Saša Antić: Mislim da je nužno da klupska scena dobije status kulturnog dobra i da se dio troškova koncertnih programa plaća iz gradskih blagajni

Saša Antić: Mislim da je nužno da klupska scena dobije status kulturnog dobra i da se dio troškova koncertnih programa plaća iz gradskih blagajni

Pravo glazbeno blago nalazi se u “Škrinji” Alejuandra Buendije i u nju bi doista svatko trebao zaviriti, neovisno o generalnim glazbenim preferenacijama. Osim vrhunskog materijala za slušanje, Alejuandro Buendija zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnicima, pjesmama daje i jedinstveni vizualni identitet što smo dosad mogli vidjeti u spotovima za singlove ‘Čepić, ‘Kornjača’ i ‘Gang Bang 2020’, a sada smo odlučili saznati detalje.

Poznati ste po svojim provokativnim tekstovima u kojima se često osvrćete na stanje u društvu i državi. Je li teško napisati dobru rap pjesmu s jasnom porukom? Koliko Vam je vremena potrebno dok ideju ne pretočite na papir?

Kako kad, ovisi na koji način i kome se obraćam, govorim li u priči i iz likova, u afektu ili esejistički, nekad se pjesma sama napiše, nekad radim duže. Na primjer, pjesma Dijagnoza s mog solo albuma Škrinja slagala se  par godina, imala je sigurno desetak različitih varijanti prije finalne.

Član ste TBF-a od njegovog samog početka 1990. godine, a usporedno gradite i uspješnu solo-karijeru. Budući da imate iskustvo i samostalnog i „grupnog“ rada, možete li odrediti što je lakše, odnosno teže? Je li teže uspjeti na sceni kao pojedinac ili kao grupa?

Ne bih vam to znao reći, ne znam što znači uspjeh. U ovom što mi radimo je bitno samo to da se dobro zabavljamo i možemo platiti račune. Meni osobno je solo raditi možda teže u smislu što trošim više vremena u studiju jer želim stvoriti glazbu koju želim slušati, kad je timski rad u pitanju, svatko ima svoju ulogu i puno je kompromisa.

Spot za pjesmu ‘Dešperado’, jednu od najjačih s Vašeg novog, aktualnog albuma Škrinja (dovršenog 2020. za vrijeme trajanja pandemije) u prvih mjesec dana od objave već je prikupio brojne preglede. Kako je proteklo snimanje? Je li bilo neobično kretati se gradskim asfaltom na konju umjesto u automobilu?

Tražili smo mjesta gdje nema prometa tako da je sve prošlo u jednoj opuštenoj radnoj atmosferi. Vrijeme nas je poslužilo, sve u svemu sve je išlo glatko i zabavno.

Kako se nosite s kritikama? Jeste li samokritični? Ako jeste, kako to utječe na Vaše stvaralaštvo?

Pratim kritike, naravno. Kroz njih otkrivam često i nešto u svom radu što mi je promaklo. Samokritičan sam više etički, uvijek polazim od sebe i tražim svoju grešku. Profesionalno sam više uporan i pedantan, svjestan svojih mogućnosti, ali volim izazove, ispravljam i najmanje greške koje čujem, držim se nekih svojih metoda, slušam instinkt i ne žurim, vrijeme je najbolji test.

2010. godine objavili ste Perpetuum Fritule kao jednostruki i dvostruki album, a sada, nakon više od 10 godina, uslijedilo je ponovno izdanje, no ovoga puta na dvostrukom vinilu koji je prvo LP izdanje TBF-a. Zašto baš vinil? Što je u njemu toliko čarobno da biste ga preporučili svakome?

Vinil kao medij ima posebnu prirodu zvuka, koji je topao i prisutan, tu je i jedan ritual slušanja, treba pažljivo položiti iglu, okrenuti ploču, tako da glazba traži pažnju i na taj način dobiva posebnu vrijednost. Likovno oblikovanje također dolazi do izražaja, doslovno imate u ruci komad umjetnosti, i to publika sve više traži, dodir sa stvarnosti danas kad je glazba uglavnom u streamingu i oblacima. Jasno, ima tu i kolekcionarske strasti i fetišizma.

FOTO: Dragan Đokić

Vratimo se na pisanje  – je li teže pisati pjesme sada nego što je to bilo devedesetih? Koliko se publika promijenila u ovih trideset godina?

Ako mislite na društveno angažirane pjesme teže je utoliko što je ljudima dosadilo slušati uvijek iste priče, a većina toga što je napisano je još uvijek aktualno, tako da problem možda i nije u politici nego u nama. Stvari se izgleda pomalo mijenjaju i naša mlada demokracija ulazi u svoje najbolje godine.

Što se tiče naše publike, dobar dio je odrastao zajedno s nama, neki sad dovode i klince na koncerte, a mi se nismo u suštini puno promijenili, na koncertima isporučimo uvijek jedan igrokaz stvarnosti, fantazije, i humora, koji završi vedro i optimistično, to je konstanta.

Što je sa splitskom i hrvatskom glazbenom scenom općenito? Što biste Vi na njoj promijenili kada biste ju mogli poboljšati?

Mislim da je nužno za održati scenu to da klupska scena dobije status kulturnog dobra i da se dio troškova koncertnih programa plaća iz gradskih blagajni, baš kao i tradicionalna i klasična glazba, ili festivalski programi. Od devedesetih se ta scena guši, došlo je do toga da nove generacije većinom ne idu u klubove već u kafane, klubovi su prepušteni tržištu, žive na rubu održivosti, bendovi nemaju gdje svirati pa se brzo raspadaju. Također, radio postaje bi trebale puštati više domaće glazbe jer ovako ne puštaju gotovo ništa što se ne uklapa u programske šeme, tako da na kraju priče kvalitetni i zanimljivi autori u razvoju odustaju od glazbe i to sve utječe na konstantan pad kvalitete pop scene.

Smatrate li se optimističnom osobom? Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susreli tijekom pandemije?

Što se tiče čovječanstva, nisam siguran jesam li optimističan, to je racionalna kategorija, a danas nema baš razloga za optimizam.

Riječima Miše Kovača: ja nisam pesimist, ja sam realist. Ali imam nadu u opstanak ljudskosti i humanizma i fokusiran sam mislima i energijom na pozitivne scenarije, a njih uvijek ima. Na osobnom planu sam oduvijek bio optimističan, zahvalan sam na životu, vjerujem da je um iznad materije, trudim se stvari sagledati objektivno i zadržati skromnost i vedrinu.

U najavi je zanimljiva suradnja – hoćete li nam natuknuti o kome je riječ?

Ako mislimo na isto, gosti smo vokalnom sastavu CAMBI u pjesmi Bambina Mia i izvest ćemo je zajedno na Splitskom festivalu. Autor glazbe je Josip Radić, a ja sam uz njega i jedan od koautora teksta.

Nekoliko brzopoteznih

Da nisam pjevač bio bih: profesor filozofije.
U slobodno vrijeme se bavim: šetnjom, čitanjem, druženjem.
Virtualni koncert: da ili ne? Da, ali samo u formi predstave ili mozaične TV emisije.
Svjetska pozornica na kojoj bih volio nastupati: Pulska Arena.

FOTO: Dragan Đokić

Marina Pauletić

Studentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, buduća prevoditeljica. Uz pisanje i čitanje velika ljubav su joj učenje stranih jezika te istraživanje i posjećivanje novih mjesta.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori