fbpx

Tragao sam za osmjesima, a dobio sam jedan, tako poseban i tako drugačiji

Tragao sam za osmjesima, a dobio sam jedan, tako poseban i tako drugačiji

Nemili broj puta na svoje uši čuo sam bljuvotine na novinarski račun, a bloganje je za mnoge bilo amerska izmišljotina. Nešto što radim zato što imam vremena za bacanje, nešto nesuvislo samo zato što je neopipljivo-njima nekima.

Slali su me da uzgajam rajčice ili konobarim u vrijeme lockdowna. Vjerojatno su mi samo htjeli reći da c*knem malo ljepšim tonom.

Zapišem ja tako nekada stvari pa razmišljam o njima. Razmišljam o ljudima koji ih pročitaju, znače li im što ili da možda zaista potražim to sjemenje za rajčice.

I u trenutcima onih najvećih previranja po svojim nutrinama, postane ti jasno da svi ‘oni’ zapravo nemaju pojma što ti radiš.

Tako sam neki dan ponesen nekom emocijom zapisao jedan ne tako običan status na svojem Facebook profilu o sedmero mališana s Down sindromom koji će od jeseni zakoračiti put svojih školskih avantura. Posebno sam osjetljiv na sve one etiketirane klince i uvijek sam htio napraviti sve što napraviti mogu ne bi li odlijepio etikete s njih, ali onda me podsjete da ne smijem biti licemjeran i dopustiti im da oni to odlijepe sami, zato što ih mogu odlijepiti. I jesu i hoće. I tek budu. Tako sam nekako završio i svoj status.

I tako, u svom tom uzaludnom pisanju, koje uzaludno nije, dese se i neke super stvari koje dođu nakon. Podsjete te da je sve što radiš za nekoga sa svrhom. Uzgajivači rajčica imaju svoju svrhu, ja jako volim rajčice, a ako su rezultat ekološkog uzgoja, onda ih volim još više. Hvala svim uzgajivačima rajčica. Ja za razliku od njih uzgajam riječi.

Riječi zbog kojih mi se javila jedna mlada trudnice. Neću ju imenovati, već će se ona sama prepoznati. Poslala mi je ‘skrinšat’ mog statusa rekavši mi kako je dan prije čitala ovaj status i kako se razgalila nad njime. Nakon toga je dodala kako je samo dan kasnije saznala da ima rizičnu trudnoću i da se sumnja upravo na Down sindrom. Uzgajanje riječi ipak ima svoju svrhu. Čak i jedan sasvim običan statusić.

Netko će te osjetiti, povjerovati ti i vezati se uz tvoje riječi. To je tvoja zadaća kao osobe koja zapisuje.

U cijelom tom kuršlusu emocija koje su me prošle sjetio sam se jedne situacije iz Zagreba. Čini mi se da se radilo o jednom sumornom danu u siječnju. Lile su neke kiše i mnome je prolazio neki tutanj umora, no sve se promijenilo onoga trenutka kada je gđa Matković svojim ugodnim glasom rekla: ”Traumatologija”, označivši tako ulazak odnosno izlazak iz tramvaja. Ušao je na toj stanici i netko zaista poseban, posebna zagonetna osmijeha i posebne slatkoće. Radilo se o djevojčici s Down sindromom zbog koje je u meni toga dana zasjalo najjače sunce i izrasli suncokreti.

Ona je bila toliko odlučna uljepšati moj dan da se odlučila toliko posebno smijati da sam se ja morao sresti s tim osmjehom. Bilo je suđeno, a tome u prilog govori i činjenica da je na sljedećoj stanici tramvaj nekim čudom ostao poluprazan, a moj pogled se sreo s njenim. Bilo je dovoljno da znam da taj susret nikada neću zaboraviti. Ne znam njeno ime, ne znam ni ime njene majke, ne znam ni koji je dan bio, ali ako nešto znam, to je da nas iskustva mijenjaju. To je ono iskustvo kojeg ću se sjetiti svakog dana kada se neka turobna sjeta ili poneki emocionalni vampirčić zavuku u moje nutrine. Sjetit ću se te djevojčice i poželjeti biti kao ona. Neću uvijek uspjeti.

Sjećam se kada ja gđa Matković još jednom progovorila:”Vončinina”. Toj posebnoj djevojčici je tada ispalo labelce, rozo i nekom pukom slučajnosti, isto kao što sam ja slučajno zapisao onaj status, dokotrljalo se do moje tenisice. Podigao sam ga, gotovo ponizan i prestrašen.

Ona mi je samo s osmijehom rekla: „Hvala striček. Super si.” Odšutio sam osmjehnuvši se. Ništa nisam prozborio, ništa iz mene nije izlazilo. Bilo me sram.

Ona je ušla na traumatologiji s povezom oko glave i još uvijek je nalazila razloga za smijeh. Ja ga nisam imao, sve do susreta s njom. Kasnije sam prozborio u sebi:”Hvala tebi!” Hvala tebi djevojčice koja si jutrom ugledala doktore. Sjetio sam se tako što piše u Malom princu, a kaže: „Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati.” Društvena stigma ljude stavlja u kutije, a ja se kladim, kladim se da djevojčica iz tramvaja može liječiti osmijehom. Može liječiti pogledom i s nekoliko riječi. Ona vam može ponuditi ono što izgubljeni tražite. Tragao sam za osmjesima, a dobio sam jedan, tako poseban i tako drugačiji.

Ivan Tominac

Ivan Tominac

Ekonomist zaljubljen u pisanu riječ. Bavim se novinarstvom, pišem blog, volim žutu boju, kišu i sve što ne vole mladi. Ličkih korijena, rođen u Rijeci, živim u Dugom Selu, a radim i studiram u Zagrebu. Naučio sam da bez njega baš ne možeš, njemu se uvijek nekako vraćaš.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *