U Velikom natjecanju dugometražnog filma Animafesta 2021 koje nudi šest monumentalnih djela

U Velikom natjecanju dugometražnog filma Animafesta 2021 koje nudi šest monumentalnih djela

U Velikom natjecanju dugometražnog filma Animafesta 2021 koje nudi šest monumentalnih djela rame uz rame nalaze se visokoproducirani i samostalno realizirani radovi, izraziti tehnički hibridi te nevjerojatne priče o višegodišnjim autorskim opsesijama. Od irske povijesne bajke jedinstvene ljepote za sve uzraste, preko ruskog avangardnog kolažnog spektakla, psihodeličnog američkog filma “izbjeglog iz 1970-ih”, dirljivog čileanskog SF-a i poljske autobiografske groteske, do dokumentarnog eseja o Quebecu – dugi metar na Animafestu ne nudi “za svakoga ponešto”, već “za svakoga sve”.

Za Oscara 2021 nominirani film WolfWalkers irskih čarobnjaka iz studija Cartoon Saloon Tomma Moorea i Rossa Stewarta nitko ne bi trebao propustiti

Ne bi trebale propustiti ne samo obitelji s djecom svih uzrasta, ne samo poklonici obožavanih Tajne Kellsa i Pjesme mora, prethodnih prekrasnih i originalnih radova s mitološkim podtekstom ovih majstora, već ni ljubitelji umjetničke animacije s društvenokritičkim potencijalom. Iako se nekima prikaz magičnih događaja iz okolice Kilkennyja oko 1650. godine može činiti slikovničarski raskošnom klasičnom pričom o odnosu ustrašenog i posesivnog roditelja s poduzetnim djetetom koje odbija društvene norme i vidi svijet iz narodnih vjerovanja te se preobražava “kako bi nešto naučilo”, kontekst i estetika Wolfwalkersa nadilaze “red akcije, red humora, red pouke” poznat iz holivudskih crtića “za male i velike”. Prije svega, junakinja Robin i njezin otac-lovac na vukove Englezi su “dotepeni” u Irsku na valu brutalne Cromwellove okupacije, pridošlice dakle u prostor etničko-političkih tenzija.

Cromwell je vjerski fanatik koji pripitomljujući vukove i odbacujući poganska vjerovanja zapravo pripitomljava irski narod. Također je snažan prikaz društvenog pritiska na pretvaranje djevojaka u sluškinje koje opslužuju maskulini ratnički poredak. Sve to, naravno, ne mora zanimati mlađe gledatelje koji će uživati u napetoj i dirljivoj priči s alternativnopovijesnim, dakle sretnijim završetkom. No i oni će primijetiti kako je svaki kadar prekrasna slika – neki izgledaju kao concept art kakvog raskošnog igranog fantasyja, drugi, pak, sadrže zanimljiv prikaz vučjih instinkta koji se oslanja na skicoznost i dekoloriranost.

Svoju pseudosrednjovjekovnu estetiku Tomm Moore u WolfWalkersima razrađuje do savršenstva – vizualni dojam ponovno je razmjerno plošan sa sugestijom “bez-perspektivnosti”, oštrijim linijama i evokacijom onodobne umjetnosti, ali ovoga puta i s fenomenalnim pružanjima koja dubinu odmjenjuju vertikalnošću. Tim se postupkom postižu zadivljujući prikazi grada i mnoštva. Kako boje WolfWalkersa izmiču svakom pokušaju tekstualnog opisa, dovoljno je reći kako se događajima ovdje može pristupiti kao tek povodu lutanja šumom, bez da se time tvrdi išta loše o njihovoj fabuli. Članovi Cartoon Saloona održat će tijekom festivala online izlaganje o nastanku filma.

Nos ili zavjera odmetnika legendarnog ruskog animatora Andreja Hržanovskog možda je i najveća priča ovogodišnje konkurencije

Monumentalno umjetničko djelo, adaptacija avangardne opere Dmitrija Šostakoviča temeljene na djelima Gogolja i drugih klasika, ostvareno je prvenstveno kolažom, ali i mnoštvom drugih tehnika (2D crtež, tuš, igrani i arhivski film, računalna animacija, fotografija i dagerotipija…) te je nastajalo više od pola stoljeća. Dozvolu za korištenje glazbe redatelj je tako dobio od samog Šostakoviča. U trodijelnom spektaklu ruske kulture i povijesti susreću se, pored autora Nosa, Mejerhold, Ejzenštejn, Bulgakov, Staljin i cijeli Centralni komitet kako bi “raspravili” razlike između formalističke i realističke umjetnosti. Na ovom satiričnom, farsičnom presjecištu avangarde i postmoderne upadljivo se ističu konstruktivizam, futurizam i piktorijalni realizam s elementima nadrealizma i montaže atrakcija, ali nemoguće je nabrojati sve tehnike, perspektive, povijesne i fikcionalne ličnosti, glazbene i likovne utjecaje ovog Gesamtkunstwerka. Sigurno je jedino da se temelji na polifoniji i polihistoriji koja ne bježi od diskontinuiteta te da u svojoj mnoštvenosti daje novo značenje sintagmi “prštava referencijalnost”.

Suvremena medijska komponenta sadržana je u okvirnom letu Aeroflotovim avionom (uobičajeno nazvanim prema “velikom Rusu”) s mnoštvom ekrana, u metafilmskim insertima animatora na poslu, u anakronizmima poput računala u 19. stoljeću te u kontinuirano prisutnom elementu publike, dok je promišljanje o prirodi opresije i umjetničkog stvaranja, dakako, univerzalno. Vokalne akrobacije, disharmonija i atonalnost prvi dio filma čine zahtjevnom “pljuskom društvenom ukusu”, ali uz olakotnu okolnost oporog intertekstualnog humora i pobornici klasičnog izraza trebali bi izdržati do drugoga čina koji nakon romantične minijature između Bulgakova i Staljina donosi, i dalje u formi opere, zaumni obračun socrealističkih tendencija s avangardom.

Ovdje se, međutim, uz uplive narodne muzike uglazbljuju socrealistički manifesti, uključujući i tekst samoga Vožda oko kojega plaze poznata lica Jagode, Ždanova, Kaganoviča, Molotova, Mikojana i dr. Film nagrađen Nagradom žirija u Annecyju završava otrežnjujućim arhivskim podsjećanjem na mučene, zatvarane i ubijane umjetnike. Hržanovski, koji je diplomirao kod Leva Kulješova i blisko surađivao s Jurijem Norštejnom u okviru studija SHAR iz kojega Nos i dolazi, još je 1960-ih u svojim filmovima kritizirao komunističku birokraciju (Živio jednom Kozjavin, Ormar) te potpisuje i prvi zabranjeni sovjetski animirani film Staklena harmonika zbog kojega je služio prisilni dvogodišnji vojni rok. Na Zapadu se, međutim, proslavio tek 2000-ih filmom Soba i pol o Josifu Brodskom kojega je Nos svojevrsni nastavak.

Sa Sundancea nam preko Berlinalea stiže ambiciozna američka psihodelična eksplozija alegorijske fantastike Cryptozoo Dasha Shawa

U skladu s ovogodišnjim tematskim programom Animafesta, usko surađuje sa suprugom Jane Samborski kao glavnom animatoricom. Film čiji se crtež pri pokretu doima kao kolaž i čije ekspresionističke boje te estetika tarota evociraju 1970-e, djeluje kao nešto što je moglo nastati pod okriljem Metal Hurlanta, što ne čudi kada se zna da je Shaw dugo bio prvenstveno uspješni strip-autor. Vizualne asocijacije nižu se dalje prema Fantastičnom planetu Renéa Lalouxa, a sam autor ističe izgubljeni film Winsora McCaya Kentauri, Akiru te igru uloga Dungeons & Dragons. Premisa o zaštitnici mitoloških bića, veterinarki motiviranoj iskustvom iz djetinjstva te sponzoriranoj po ostarjeloj meceni – vlasnici svojevrsnog zoološkog vrta / tematskog parka / skloništa – alegorija je o odstranjivanju šezdesetosmaških snova i utopijskog kontrakulturnog impulsa iz zapadne civilizacije u korist vojnoindustrijske paradigme. Stoga je to, razumljivo, u dobroj mjeri i priča o nasilju.

Sustegnuto tripoidan film lako se prati zahvaljujući čvrstoj, avanturističko-akcijskoj fabuli koja podsjeća na kakvog pomaknutog Indianu Jonesa kojemu se “na misiji” spašavanja japanskog bića koje jede snove pridružuje Gorgona. Iako se stupanj ironijskog odmaka prema nerijetko bedastim, a kadšto i posesivno zaljubljenim hipijima i njihovim “napušenim” vizijama, pa i prema poukama u stilu “inteligencija i izgled nisu povezani” i “ljubav se ljubavlju vraća”, ne može točno ustanoviti, Cryptozoo svakako otvara i raspravu o licu i naličju “zaštite prirode” u kapitalističkom kontekstu, o nužnosti samofinanciranja ekologije kao spektakla, odnosno o osjetljivim granicama zaštite i slobode. Neobične animacijske vizije panova, grifona, himeri, hidri, jednoroga, krakena, alkonosta itd. itd. iščekuju se iz slike u sliku ovog intrigantnog filma koji se djelomično nadaje i kao klasična gotska priča o hubrisu i čudovištima, a svakako i kao edukativna platforma za upoznavanje svjetskih mitologija.

Nadrealizam, apsurd i groteska često se spominju pri opisu suvremenog kratkog umjetničkog animiranog filma, ali dugometražna animacija mnogo im je manje sklona

Zato posebno raduje snažan, globalni medijski odjek poljskog filma Uništi to i odlazi iz ovog grada Mariusza Wilczyńskog. “Sirov, intenzivan i sanjiv” piše Peter Bradshaw u The Guardianu, Variety nalazi utjecaje Grosza, Dixa, Švankmajera i Barte, a Indiewire tvrdi: “Don Hertzfeldt prema ovome izgleda kao Disney.” Tu su i dvije nominacije na Berlinaleu gdje je film premijerno prikazan, posebna nagrada žirija u Annecyju, glavna nagrada u Ottawi te ona kritike na Viennaleu. S četrnaest godina dugim procesom stvaranja, ovaj autobiografski, fragmentirani film o sjećanju, starosti, tijelu, umiranju, obiteljskom životu, odgoju i rastanku od bližnjih još je jedno kapitalno djelo u konkurenciji s hibridnom formom jer koristi kolaž, crtež na papiru, 2D, 3D itd. Također je još jedan rad koji se upušta u rekonstrukciju 1970-ih, ovoga puta Łódźa koji je prelomljen kroz bizarne, morbidne, kadšto i opscene i odbojne strahove, neuroze i noćne more, ali i melankoliju i crni humor. U filmu tako možemo svjedočiti eksplicitnom prikazu tjelesnosti umiranja, šivanju trupla, sjeckanju ekstremiteta, miljenju insekata i općenitoj estetici ružnoće, ali i upečatljivoj upotrebi boje i pozadinskog osvjetljenja. Ovaj “unutarnji ep” u dobroj je mjeri ostvaren strujom tugujuće podsvijesti, ali u svojim pomaknutim i otuđenim verbalnim razmjenama sadrži i sjajne glasove uloge (između ostaloga i Andrzeja Wajde) te upečatljivu i autentičnu pop rock glazbu. Izrazito atmosferičan u svojoj neobičnoj kombinaciji poljskih motiva i tradicije, industrijskih i urbanih pejzaža i detalja te modernosti, Uništi to i odlazi iz ovog grada naposljetku vrvi i namigivanjem obrazovanoj publici u rasponu od Fausta do Mickeyja Mousea.

U vremenu računalne animacije samostalni dugometražni projekti nisu više toliko rijetki, ali su i dalje divljenja vrijedni i iznimni napori ostvarivi jedino uz golema odricanja i ustrajnost

Čileanski autor Gabriel Verdugo Soto upustio se u jedno takvo, sedam godina dugo putovanje s filmom Elulu. Teorija superstruna s klasičnom pretpostavkom o ljubavi koja nadilazi ontološke razine (čime je njezin efekt na gledatelja jači), znanstvenofantastična je premisa ovog tihog, nježnog i emocionalnog filma o povratku kući i sjećanjima na djetinjstvo s prerano preminulom majkom. Bešavne analepse i kronotopska poskakivanja između kuće i impresivno posredovane prirode, usporeni i ubrzani pokret te motiv slikanja realizirani su ponovno mješavinom tehnika – Soto koristi kombinaciju 2D-a i 3D-a, fotografija, igranog filma i stop animacije da bi u programima Blender, GIMP i Krita bez dijaloga ispričao priču o nezaposlenom fizičaru i dogodovštinama njegove umanjene mame s mačkama i multidimenzionalnim bićima koja su kontrolom entropije svijesti događaje i pokrenula.

Félix Dufour-Laperrière u Zagreb se nakon odlično primljenog Ville Neuvea vraća s novim filmom Arhipelag posvećenim omiljenom mu kvebeškom području

Ova psihogeografija, poetski animirani dokumentarac i etnografski film s elementima filma eseja i filma stanja na način lijeve obale novog vala slavi tamošnje toponime putujući rijekom St. Lawrence i njezinim otocima, ali i brojnim gradovima i gradićima do kojih stiže željeznicom. Iako realiziran uz pomoć čak 12 različitih autorskih tehnika, film se ne razmeće formom i zadržava misaonost, meditativnost i dominantne odnose crnog i bijelog s rjeđim upečatljivim uplivima boje, ni u jednom trenutku ne podsjećajući na kakav postmoderni pastiš. Mapiranje i re-mapiranje prostora ostvareno je, primjerice, animiranim siluetama kroz koje se naziru dokumentarni, arhivski i edukativni segmenti povremeno impregnirani novim crtanim slojem. Takav postupak sugerira prožetost krajolika i identiteta na filozofski način dodatno potenciran enigmatičnim monolozima i dijalozima, ali uz intimno-egzistencijalističku ne izbjegava ni kolektivnu, ništa manje melankoličnu razinu. GEOmetrija Arhipelaga ne zanemaruje, naime, ni povijest obilježenu francuskom civilizacijom i vjerom, pobunama, industrijom i zagađenjem, kolonijalizmom, urbanim i ruralnim vistama… a koja se prorađuje najprije kroz egzaltirane propagandne filmove te potom kroz monolog protagonistice. Nostalgični modus tu je svakako prisutan, ali ne bez kritičkog odmaka – posebice kada je riječ o odnosu prema starosjedilačkom narodu Innu (Naskapi). Dufour-Laperrière uglavnom koristi crnu podlogu iz koje, popraćene bogatom zvučnom slikom, izranjaju umetnute animacijske bravure poput one s plivačem, razgradnje zemljopisnih karata i kratki nakloni prema najvećem umjetniku animacije kojega je Kanada imala, kao i prema Innu pjesnikinji Joséphine Bacon.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori