Tanja Radman: Slučajan susret s Dubrovnikom probudio je u meni žar za pisanjem povijesne fantasy sage posvećene Republici

Tanja Radman: Slučajan susret s Dubrovnikom probudio je u meni žar za pisanjem povijesne fantasy sage posvećene Republici

Tanja Radman mlada je dubrovačka književnica koja piše povijesnu fantastiku. Njezina trilogija Lex Legis prepliće dubrovačku povijest i svijet fantastike, a povod našem razgovoru nedavna je objava trećeg dijela – Republika tame. Tanjina priča o nastanku trilogije nadahnute Dubrovnikom priča je o ljubavi na prvi pogled koja je uzela književnu formu, a više o samoj trilogiji i autorici doznajte u nastavku.

Vaša trilogija Lex Legis nadahnuta je prebogatom dubrovačkom poviješću i baštinom. Možete li nas ukratko uvesti u čarobni svijet Vaših romana? Što je okosnica prvog dijela trilogije Republika kamena?

Radnja se vrti oko pet glavnih likova i njihovih teških života u srednjovjekovnoj Ragusi, sjedištu tiranina Kneza. Knez je monstrum koji je već opustošio svijet jednim ratom, a sada se sprema ponovno to učiniti kako bi ugušio ustanak koji se podiže protiv njega. Nakon jednog izrazito mučnog događaja, mladi likovi saznaju svoju pravu prirodu – ne samo da nisu obični ljudi i da posjeduju dar magije, nego su naslijedili i titule vođa tog ustanka, Reda Lunara. Na njima je da povedu pučane, čarobnjake i magijska stvorenja u novi rat protiv Kneza, u nadi da će konačno izboriti svoju slobodu.

U brojnim intervjuima i na svojem blogu naveli ste da je priča zapravo pronašla Vas! Možete li nam prepričati taj prvi susret s Dubrovnikom 2012. godine? Kada se rodila ideja da priču pretočite na papir?

Ideja za priču koja je kasnije postala trilogija pala mi je na pamet čim sam upoznala starogradsku jezgru. Imala sam 21 godinu kada sam prvi put kročila na Stradun u potrazi za sezonskim poslom. Tada sam imala samo želju provesti zabavno i produktivno ljeto.

Kako to već biva s velikim ljubavima, pri tom prvom susretu s Gradom i njegovom bogatom baštinom koja izviruje iz svakog kamena, ostala sam očarana, zapanjena i, naposljetku, iznimno nadahnuta. Osjetila sam se gotovo dužnom da to prenesem na papir na što zanimljiviji način, kako bi se i drugi mogli zaljubiti u Dubrovnik.

Trilogija se sastoji od Republike kamena, Republike smrtnika i Republike tame. Kakav je osjećaj bio dovršiti treću knjigu i oprostiti se sa svijetom, likovima i životom u koji ste bili uronjeni posljednjih devet godina?

Uz svaku objavu knjige dolaze valovi euforije, ponosa i ushićenja, ali s trećim i posljednjim nastavkom Lex Legis serijala, došle su i mnoge druge emocije koje i pripadaju trenucima poput toga. Ipak sam toj trilogiji posvetila gotovo cijelo desetljeće svog života! Ali, upravo zbog veličine tog svijeta koji sam osmislila i prostora koji potencijalno može još ispuniti, ostavila sam si mogućnost vraćanja ako to poželimo i moji čitatelji i ja. Dakle, s Republikom tame završila sam trilogiju u tom vremenskom razdoblju i s tim likovima, ali imam slobodu vraćanja Lex Legis svijetu ili ostavljanju svega baš ovako kako jest.

Imate li najdraži dio trilogije? Zašto upravo on i je li uopće moguće da pisac jedno svoje djelo preferira nad ostalima?

Ne znam za ostale autore, ali ja sam duboko vezana za tu treću knjigu, Republiku tame, i ona mi je najdraža u serijalu. Ne samo da je velika većina njenih 480 stranica nastala lani u karanteni, što je samo po sebi znakovito s obzirom da je knjiga izuzetno tamna i teška, nego sam i iznimno ponosna na njen sadržaj. Ona je kulminacija ili, bolje rečeno, finale serijala kojeg sam zakomplicirala i ispunila naizgled nerazmrsivim čvorovima, samo da bih ih otpetljala na jedan vrlo zanimljiv i, nadam se, originalan način.

Kako ste odlučili okušati se upravo u žanru fantastike? Imate li neke književne uzore pri pisanju?

Ni sama se ne mogu dovoljno načuditi ovome, ali fantastika nije bila žanr kojem sam ja naročito naginjala, kao čitatelj ili autor u nastajanju. Štoviše, da stvar bude apsurdnija, planirala sam i priželjkivala da moj prvijenac bude tematski sličan Da Vincijevom kodu! Tu ponovno u fokus dolazi taj moj sudbonosni dolazak u Grad.

Dubrovnik mi je djelovao čarobno i misteriozno u svakom pogledu, pa sam poželjela pratiti te tragove i ispričati njegovu priču na drugačiji i moderan način. Bojim se da mi to ne bi pošlo za rukom s knjigom stroge povijesne tematike. S obzirom na sve što mi se odmah počelo rojiti po glavi, fantasy s elementima dubrovačke povijesti bio je jedini smisleni žanr. Ništa drugo ne bi mi omogućilo slobodu da slavim stvarnu povijest dok je krasim maštom koja me tako dobro služila.

Neki mediji laskavo su Vas nazvali hrvatskom J. K. Rowling. Kako se osjećate zbog takvih komplimenata? Postoje li uopće sličnosti između svijeta Harryja Pottera i Vašeg dubrovačkog, fantastičnog svijeta?

Koliko god ta titula djeluje laskavo, a djeluje, jer sam isprva bila jako počašćena, ona je zapravo vrlo netočna. Jedina stvar koju Rowling i ja dijelimo jest prisutnost magije u priči, to je sve. Nemamo apsolutno nikakvih drugih dodirnih točaka. Potencijalno zainteresiranog čitatelja dovodi u zabludu medijski naslov hrvatska J. K. Rowling, jer misli da ga čeka jednako ili slično putovanje kao u Harry Potter univerzumu, a to ne može biti dalje od istine. Zapravo, kako sam se već pri pisanju prve knjige, Republike kamena, očito opravdano bojala da će nas se trpati u isti koš, još sam se više trudila da stvorim originalno, nikad viđeno djelo, i vjerujem da mi je to pošlo za rukom.

Da biste uspješno rekonstruirali povijesne osobe i događaje sigurno ste morali konzultirati brojne povijesne izvore. Gdje ste ih pronalazili? Koji Vam je dio dubrovačke povijesti bio istraživački najzahtjevniji? Koliko je teško napisati povijesni fantasy?

Vrlo brzo po dolasku u Dubrovnik, osim što sam ga poželjela opjevati na svoj način, poželjela sam raditi i kao turistički vodič. No, polaganje za istog bilo mi je preskupo jer sam tada radila kao konobarica i živjela kao podstanarka, pa sam čekala da se nađem u povoljnijoj financijskoj situaciji. U međuvremenu, čitala sam sve čega sam se mogla dočepati, od turističkih brošura do povijesnih knjiga iz knjižnice, što mi je uvelike pomoglo u odabiranju elemenata koje ću ukomponirati u svoje knjige, shvaćanju okoline koju sam odabrala kao svoj dom, ali i u pripremama za ispite koje sam godinama kasnije položila i dobila licencu turističkog vodiča. Iskreno, nije mi bilo nimalo teško napisati fantasy nadahnut stvarnom poviješću, jer prije svega, omjer je otprilike 80:20 u korist fantastike.

Po pitanju nadahnuća, autori i umjetnici generalno ponekad se nađu samo kao kanali kroz koje priča prolazi. Kao što ste lijepo primijetili, često govorim da je moja priča pronašla mene. Imam osjećaj kao da sam joj poslužila samo kao pozornica na kojoj je odlučila nastupiti.

Možete li nam opisati kako izgleda sam proces književnog stvaranja? Koliko je potrebno od trenutka kada se ideja pojavi u glavi do realizacije te ideje?

Izvrsno, izvrsno pitanje! Sigurna sam da to varira od autora do autora. Jedni su sposobni realizirati ideju od njene prve posjete do ukoričenog izdanja u roku od nekoliko mjeseci. Kod mene je to, barem s fantasy serijalom, bio proces od oko dvije godine po knjizi. Naravno, tome je uvelike faktor sam Dubrovnik, budući da je to grad koji živi od sezonskog turizma, što znači da svake godine, u periodu od 5 ili 6 mjeseci, jednostavno nemam vremena za pisanje. Ipak, vjerujem da bih i u drugim okolnostima radije birala duge intervale između knjiga kako bih osigurala njihovu kvalitetu.

Kada posjedujem obilje inspiracije i ideja, pišem satima u danu i gotovo ne izlazim iz kuće, jer se ništa ne može mjeriti s tim neočekivanim naletima nadahnuća koji dođu i potpuno me okupiraju, zahtijevajući moju pažnju. Vrlo je opojno, mogla bih sjediti gladna i žedna dok ne prenesem na papir sve što sam namjeravala.

S druge strane, kada imam loše dane ili se nađem u kreativnoj blokadi, imam naviku ili ostaviti tekst neko vrijeme pa mu se vratiti sa svježom perspektivom, makar to bilo nakon par mjeseci, ili ga iščitavati iznova i iznova, dok mi ne sine nova ideja koja me odvede u novome smjeru. Neizmjerno uživam u svom stvaralačkom procesu bez obzira koliko dugo traje i jako sam zahvalna što sam uopće u mogućnosti naći se u takvim situacijama.

Kakvi su likovi u Lex legisu i čime osvajaju čitatelje? Možete li izdvojiti svojeg najdražeg lika?

Pet glavnih likova u serijalu rastu kroz trilogiju upravo onako kako smo i mi rasli kroz svoje formativne godine. Na početku su nezreli i nespremni za kolosalan zadatak koji im je zadan, ali kako vrijeme odmiče i sa sobom donosi niz životnih situacija koje od njih zahtijevaju zrelo razmišljanje i još zrelije djelovanje, oni se oblikuju u ljude kakvi su oduvijek trebali biti. Svaki od njih drag mi je na svoj način jer posjeduje karakteristike zbog kojih, kao grupa, naizgled nemaju ništa zajedničko, ali njihovo prijateljstvo i neobična veza koja ih je spojila, svejedno ih uspješno drži zajedno.

Od sporednih likova, duboko sam vezana uz svoje verzije Marina Getaldića i Marojice Kaboge. Obojica su velikani u dubrovačkoj povijesti, a ja sam im, uz titule čarobnjaka, dodala i osobine kojih nema u povijesnim knjigama, a koje im savršeno odgovaraju svijetu Lex Legis upravo zbog sličnosti s njihovim stvarnim karakteristikama.

Tako je i moj Getaldić nevjerojatno inteligentan i sposoban čovjek, dok Kaboga posjeduje jednu mračnu karakternu crtu koja gotovo dirigira radnju treće knjige.

Mora li svaki umjetnik u jednom trenutku priču koju čuva u sebi pretvoriti u umjetničko djelo? Postoji li trenutak kada shvatite da umjetnost više ne možete držati u sebi, već ju morate podijeliti s drugima?

Apsolutno mislim da mora! To je ono što odvaja kreativnu dušu od nekreativne, ona se osjeća gotovo prisiljenom, dužnom, odgovoriti na taj poziv za izražavanjem. U mom slučaju, to je nenadani nalet nadahnuća koji zaustavlja sve ostalo u mom životu i okupira svaki djelić moga bića. Opisala bih to kao invaziju kreativne energije koja me navodi prema nečemu konkretnom i ne jenjava sve dok je ne iscrpim. Moram inicijalnu ideju pretvoriti u konačnu priču. Njen dolazak nije pod mojom kontrolom, ali sve što ona donosi, jest.

Mnoge nove pisce u Hrvatskoj obeshrabri to što je izuzetno teško naći izdavača? Vi ste isprva knjige objavljivali u vlastitoj nakladi, a odnedavno je Lex Legis dostupan i knjižarama. Što biste savjetovali svima koji imaju ambiciju postati piscem u Hrvatskoj?

Tako je, objavljujem knjige u vlastitoj nakladi, što znači da imam potpunu slobodu, kontrolu i uvid u svaki aspekt svog stvaralaštva, od grafičke pripreme za tiskanje tiraže, do marketinga i prodaje gdje god je namijenjena. Do toga sam došla, upravo kako ste naveli, obeshrabrena nepostojećim interesom za ovim specifičnim žanrom i također, razočarana pokušajima kolaboracije s par manjih izdavača. Svi smo mi različiti u toliko mnogo toga, pa tako i autori; dok jedini preferiraju otipkati što su namijenili i poslati rukopis izdavaču bez ikakvog inputa u ostatak procesa, oslobođeni ikakvih briga, poteškoća i promjena, drugi žele biti uključeni u svaki aspekt tog procesa stvaranja jer se, na kraju krajeva, radi o njihovom djelu. Ja spadam u tu drugu skupinu. Nisam zatvorena prema mogućnostima suradnje s izdavačima, ali ovo što sada radim i način na koji to radim, savršeno mi odgovara.

Svima onima kojima žele postati piscima savjetujem da iscrpe sve postojeće mogućnosti, jer moja priča je moja priča i, još k tome, vrlo specifična zbog nezastupljenog žanra kojem sam bila posvećena.

Dakle, šaljite svoje rukopise izdavačima na sve strane jer postoje samo dvije mogućnosti: ili će vas prihvatiti i imat ćete uhodanu mašineriju iza vas koja će vas provesti književnom scenom, ili će vas odbiti pa ćete se sami snaći.

Samoizdavaštvo jest zamorno i teško, ali nije nemoguće, a ako volite pisanje i ozbiljni ste u namjeri da mu se posvetite, ništa vas neće u tome spriječiti.

I za kraj, možete li nam otkriti svoje planove? Je li ovo kraj trilogije ili ćete ju možda pretvoriti u tetralogiju? Imate li neke nove književne priče na umu?

Zaželjela sam se okušati u nekim novim vodama nakon 9 godina pisanja fantastike, pa sam prije par mjeseci započela jedno novo i potpuno drugačije putovanje odlučivši se za obiteljsko-ljubavnu dramu. Lex Legis trilogija kompletirana je u tom vremenu i s tim likovima, i mislim da je kompletirana na vrlo zadovoljavajući način. No, s obzirom na magnitude tog fiktivnog univerzuma i veličine koje je poprimio, možda ću mu se i vratiti negdje u budućnosti s novim likovima i novim pričama, ali vezanim uz ono što nam je već poznato. Nešto kao kakav Origin, da vidimo gdje i kako je sve to počelo. Ipak, za sada sam željna okušati se u nečemu novome i, moram priznati, jako sam uzbuđena vidjeti kamo će me to odvesti.

Nekoliko brzopoteznih:

Posljednji fantasy roman koju ste pročitali: Zoran Krušvar, Izvršitelji Nauma Gospodnjeg.

Najdraži hrvatski autor i djelo: Marija Jurić Zagorka, Grička vještica.

Najdraže mjesto u Dubrovniku: Starogradska jezgra i Gornja sela.

Da niste spisateljica, bili biste: Cvjećarica!

Posljednji film koji ste pogledali: Paul.

FOTO: Tanja Radman

Marijana Džalo

Magistra sam povijesti i hrvatskog jezika, a u slobodno vrijeme amaterski se bavim glumom, čitam knjige i pišem. Volim putovati i istraživati, najviše srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest te povijest žena i svakodnevice.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori