ste se prevarili u očekivanju – pjesmu koju niste očekivali da će publika toliko dobro primiti, a primila je?

Terca, Još jednom, Rekla si – prošle su bolje nego što smo mislili da hoće. Kako misliš, Neće rijeka zrakom teći, Čudna ili čudesna prošle su slabije nego što smo očekivali.

Kad mi objavimo pjesmu, tu se ne radi o mom tekstu i Tibijevoj glazbi. Mi to potpisujemo jer moramo i jer to tehnički možda i je tako. Ali takvo precizno seciranje pjesme je baš okrutno. Ne postoji točna crta gdje se te stvari mogu presjeći. Tekst se promijenio za vrijeme uglazbljivanja, naglasci nisu na mjestima gdje su bili prije. Makneš jedan stih i cijela pjesma se može promijeniti. Glazba je uvjetovana stihovima, glasovima i ritmom teksta. Uvjetovana je i refrenom, mjestima gdje se pokaže prava misao teksta. Onda na sve to baci zvuk Silente svirača i instrumenata.

Ne možemo mi svirati onako kako ne znamo svirati. Zvuk je takav zbog nas, mi uvijek radimo u istom sastavu. I na kraju vokalna interpretacija Doris i Tibora koja sve opet može promijeniti. Pjeva li se s tugom u glasu, srećom, bijesom ili nečim drugim. Na albumu Malo magle, malo postoje dvije verzije pjesme Kao i toliko puta prije. Ne možete mi reći da vam tekst govori istu stvar i u jednoj i u drugoj verziji, iako su riječi iste? Možda ja sad tu previše filozofiram o nečemu prirodnom, ali samo hoću reći da mi kao bend nudimo kompletnu Silente pjesmu, a ne tako odvojive i definirane dijelove.

Nekad se dogodi i situacija da publika iz tvojih pjesama izvuče dijelove koje ti nisi namjerno stavio ili naglasio. Odnosno, nisi možda niti primjetio da si ih stavio. Možeš li nam otkriti o koji su to stihovi koje je publika doživjela sasvim drugačije nego što si ih ti zamislio?

Vidio sam toliko puno objašnjenja Terce na tišinu i nijedno nije bilo blizu onome o čemu meni taj tekst priča. Nikad nisam mislio tako zakomplicirati stvari. Terca je jednostavna pjesma gdje je ljubav razumijevanje. Prešutno razumijevanje, tiha ljubav. Ako ti ne pokažeš, a ja to svejedno vidim, ako ti ne objasniš, a ja te svejedno shvaćam. Ako ti ne rečeš, a ja te svejedno čujem. I ispratim te, napravim što treba iako nisi pustila ni glasa. Nisam li ja u tom slučaju napravio tercu na tišinu? Ako ljubav postoji, terce na tišinu rade se svaki dan, stalno. Nikad nisam mislio ići dalje od toga, a pročitao sam interpretacije daleko naprednije od moje.

Ako te ikada sretnem jedina je pjesma na vašim albumima čiji tekst nisi napisao ti, nego Maja Perfiljeva. Pjesmu je izveo Tibor na Zlatnom jubileju Bokeljske noći. Kako to da ste se odlučili obraditi pjesmu čiji tekst ne potpisujete vi i je li to publika uopće primjetila?

Maja se sama javila i ponudila svoje tekstove. Mi smo njih znali kroz pjesme Indexa i uvijek smo ih voljeli. I nju i njene tekstove. Do takvih autorskih suradnji kod nas jako teško dođe. Ne zato što mi to odbijamo raditi, nego jer se ne stvori dobar osjećaj oko toga. Ne bude to iskreno, pokvari se nakon dvije minute razmišljanja ili čitanja. Ali Maja Perfiljeva nije bila bilo tko. Ona je tako lijepo pristupila i cijela njena pojava, glas, priča, sve je to djelovalo tako magično i dosta se lagano pretvorilo u Silente pjesmu.

Kad je izvodimo i ne razmišljamo tko je napisao tekst. Bit ćemo joj uvijek zahvalni na umjetnosti koju nam je pružila. Nisam vidio baš puno reakcija na to da pjevamo tekst koji nismo sami napisali. Na kraju krajeva, to je postala Silente pjesma. Kad je slušaš čuješ Doris. A kad Doris pjeva, tu nema više tko je napisao i čija je. Njena je.

Kad bi ja napisao pjesmu za nekog drugog izvođača, volio bih da je on otpjeva na način da ona prestane bit moja.

Da svojom silnom interpretacijom potpuno raskine veze tog teksta sa svojim autorom.

Pet brzopoteznih pitanja:

Stih koji najbolje opisuje tvoj odnos s bratom:

Reci, mlađi brate, kuda ćemo sad

jesam li ja stvarno stariji

jesi li ti uopće mlad?

Stih koji najbolje opisuje što je za tebe ljubav:

Neka gori sve što imam ako to će tebe zagrijati

Stih koji najbolje opisuje što je za tebe sreća:

Ne treba ti, nisi luda

neka ljubav bezuvjetna

prevelika da je vidiš

i da kraj nje budeš sretna

Stih koji najbolje opisuje što je za tebe bol:

Samo pravo srce moje sanjivo

kako da se brani što neobranjivo

Stih koji najbolje opisuje što je za tebe nada:

Nadam se da ove riječi

nećeš shvatit kao napad

i tretirat kao zloću

ali ti si prepametna za ljubav

a preglupa za samoću

Dvije riječi za kraj? 🙂

Hvala na lijepim pitanjima. Oprostite ako sam ugnjavio s pričom. Priča o ljubavi obično ugnjavi.

Iako će Zagreb još pričekati (jer ne čekamo mi bilo koga), sljedeći nastup grupe Silente bit će u Sisku, 28.8. na Kupskim noćima.

FOTO: Facebook/Testudo

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 20.000 zaljubljenika u grad.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *