Što se dogodi kad se jedan pisac oduči zatvoriti u podrum na godinu dana otkriva Boris Perić u intrigantnom romanu ‘Kafkin podrum’

Što se dogodi kad se jedan pisac oduči zatvoriti u podrum na godinu dana otkriva Boris Perić u intrigantnom romanu ‘Kafkin podrum’

Jedan od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pisaca, Boris Perić se u svojem književnom, ali i prevoditeljskom te uredničkom radu često bavio Kafkom te je vrhunski upoznat sa Kafkinim stilom kojeg u romanu Kafkin podrum uvlači među retke vlastitog autorskog izričaja. 

Kafkin podrum je tako prava književna poslastica koja nije samo namijenjena onima upućenima u Kafkino djelo, nego prvenstveno govori širokoj publici koja upravo živi u kafkijanskom vremenu i koja će nesumnjivo osjetiti senzibilitet koji roman nudi.

Kafkina ideja o izolaciji u podrumu, kao uostalom i ostatak njegova opusa, ambivalentna je ironijska igra u kojoj je upravo takav poduhvat smišljen kako bi subvertirao samu ideju iz koje se rađa.

Pisac uvjerava urednika kako, ako mu da godinu dana u podrumu, ponudit će mu istinski kafkijanski roman

Roman započinje dijalogom pisca i urednika, odnosno – konfliktom pisca i urednika, dviju osoba koje su ključne za stvaranje novog književnog djela, proizvodnja književnoga djela i njegova potrošnja. Dvije suprotstavljene strane – jedna koja vjeruje da zna što čitatelji žele konzumirati, a druga koja vjeruje da je pisac u mogućnosti prepoznati i isporučiti ono što će u potpunosti obuzeti čitatelje.

Često sam već pomišljao da bi za mene najbolji način života bio da s pisaćim priborom i jednom svjetiljkom budem zatvoren u najskrivenijoj prostoriji jednog prostranog, zatvorenog podruma. Jelo bi mi se donosilo i ostavljalo uvijek daleko od moje prostorije, iza posljednjih vrata podruma. Put koji bih trebao prevaliti da odem po jelo, u kućnom haljetku, kroza sve nadsvođene podrumske prostorije, bio bi moja jedina šetnja. Potom bih se vratio do svog pisaćeg stola, jeo bih polagano i pomno i smjesta bih ponovno počeo pisati. Što li bih tada samo pisao! Iz kojih bih dubina to istrgnuo! Bez naprezanja! Jer krajnja koncentracija ne poznaje napora. Samo što to možda ne bih mogao predugo izdržati, pa bih pri prvom, čak i u takvom stanju neizbježnom neuspjehu morao zapasti u veličanstveno ludilo.

Kafka svojoj zaručnici o podrumima i pisanju kao takvom

A što ako..?

Kafka je umro s četrdeset i jednom, a kad je smislio koncept podruma, bilo mu je ravno trideset. Kad sam, sasvim osobno, imao trideset godina, nikakav podrum ne bi me mogao natjerati da pišem. A i što bih tada pisao, pitam se danas. Kafka je svoje najbolje stvari tada već bio obavio ili je bar uvelike radio na njima, u svakom slučaju to vrijedi za one pripovijetke u kojima na ovaj ili onaj način glavnu ulogu igraju životinje. A ja mogu potvrditi da sam ne tako davno, netko će reći u odmakloj dobi udomio jednog uličnog mačka. Ne, nisam se nešto pretjerano identificirao s njim, kao što se ni Kafka nije identificirao s miševima, kukcima ili čime god, ali kad je ta zvjerka, u svom krznu još puna divljine, prvi put spokojno zaspala na mom kauču, poželio sam, sasvim intimno, da ta noć nikad ne završi. Jer, noć je, što ono reče Kafka, još premalo noć. Iz tih nježnih misli prene me urednikov glas: – A što ako poludite u toj izolaciji?

Boris Perić, Kafkin podrum. Str. 18.

Kakva je to osoba koja se svojevoljno poželi zatvoriti u podrum na godinu dana? Što ako počne buncati? Kada će požaliti? Hoće li izdržati? Tko će mu nedostajati? Što će poželjeti prvo napraviti kada iz podruma izađe? Hoće li i nakon podruma imati određene odnose u svom životu? Što će naučiti o sebi? Što će uopće napisati? Sva će vam ova pitanja proći glavom dok budete čitali roman, a kako se budete približavali kraju, bit će ih sve više i više.

No, uzmemo li da sva izolirana samovanja ovog svijeta ipak imaju neke zajedničke značajke, jedna od njih svakako je rasap vremena, koji, u što sam se već bio uvjerio, znade biti do te mjere temeljit da i sat i kalendar prestanu vrijediti kao kronometri i pretvore se u puke obmane jednog dalekog svijeta, koji smo nekoć možda i nastanjivali, ali mu sada baš i ne možemo odgonetnuti smisao drugačiji od mjesta sve apstraktnije čežnje.

Boris Perić, Kafkin podrum. Str. 163.

Trenutak objave romana u općoj izolaciji – ljudi od svijeta, svijeta od ljudi, ljudi od ljudi i svijeta od svijeta nije mogao biti bolji. Ono što nas svakako podsjeća Perić ovim romanom – jest činjenica da su odgovori otkad je svijeta i vijeka uvijek ležali pokraj nas – u pismu, u riječi. Pitanje je samo jesmo li se uopće sjetili otvoriti ta pisma i pročitati ih. Upravo nas je izolacija podsjetila na to da će naše utočište, kada je sve oko nas i unutar na – sami vrtlog ludosti, biti upravo pisana riječ.

Potražite roman “Kafkin podrum” na ljevak.hr

FOTO: Pixabay

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori