fbpx

Tadija Smičiklas: Povjesničar koji je prvi napisao kritičku sintezu hrvatske povijesti

Tadija Smičiklas: Povjesničar koji je prvi napisao kritičku sintezu hrvatske povijesti

Tadija Smičiklas bio je hrvatski povjesničar rođen 1. listopada 1843. u Reštovu Žumberačkom, a preminuo je na današnji dan, 8. lipnja 1914. i pokopan na Mirogoju.

Autor prve kritičke sinteze hrvatske povijesti

Kada govorimo o znanstvenom proučavanju hrvatske povijesti, zanimanje za nacionalnu prošlost razvilo se još u humanističkim krugovima dalmatinskih gradova i traje od 15. stoljeća, ali je tek djelo Ivana Lučića iz 17. stoljeća pravi početak znanstvenog bavljenja poviješću. Od tada su pokušaji znanstvenog proučavanja hrvatske povijesti uključivali različita djela o dužim ili kraćim vremenskim razdobljima koje se pokušalo znanstveno proučavati.

No djelo koje je cjelokupna znanstvena zajednica i javnost oduševljeno prihvatila zbog njegove neosporne vrijednosti jest Poviest hrvatska Tadije Smičiklasa, prva kritička sinteza hrvatske povijesti od srednjeg vijeka do 1848. godine. Djelo je izdano u dva dijela, a zanimljivo je da je drugi dio izašao prije prvoga dijela (prvi dio objavljen je 1882. godine, a drugi dio tri godine prije, 1879.).

Tadija Smičiklas ostat će upamćen u povjesničarskim krugovima najviše po tom djelu, no njegova karijera bila je vrlo bogata i raznovrsna. Čime se, dakle, još bavio taj svestrani hrvatski povjesničar?

Nakon završene gimnazije u Zagrebu, radio je kao profesor povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji, a potom je otišao u Beč i Prag gdje je studirao povijest i zemljopis. U Beču je radio kao suradnik na Institutu za proučavanje austrijske povijesti, a od 1873. postao je profesor na Velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se uključio u rad Matice Ilirske, te je jedan od inicijatora promjene imena u Maticu hrvatsku, koja mu je i izdala Poviest hrvatsku. Zatim je imenovan redovitim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio i dekan.

Dvanaest godina na čelu Matice

Kao rektor Zagrebačkog sveučilišta zalagao se za osnivanje Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, a bio je i predsjednik Matice hrvatske dvanaest godina i zalagao se za utemeljenje Društva hrvatskih književnika.

Postao je i redoviti član Jugoslavenske akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), a od 1904. radio je kao glavni urednik na jednom od najvažnijih djela koje je Akademija izdala, Diplomatičkom zborniku Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, edicija koja obuhvaća temeljne pisane isprave na latinskom jeziku od doseljenja Hrvata do 1399. godine.

Osim historiografskog rada bavio se i politikom pa je čak bio i zastupnik u Hrvatskom saboru, a u svojim političkim istupima oštro je kritizirao suradnju mađarona i Srba. Posebice se protivio politici bana Khuena Hedervaryja i njegovim zahtjevima da se mnoštvo hrvatskih povijesnih dokumenata koji su tada bili u Hrvatskom zemaljskom arhivu (današnji Hrvatski državni arhiv) prenese u Budimpeštu, a sve u skladu s tadašnjom mađarskom politikom koja nije bila pravedna niti naklonjena Hrvatskoj.

Sva svoja djela oporučno ostavio JAZU

Osim dvaju spomenutih djela po kojima je najpoznatiji, pisao je i biografije Strossmayera, Račkog i Kukuljevića Sakcinskog, objavio je brojne znanstvene i popularnoznanstvene radove, a sva svoja djela poslije smrti oporučno je ostavio JAZU te i time pokazao koliko mu je bitan bio znanstveni rad kojem je posvetio cijeli svoj život.

Izvori:

  • matica.hr
  • povijest.hr
  • enciklopedija.hr

Marijana Džalo

Marijana Džalo

Magistra edukacije povijesti i hrvatskog, osim povijesti volim glumu i njome se amaterski bavim, čitam knjige, pišem te volim istraživati Zagreb i njegovu povijesnu i kulturnu baštinu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *