fbpx

Toni Juričić: Jedna obična riječ temelj je na kojemu se gradi književno djelo

Toni Juričić: Jedna obična riječ temelj je na kojemu se gradi književno djelo

Toni Juričić trenutno pohađa doktorski studij u sklopu University of Durham kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Na sjeveru Engleske vrši anatomiju groteske u post-Jugoslavenskoj kinematografiji, a mi smo ga nakratko odlučili zaustaviti i s njim razgovarati o stanju hrvatskog obrazovnog sustava, književne i glazbene scene, ali i puno toga što će zaslužiti malo vašeg scrollanja.

Preddiplomski studij završili ste u Rijeci, na Odsjeku za Kulturologiju pri Filozofskom Fakultetu, a diplomski studij Komparativne književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Kada se osvrnete, što je najbitnije što ste s fakulteta ponijeli sa sobom u svijet?

Prije nego što sam završio Kulturologiju, završio sam stručni studij Upravnog prava u Rijeci. Prije toga sam završio srednju školu za elektrotehničara. Duga je priča kako sam od elektrotehnike, preko upravnog prava, završio van Hrvatske na doktorskom studiju vizualne kulture, ali ono što je bitno, od tih sam polja počeo skupljati tu neku interdisciplinarnost i zanimanje za sve i svašta.

Dok sam najmanje znanja pokupio iz srednje jer sam bio kampanjac kojemu je bila dovoljna samo prolazna ocjena (što mi je kasnije karma u nekoliko navrata vratila, pogotovo što se tiče hrvatskog i engleskog jezika jer sam zbog spavanja na satovima postao, tj. ostao najnepismenija osoba), s upravnog sam prava pokupio temelje za buduće akademsko obrazovanje i neke osnove funkcioniranja našeg pravnog sustava (čisto ako nešto zeznem u budućnosti). Što se tiče Kulturologije i Komparativne književnosti, ondje sam pokupio (i razvio) kritički pristup svijetu, politici i umjetnosti. Ondje se razvila ta ljubav prema filmskoj teoriji, prema seciranju književnih te glazbenih djela.

Trenutno ste na doktorskom studiju u sklopu University of Durham. Iz sadašnje perspektive, koja je najveća prednost hrvatskog obrazovnog sustava i koji je njegov najveći nedostatak? Kako izgleda doktorski studij u Durhamu?

Doktorski studij u Engleskoj ima (po meni) prednost nad našim (barem prema onome što sam saznao o našim studijima) u tome što se ondje sav fokus prebacuje na istraživanje.

Nema ispita, nema predavanja, nema drugih sitnica koje bi te mogle sputavati u tvom radu. Ti si ondje da odradiš istraživanje i to je to.

S druge strane, primijetio sam da dosta njihovih studenata (preddiplomski i diplomski) nema previše pojma o onome što se nalazi van školskog gradiva. Istina, oni su majstori tog svog područja, ali opet, to isto područje ponekad treba sagledati iz drugog kuta kako bi se dobila potpunija slika. Drugi problem je taj što su njihove školarine bezobrazno skupe (skoro 10.000 funti po godini za BA studente) čime se obeshrabruje studente iz siromašnijih sredina, ali i iz srednjih slojeva da nastave svoje obrazovanje.

Kako izgleda moj doktorski studij? Imam sreće što je Wolfson Foundation smatrala moj projekt zanimljivim te što sam zbog toga dobio stipendiju koja mi omogućuje studiranje van granica Hrvatske. Kao PhD student, dobio sam svoj stol u uredu zgrade koja se doslovno nalazi preko puta famozne Durhamske katedrale, u samom centru starogradske jezgre. Samo zbog te pozicije je potpuni gušt odlaziti svako jutro na svoj posao.

Upravo svoj studij shvaćam kao posao. Plaćaju me da odradim istraživanje i na meni je da to odradim kako spada. Zbog toga odlazim svakodnevno u ured, odradim smjenu od 10 do 18 i onda ili natrag u stan ili na putu do njega skrenuti u pub popiti pivu-dvije.  

Jednom ste prilikom, za portal Kritična masa, rekli kako je književnost bila upravo ta koja vas je držala unutar granica razuma. Kada se prošle godine dogodila prva karantena, kada smo svi bili zatvoreni u svoja četiri zida, posezali smo upravo za bilo kakvom vrstom umjetnosti. Likovnom, glazbenom, književnim stvaralaštvom. Kako objašnjavate to da se u nama ili oko nas mora dogoditi potpuni raskol, da se mora dogoditi situacija u kojoj tragamo za nečim što bi nas spasilo, kako bismo se mogli okrenuti umjetnosti i potpuno je doživjeti, onako kako bismo je trebali doživjeti i u potpunoj utopiji?

Izražavanje je uvijek bilo najbolji način da se zadrži razum pod kontrolom. Izražavanjem se suzdržavaju destruktivne misli. Upravo se zbog dosta njih okrenulo fotografiji, crtanju, pisanju, kiparstvu i drugim formama umjetnosti.

Ti dani provedeni u lockdownu ili samoizolaciji su postali nešto više od izgubljenog vremena jedne izgubljene godine jer su dali smisao tom praznom hodu koji nam se iznenada pojavio u životima.

Naravno, nisu svi stvarali. Ima i onih koji konzumiraju. Ja sam tako svoju samoizolaciju proveo konzumirajući serije i filmove. Ako ćemo otići u totalno pretenciozne vode i konzumacija je neka vrsta stvaranja. Vjerojatno nije, ali morao sam nekako opravdati svoju prokrastiniciju.

Dok se brojni pisci, ili oni koji to žele biti, ili oni koji pišu samo za novac konstantno bore s nedostatkom inspiracije ili discipline za započeti redove, kod vas imam priliku pročitati: Probudiš se. Osjećaš i dalje težinu jučerašnjih dana i problema. Otvoriš laptop, staviš glazbu, pokreneš Word i eto, prije nego što popiješ prvu kavu, nekoliko je virtualnih stranica ispisano ili smislenom pričom ili nekonzistentnim tokom misli. Dobila sam dojam da nemate problema sa spisateljskom blokadom. Je li spisateljska blokada najčešće i emocionalno-psihička blokada ili je možemo promatrati i drugačije?

Razni su razlozi za spisateljsku blokadu. Jedan tjedan jednostavno nisi u elementu za nešto napisati. Drugi tjedan te muče sva živa i mrtva životna pitanja pa samo gledaš praznu stranicu ispred sebe. Treći tjedan treći razlog. Četvrti tjedan nešto uspiješ napisati, ali ne previše. Peti tjedan, napišeš rečenicu i evo lavine odlomaka koja se prelomi kroz nekoliko stranica. Koliko sam shvatio iz svog iskustva pisanja, bitna je ta neka rutina. Sjesti u petak navečer ili u nedjelju ujutro i napisati ono što se da napisati. Netko se te rutine drži svaki dan.

Po meni je ta rutina najbolji način protiv blokade. Možda je to bila samo riječ, možda je to bila samo rečenica, možda je to na kraju krajeva bila i stranica, no ono što je ovdje bitno je to što je i jedna obična riječ temelj na kojemu se gradi književno djelo.  

Da sada imate priliku napisati djelo koje bi kroz 150 godina bilo uvršteno u klasike svjetske i domaće književnosti, što biste napisali? Priželjkujete li uopće tako nešto? Koliko ste se puta uopće zapitali: zašto pišem?

Želio bih napisati djelo koje može izaći u džepnom izdanju (u stilu onih Penguin narančastih knjižica), djelo koje bi svatko mogao nositi sa sobom kroz svijet, djelo koje bi taj netko mogao otvoriti bilo gdje, djelo u kojemu bi pronašao ili upotpunio osjećaj koji mu je u tom trenutku potreban.

Želim napisati nešto što će nekome pružiti društvo, djelo kojemu će se netko kroz godine vraćati.

Pokretač ste i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Često naiđem na komentare onih koji tvrde kako se danas ne stvara kvalitetna književnost, a o glazbi da ne govorim. U takvim trenucima mi na pamet padne veliki Tin Ujević kojem za života nisu dali ni pristojan stan za život, za života mu nisu dali niti jednu nagradu, a ne možemo govoriti niti o kvalitetnim monografijama. Kako komentirate takvu situaciju? Radi li se o percepciji novoga kao nekvalitetnog i neafirmiranog? Straha od novog i nepoznatog? Percepciji da je “prije uvijek bilo bolje”?

Ma, danas se stvara vrhunska glazba i književnost, ali smo toliko zatrpani sadržajem da je teško doći do nje. I naravno, uvijek postoji otpor prema nečem novom. Uvijek postoji to neko uvjerenje da je glazba koju su slušali naši starci bila bolja od one koju smo mi slušali. Veseli me činjenica da će se glazba koja se sluša danas, cijeniti u budućnosti. Prije desetak godina ekipa je pljuvala po nu-metalu, pop-punku i emo bendovima, a danas zatrpavaju jukebox tim istim pjesmama i prisjećaju se starih dobrih dana iz srednje škole.

Rekli ste da ste ovisni o pop kulturi. Sugerirajte nam jedan naslov, jedan film i jedan album koji bi svi trebali pročitati, pogledati i poslušati bar jednom u životu.

Od pop kulturnih naslova za čitanje preporučujem Dylan Doga (posebno epizode koje je pisao Sclavi i crtao Roi), a ako baš govorimo o romanima onda Majstora i Margaritu. Od albuma preporučujem Let it Bleed od Rolling Stonesa. Što se tiče filmova, tu definitivno preporučujem Taxi Drivera kao lektiru koju bi svatko trebao pogledati.

Vaš pojam utopije.

Nisam fan utopija. Mislim da bi bilo dosadno živjeti u jednom potpuno savršeno svijetu. Ali ako ćemo govoriti o utopiji kao realnom pojmu u našem svijetu, to bi bilo društvo socijalne (i drugih) jednakosti.

Toni i Zagreb. Koja su vaša omiljena mjesta u ovom gradu? Gdje vas se najčešće može sresti kada ste u Zagrebu?

Tijekom faksa me se najčešće moglo pronaći na relaciji Limb – Krivi put. Na toj relaciji me se može pronaći i kad dođem u Zagreb na par dana, makar volim otići u KC Mesničku i Vintage. Naravno, tu je i Čvenk. I K&K Milčec. 

Nekoliko brzopoteznih.

Knjiga koja vas gleda s police: Pristanište od Šeparovića.

Posljednja pjesma na playlisti: The Hold Steady – Party Pit

Posljednja serija koju ste gledali: The Office (po drugi put)

Posljednji koncert na kojem ste bili: ako ćemo gledati iz perspektive koncerta kojeg sam pogledao od početka do kraja, e onda je to Frank Turner (i to u Middlesbroughu, par dana prije nego što je svijet otišao k vragu). Makar sam bio i na Kensington Limi i BluVinilu koji su bili svirali u isto vrijeme istog dana pa sam ih polovično uhvatio (na jedne zakasnio, na druge stigao taman kad je počeo bis).

Iduća zemlja koju želite posjetiti: Maine, SAD.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori