ToMa: Svi moji dosadašnji potezi doveli su me u stadij gdje jasno mogu reći – glazba je moj život

ToMa: Svi moji dosadašnji potezi doveli su me u stadij gdje jasno mogu reći – glazba je moj život

ToMa – Žepčak koji s 18 godina seli u Split na studij Građevine. U Splitu se zaljubljuje, a uz studij se priključuje poznatom splitskom duhovnom zboru Mihovil Gospel Choir. Godinu dana nakon publici se predstavio novom pjesmom napisanom u suradnji s poznatim švedskim producentskim dvojcem – Adrianom Pupavac i Andreasom Bjorkmanom. Nakon toga seli u Zagreb i postaje voditelj Z1 televizije. Bez daha ostavlja sve na Dori i Splitskom festivali. Ukratko, a naširoko – u nastavku!

Iako pjevaš od malih nogu, glavna je prekretnica bio osjećaj koji si imao pjevajući na dočeku Svetog Oca u Sarajevu pred 70 tisuća ljudi. Rekao si da ti duhovna glazba ipak nije i nikada neće biti karijera iz jednog jednostavnog razloga. Možeš li za našim čitateljima otkriti taj razlog?

Nikada mi nije u cilju bilo proslaviti se kroz duhovnu glazbu. Čisto iz razloga jer je oduvijek smatram nečim osobnim – dijelom svoje intime i želim da takvom i ostane. S tim da imam potrebu samo se ograditi – ne prozivam niti osporavam nikoga tko se profesionalno bavi duhovnom glazbom, samo ističem kako ja na nju gledam na drugačiji način. Imao sam prekrasne nastupe koje sam doživio upravo zahvaljujući duhovnoj glazbi. Baš, evo, koji si i sama spomenula – nastup pred Svetim Ocem u Sarajevu. Iskustvo je to koje ću zauvijek nositi u srcu.

Sebi u budućnosti želim samo da radim glazbu koja će imati sličnu notu kao i duhovna – da dira ljude. U bilo kojem smislu – emotivno, da ih pokreće na ples, smijeh ili zabavu…nije mi bitno. Ali, ne želim da mi glazba bude bezlična i prozirna.

Osim što pjevaš, ti si novinar i voditelj na Z1 televiziji, ali – prije nego što si postao novinar – studirao si na Građevinskom fakultetu. Iako mnogi tvrde da je u životu bitno znati što želiš, čak bih rekla da je jednako bitno znati i što ne želiš. Kako se to sve odvilo kod tebe? Jesi li znao što želiš ili si znao što ne želiš?

Najviše ću se zapravo složiti s ovom tvrdnjom znao što ne želiš. Jer neke stvari je bolje odmah isključiti. Ja sam, evo, imao situaciju gdje sam mislio da ću cijeli život nositi kacigu na glavi na nekom gradilištu, ali ipak ništa. I hvala Bogu. Jer da sam nastavio tim putem tko zna bi li sada imao mikrofon u ruci. Možda bi bilo bolje da sam odmah znao da to ne želim pa ne bih izgubio dvije godine života. No, s druge strane ta me odluka dovela do današnjeg trenutka i mjesta na kojemu sam najsretniji jer sam kroz iskustvo i padove shvatio gdje su moje visine i užici. Ovdje. U Zagrebu, uz glazbu, prijatelje i obitelj. A tako me onda i put doveo da postanem voditelj na Z1 televiziji.

Isprva se nikako nisam mogao spojiti s tim zanimanjem, no moram priznati, evo godinu i pol nakon iz dana u dan sve više uživam. I sad se opet vraćamo na tezu znati što želim ili ne želim. Iako uživam u poslu koji radim samo sam si još više otvorio oči da shvatim koliko puta više uživam u glazbi. Svaka odluka, svaki potez vodi do nekog saznanja. Svi moji dosadašnji potezi doveli su me u stadij gdje jasno mogu reći – glazba je moj život.

Ponosi si Žepčak, Split ti je prirastao srcu, ali odluka je ipak pala na Zagreb. Što Zagreb nudi mladima, a da im to ne može ponuditi niti jedan drugi grad? Vidiš li se dugoročno u Zagrebu?

Sve gradove gdje sam bio skupljam i nosim uz sebe. Mogu reći da je dio mene ponosni Žepčak, dio mene zaljubljeni Splićanin, a sad evo i ostvareni Zagrepčanin. Zašto to kažem: iz Žepča sam rodom i zaista se ponosim svojim gradom. Iz njega sam otišao u Split gdje sam se zaljubio i sad konačno našao svoj mir u Zagrebu. Jesam li mir mogao naći negdje drugo? Vjerojatno jesam. Igrom slučaja dogodio se Zagreb. Vjerojatno jer mladima nudi spektar mogućnosti koje se mogu naći samo u većim gradovima. Split je ipak nešto manji grad gdje je način života u potpunosti drugačiji.

Zagreb je užurban i nema vremena za propuštanje prilika. Dobiješ ju – uzmeš ju. I tako u krug. Zato svi koji grade neke karijere dolaze u Zagreb – veća koncentracija ljudi i veća mogućnosti poslovnih suradnji i uspjeha.

Ali, ipak sam najsretniji kad skočim u more, haha. Ne mogu sa sigurnošću reći hoće li Zagreb biti dugoročna odluka. Ajmo ići dan po dan. Za sad jest. Hoće li tako ostati – vidjet ćemo.

U jednom si intervjuu rekao kako si konstantno na društvenim mrežama objavljivao svoje pjesme i obrade. Iako su ti se mnogi znali i nasmijati, sigurno si stajao uz svoj stav da upravo tome i služe društvene mreže. Vrijeme je pokazalo da si bio u pravu jer s tvoji coveri dospjeli do švedskih producenata koji su ti ponudili suradnju. Možeš li nam otkriti malo više o tom trenutku?

O trenutku kad su mi drugi govorili da sam naporan ili trenutku kad su mi je javili producenti? Haha. Da, ljudi su mislili da želim biti influencer pa kao stalno nešto objavljujem. Ali, daleko sam ja od toga. Ja sam samo vjerovao da društvene mreže nude mogućnosti širenja vidika i poslovanja. U tom trenutku bio sam dječarac koji je imao san. Slušao sam kako su veliki svjetski izvođači otkriveni upravo na društvenim mrežama.

Pa tko će onda meni reći da je to nemoguće? Istina, svi su govorili, ali sam ja bio pun inata i nastavio.

I to je rezultiralo e-mailom koji mi je poslao Andreas nudeći mi suradnju. Prvo sam jedan cijeli dan bio van sebe i pokušavao dokučiti je li to istina ili prank pa sam tek u konačnici naknadno odgovorio. Ispalo je da su zaista bili zainteresirani za suradnju te da su im se svidjeli moji coveri. Tri godine kasnije – imamo četiri zajedničke pjesme od kojih jednu na Dori, a drugu na Splitskom festivalu. Sve se može samo treba vjerovati.

Adriana Pupavac, Andreas Bjorkman i Karl Persson švedski je producentski trojac s kojim samo nižeš uspjehe. Što najviše cijeniš u toj suradnji, a što oni najviše cijene kada si ti u pitanju?

Ah, Barbara kad bih ti ja sad krenuo govoriti što mi se sviđa sve.. ovo bi baš dugo trajalo! Ruku na srce, našli smo se na nekoj mentalnoj razini. Isto razmišljamo, iste izvođače slušamo i pratimo i imamo iste vizije. S druge strane, čak smo razvili i jako dobro prijateljstvo iako se još nikad nismo uživo upoznali. Predao sam im svoj san u ruke i dao im da ga realiziraju. To znači da zaista imam puno povjerenje u njih, a i oni u mene isto tako. Najvše možda cijenim što me ne smatraju samo pjevačem.

Nisam u funkciji osobe koja dobije pjesmu otpjeva je i ide dalje. Ja sam konstantno dio tog kreativnog procesa, stvaranja i realizacije pjesme. Tako da zapravo zbog njih imam i veliko iskustvo u koordinaciji ovakvih stvari. Ipak mi to sve rješavamo preko zooma na relaciji Hrvatska – Švedska.

Zbog čega ljudi moć društvenih mreža i dalje drže s rezervom? U glazbi i dan danas čujemo kako je svojevrsni jackpot kada se nečija pjesma odvrti jednom na televiziji, a marketing na društvenim mrežama smatraju samo nametanjem. Naši su se susjedi prije desetak godina okrenuli ovakvom tipu oglašavanja. Što ti misliš o svemu ovome?

Moderno je vrijeme. I treba pratiti trendove. Naravno da internet sad nudi u potpunosti drugi način stvaranja glazbe, promoviranja i postizanja uspjeha. No, osobno i dalje bježim od tih načina promocije jer koliko god su dobri, isto tako nerijetko daju lažne slike. Staromodno cijenim radio, televiziju i portale. Naravno, naglašavam da to ne znači da u budućnosti možda neću posegnuti za takvim načinom promocije. No, ovaj teži put mi se barem trenutno doima dosta realnijim i boljim.

Unazad nekoliko tjedana izbacio si pjesmu Zaboravljeni. Zanimljivo je da si pjesmu napisao još prije osam godina, ali, kako si rekao – tek si sada dovoljno svoj da je i objaviš.

Čekalo se možda i previše godina da objavim ovu pjesmu. Ali, trebalo je pasti nekoliko puta, dignuti se, proći određene životne situacije i odrasti da bih mogao u potpunosti stati iza ove pjesme. Onaj tko je možda malo pozornije poslušao tekst pjesme shvatio je da je pjesma dosta teška u jednu ruku i preteška. To kažem čisto iz ove pozicije gdje su mi se zaista mnogi javili koji su u pjesmi našli neki traumatični dio svog života. Srećom, ova im je pjesma bila neki način zatvaranje određenih poglavlja. Ali, trebao sam ja postati malo više ja da bih mogao stati iza ove pjesme. Bilo bi čudno da jedan 15-godišnjak pjeva o nekoj takvoj tematici. I sretan sam da sam čekao jer sad mogu reći i da sam izvedbom ove pjesme dobio i nagradu za najboljeg debitanta na Splitskom festivalu.

Produkciju i aranžman na novoj pjesmi potpisuju Andreas Bjorkman, Johnas Ekdahl i Antun Devčić, a Andreas je novi gitarist glazbenog autorskog projekta Mamma mia iza kojeg stoji osnivač grupe ABBA Björn Kristian Ulvaeus. Sve ovo za tebe znači da pjesmu potpisuju uistinu svjetski glazbenici. No – kakve su reakcije publike? Koji ti je komentar ostao zujati u ušima najviše?

Svi su oni pjesmi dali zaista svoju notu i veliki doprinos. Jer, iskreno, verzija koju sam ja napisao prije osam godina je bila dosta praznija, jednostavnija. Klavir i ja. I to je bila moja vizija te pjesme. No, zahvaljujući iskustvu producenata i aranžera shvatio sam da nekad osobu ne dotakne neka riječ u pjesmi nego ton kojeg sviraju violine ili gitara, ili duduk koji je poseban u ovoj pjesmi. I to se pokazalo kao točno, barem kad je publika u pitanju. Pjesma koje sam se najviše bojao polučila je najbolje reakcije do sada. Ljudi su, a to mi je bila i želja, na osoban način doživjeli ovu pjesmu. Našli su neka svoja iskustva, svoje priče i emocije utkane u ove note i proživjeli ponovno neke trenutke, riješili neriješene situacije ili isplakali ono što se nije do sada bilo isplakalo. I tu počinje moja sreća.

Onog trenutka kad dobijem poruku da sam nekome stvarno pomogao povući crtu. Nešto što boli ostaviti zaboravljeno u prošlosti. Zbog tih stvari radim glazbu. Zbog tih stvari sam sretan i ispunjen.

Prestaje li pjesma biti tvoja u trenutku kada je podijeliš s drugima? Da imaš priliku dati svoju pjesmu na izvedbu bilo kojem svjetskom ili domaćem glazbeniku – koga bi odabrao i zašto?

Dok još nisam stajao kao puni autor pjesme nisam imao taj dojam. Ali, ovom pjesmom sam zapravo otvorio svoj dnevnik i dao ga svima na čitanje. Eh, tu je problem.. Plašio sam se toga. Ljudi ne vole ovakvu iskrenosti. I plašio sam se da će ljudi pogrešno percipirati sve napisano. Srećom, nisu. Pjesma koju sam zvao svojom sad je najmanje moja. Sad je postala baš jedna mala himna svih onih koji se bore s prošlosti. Svih onih koji imaju neriješene stvari koje trebaju biti riješene.

Bio bih najsretniji čovjek na svijetu kad bih čuo Sam Smitha u ovome. Znam, pokrij se Toma i šuti, ali ako već pričamo hipotetski onda ću tako i odgovoriti. Svi znaju koliki sam fan njegove glazbe i koliko bih bio van sebe da se takvo što dogodi. Ali, možda da ga na Instagramu tagiram stalno? Ako su me vidjeli producenti možda vidi i on. Haha 😀

Nekoliko brzopoteznih:

Posljednji koncert na kojem si bio: Matija Cvek.

Posljednja pjesma na playlisti: James Arthur – September.

Ljeto u Zagrebu za mene je: Gin i tonik na nekoj terasi.

Tri cilja do kraja 2021: Dovršiti album.

Dvije riječi za kraj: Hvala Barbs.

FOTO: Roko Špoljar

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori