‘Smrtni ishod atletski povreda’ roman je za sve ljude koji šute, a trebali bi vrištati

‘Smrtni ishod atletski povreda’ roman je za sve ljude koji šute, a trebali bi vrištati

“Roman ‘Smrtni ishod atletskih povreda‘ priča je o učenju ljubavi prema sebi samima, iako se tako naizgled ne čini. Ipak, krik koji ostaje s nama nakon ove knjige toliko je snažan da se pitamo kako ne napraviti takve pogreške, kako otići na vrijeme, kako se voljeti dovoljno da zahtijevamo za sebe samo onu ispravnu i potpunu ljubav”, stoji kao nakladnička bilješka u istoimenom romanu.

Moram priznati, nakon čitanja ovog iznimno oporog romana, romana koji se ide uz dlaku samom čitatelju, romanu koji ne nudi previše odgovora, već postavlja brojna pitanja, poželjela sam vrištati.

“Zašto si ljudi to rade”, “Zašto šute kada žele vrištati”, “Zašto kimaju glavom kada bi trebali jasno i glasno reći svoje pravo mišljenje”, “Zašto trpe nepravdu”, “Zašto saginju glavu pred udarcima”, i još barem dvadedet “Zašto”?

‘Na žrtvu se pristaje, ja ovim romanom sokolim na nepristanak’

Milica Vučković, o svom je romanu rekla sljedeće:

Želela sam da se nađem onima koji ćute, jer kad ćutiš, misliš da si sam na svetu; želela sam da im kažem da nisu sami. Da sve što nam se dešava, pa i najgore stvari, ne dešavaju se nikad samo nama. Život je borba i želela sam da budem saborac onima koji ćute, onaj kakav je meni bio potreban dok sam ćutala. U porodici ćutimo jer je sram naš folkor. Na poslu ćutimo iz sasvim drugog razloga, ćutimo iz koristi, u politici ne ćutimo, već pričamo na sav glas ono što se od nas traži, jer smo oportunisti. Ćutanje, dakle, nije poželjno, ćutanje je nepružanje otpora, svesno nepružanje otpora. Ne prihvatam da zauzmem poziciju žrtve zato što ćutim i da za to okrivim nekoga drugoga. Na žrtvu se pristaje, ja ovim romanom sokolim na nepristanak.

Millica Vučković

Zanimljivo, ovaj roman mlade autorica napisan je upravo kroz pandemijsku 2020. godinu. Godinu kroz koju smo toliko toga u sebi vrištali. Vrištali šuteći o tome hoćemo li uspjeti zadržati radno mjesto; što će državni vrh odlučiti o obveznim epidemiološkim mjerama; koliko će cijela situacija utjecati na obrazovanje i gospodarstvo; no – vrištali smo šuteći i o onim pitanjima koja su nam puno bliža – kako reći “ne” djetetu, a ne povrijediti ga? Kako staviti osmijeh na lice i ići na posao kojeg mrziš samo kako bi ostatak mjeseca imao što jesti? Kako objasniti partneru da je uistinu do nas – da nam nije do nas samih, kamoli do nekog drugog. Sva ova pitanja postavila si je i glavna junakinja ovog romana – Eva iz Železnika, malog mjesta koje isprva slovi kao crna rupa koja psihički i fizički iscrpi svakoga čija se adresa prebivališta nađe u njemu, da bi se na samom kraju romana upravo Železnik pokazao kao svojevrsna utopija – život u dokolici slatkih muka u kojem se akustične pjesničke slike gugutki i golubova simbiotski prelijevaju s olfaktivnim slikama majčinih ruku na kojima se osjeća varikina pomiješana s bijelim lukom.

Eva je žrtva vlastite šutnje

Eva je žena koja prije svega ne može pomoći niti sama sebi, a ima enormnu želju pomoći svima oko sebe – svom prvorođencu Mariju, bivšem suprugu Tomislavu, dečku Viktoru, majci i ocu, sestri Veri, kolegicama s posla u kuhinji…a istina je da je ona ta koja treba pomoć.

Sama Milica Vučković u jednom je razgovoru rekla:

Zapravo sam tom posvetom želela da pružim sagovornika onima koji ćute, a ne da ih nateram da govore. Ljudi koji ćute navikli su da ćute jer misle da ih niko neće razumeti – ja sam želela da ih osokolim, da kažem da ih razumem. Naročito danas, u vreme opšteg otuđenja, kada je ljudima sagovornik potreban više nego doktor. Drugo, mi živimo u zemlji u kojoj se gaji kultura srama, a ne kultura prava, kao na zapadu. Želela sam da se nađem onima koji ćute, jer kad ćutiš, misliš da si sam na svetu; želela sam da im kažem da nisu sami. Da sve što nam se dešava, pa i najgore stvari, ne dešavaju se nikad samo nama. Život je borba i želela sam da budem saborac onima koji ćute, onaj kakav je meni bio potreban dok sam ćutala. U porodici ćutimo jer je sram naš folkor. Na poslu ćutimo iz sasvim drugog razloga, ćutimo iz koristi, u politici ne ćutimo, već pričamo na sav glas ono što se od nas traži, jer smo oportunisti. Ćutanje, dakle, nije poželjno, ćutanje je nepružanje otpora, svesno nepružanje otpora. Ne prihvatam da zauzmem poziciju žrtve zato što ćutim i da za to okrivim nekoga drugoga. Na žrtvu se pristaje, ja ovim romanom sokolim na nepristanak.

Roman je pisan u prvom licu. Licu preko kojeg nas autorica uvodi u klasičnu svakodnevnicu djevojke iz periferije koja će na svom putu traganja za savršenom ljubavi i srećom pokazati sve ono što ljubav i sreća nisu. Iako je pisala lakim jezikom, tematika same knjige uopće nije lagana. Dapače, Vučković je toliko puta i u samom tekstu spomenula riganje i povraćanje da mi se taj grozan poriv javio i nakon samog čitanja. No, dakako, ne zbog samog djela, već zbog same činjenice da ponovno osvijestiš da “Smrtni ishod” možda jest Evina priča. Ali ta Eva mogu biti ja. Možete biti vi koji čitate. Neovisno o spolu. Jer, zlostavljači mogu biti i žene i muškarci. Eva može biti i djelatnica u obližnjoj trgovini i vozač autobusa i radnica za šalterom. Svi smo mi u jednom trenutku u životu bili Eva. Prešutjeli kad nije trebalo. Prešutjeli kada smo samo željeli vrištati. Prešutjeli kada smo bili u pravu. Prešutjeli kada smo bili u krivu. Prešutjeli sreću. Prešutjeli tugu. Prešutjeli krikove. Prešutjeli sami muk. Šutjeli prešućivanje. Prešutjeli šutnju.

I bilo je dosta

Milica Vučković zasigurno će naći put do onih koji “šute”. Možda upravo kroz “guglanje” – jer, podsjetimo, upravo je Eva u romanu “guglala” sve što ju je zanimalo. Nadamo se da će nekoga zanimati “kako reći ‘ne'”, “kako se riješiti toksične veze”, “kako se izlječiti od toksičnih ljudi”, “kako reći ‘dosta’ nasilju u vezama i brakovima”, “kako sebi biti broj jedan”, “kako živjeti život punim plućima”. Nadamo se i da će oni koji “melju” potaknuti na to i one koji “šute”. Nadamo se da će Miličin roman doći u ruke onih do kojih treba doći. Jer, ovo je roman koji u pravim rukama mijenja živote. Roman koji je svojm formom nesavršen, što je zasigurno djelomično i zbog ne-tako-dugog književnog staža same autorice, no – zar upravo ta činjenica ne čini roman još kvalitetnijim? Što je savršeno – postoji li savršeno? Dakako da ne. Ali postojimo bolji mi. I kao djelatnici. I kao autori. I kao partneri. I kao roditelji. I kao djeca. I kao jedinke. I kao kolektiv. Osvijestimo to.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori