Ususret premijeri ‘Prve hrvatske romske monodrame’: ‘Romi su u filmovima, serijama, medijima, karikaturama i usmenoj predaji uvijek predstavljeni kao loši’

Provokativna predstava Malog teatra “Prva hrvatska romska monodrama” nastala je u koprodukciji s Romskom organizacijom mladih Hrvatske, a režiju i dramaturgiju potpisuje glumac i samostalni umjetnik Igor Baksa. U izvedbi predstave sudjeluju pripadnici romske nacionalne manjine, a cilj joj je podići svijest o položaju romske nacionalne manjine u Hrvatskoj i nagnati publiku da istraži svoje stavove prema Romkinjama i Romima. Predstava želi opustiti i zabaviti publiku uz smijeh na račun drugih i drugačijih, a onda ih snažno uvesti u njihov život, te propitati ležernost kroz koju se širi anticiganizam. Predstava kroz satiru, a kasnije i kroz dokumentaristički realizam, progovara o problemima suvremenog hrvatskog društva u kojem nacionalizam, ksenofobija i strah od različitosti nisu više političko, nego osobno pitanje svakoga od nas kome je po samom rođenju osigurano pravo da ga se naziva čovjekom.

Povodom predstave, razgovarali smo s Igorom Baksom, glumcem i redateljem predstave; Sinišom Senadom Musićem, potpredsjednikom Romske organizacije mladih Hrvatske i prvim Romom koji je osvojio Nagradu hrvatskog glumišta te Marinom Horvat, studenticom Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja dolazi iz romskog naselja “Orehovica” iz Međimurja.

U kojem se trenutku pojavila ideja o prvoj hrvatskoj monodrami o Romima?

IGOR: U trenutku panedmije, kad me gospodin Sergej Mioč pozvao na festival “Pod Murvom” s monodramom koja do tog trenutka nije ni postojala. Svidio mu se moj humoristični materijal kojeg sam u prvom lockdownu počeo objavljivati na društvenim mrežama u liku Rikimartina Horvata – mog romskog alter ega. Praktički me natjerao da od toga napravim monodramu.

Koliko ste dugo radili na samoj predstavi?

IGOR: Na samoj predstavi radim od svibnja 2020. godine. Prvo je to bio tekst pod nazivom “Rikimartin Horvat: Kako postati influencer” kojeg sam i izveo u Skradinu to ljeto u integralnoj verziji. Nakon toga počeo sam ozbiljnije promišljati mogućnosti plasiranja ozbiljnih društvenih problema manjina i ljudskih prava u formi komedije, što sam i aplicirao na natječaj Ministarstva kulture i medija.

Oni su projekt prepoznali, te sam u proces rada uključio i romsku zajednicu, te ostvario odličnu suradnju s Romskom organizacijom mladih. Predstava je tako podignuta na višu razinu – i umjetnički, budući da Marina u predstavi svira harmoniku, i dokumentaristički, budući da Siniša progovara u prvom licu i na osobnoj razini na kojoj se svi svakodnevno suočavamo s rasnom i drugim oblicima diskriminacije.

Koji su trenutno najveći izazovi i prepreke s kojima se suočava romska zajednica u Hrvatskoj?

SINIŠA: Segregacija – rezidencijalna segregacija koja izdvaja Rome u romska naselja u kojima često vlada neimaština, otežan pristup socijalnim djelatnostima, nezaposlenost i sve one stvari koje proizlaze iz siromaštva. Takva vrsta segregacije utječe na segregaciju u obrazovanju koja ima veliki utjecaj na loše obrazovne ishode romske djece. Diskriminacija – utječe na sve sfere romskog života o dnevnog života, zapošljavanja, obrazovanja, te sudjelovanja. Također moramo istaknuti da smo svjesni i diskriminacije unutar romske zajednice koja u posebno loš položaj stavlja žene i mlade osobe. Manjak kapaciteta u romskom civilnom društvu i politizacija istog utječe negativno na kvalitetne programe koji provode Romi za Rome.

Jeste li zadovoljni intergracijom romske zajednice u kulturne sadržaje u gradu Zagrebu?

SINIŠA: Smatramo da su veliki događaji koji spadaju pod romsku kulturu dobro prihvaćeni i popraćeni (poput Svjetski dan romskog jezika, Svjetski dan Roma, itd.) Međutim, često se radi o političkim događajima. Kada govorimo o prikazivanju romske kulture od Roma, onda fali takvih događaja, a to možemo povezati s niskim kapacitetima. Također vidimo da jako malo Romi sudjeluju u kulturi i kulturnom stvaranju na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Kao primjer bih naveo da u predstavi Zagrebačkog HNK “Ciganin, ali najljepši” nema niti jednog Roma.

Koji su sve uzroci rastuće diskriminacije Roma, o čemu govore brojni izvještaji i istraživanja?

MARINA: Višestoljetni stereotipi prema Romima su se maksimalno pokazali za vrijeme Drugog svjetskog rata i negativan stav prema Romima postoji već stoljećima. Kolektivna krivnja je uvijek prisutna prema Romima – kada pojedinac napravi nešto loše krivi se cijela zajednica. Većinsko stanovništvo veoma malo zna o Romima i jednostavno ne želi vidjeti njihove probleme i izazove, ali negativni stavovi prema njima su građeni stoljećima.

Romi su u filmovima, serijama, medijima, karikaturama i usmenoj predaji uvijek predstavljeni kao loši. I dan danas u našem govoru imamo rečenice poput “Budi dobar/a jer će te ukrasti cigani, ciganska posla, ciganluk”. Za Rome se smatra da kradu, da su društveni teret, da lažu, varaju, prose itd. Posebno možemo vidjeti velike probleme u mjestima gdje je veliki broj Roma poput Međimurja.

Uloga obrazovnog sustava u zaustavljanju stereotipnog prikazivanja Roma je velika. Što učiniti kada učitelj podržava stereotipna mišljenja o Romima?

SINIŠA: Romi moraju biti više zastupljeni u kurikulumu, kadrovi koji rade u obrazovanju moraju biti više educirani, a djeca i roditelji moraju biti podučavani o multikulturalnosti. Također je potrebno raditi i s Romima kako bi znali prepoznati diskriminaciju i kako bi također bili poučeni u multikulturalnosti.

Znaju li učitelji dovoljno o tome kako poučavati bilingvalne osobe?

SINIŠA: Iako postoje veoma pozitivni primjeri mnogi učitelji/ce i profesori/ce nemaju te vještine i smatraju da ljudi koji su rođeni u Hrvatskoj trebaju znati hrvatski jezik. Naravno da ti ljudi trebaju znati izvrsno hrvatski, ali radi se o nepoznavanju situacije, djeca žive u romskim segregiranim naseljima i jako kasno imaju konstantnu interakciju s ne-romskom djecom.

MARINA: Njihov vokabular je ograničen i samim time se s tom djecom treba više baviti, tu dolazi na vidjelo problem segregacije u obrazovanju. Jer jedan učitelj zna imati cijeli takav razred, a ne jednu osobu.

Jeste li zadovoljni postojećim Okvirom Europske unije za nacionalne strategije integracije Roma do 2020. godine i provedbom nacionalnih strategija za integraciju Roma?

SINIŠA: Nacionalna strategija za uključivanje Roma koja je vrijedila do 2020. godine kao i novi temeljni dokument “Nacionalni plan za uključivanje Roma“ koji vrijedi do 2027. godine su kvalitetni dokumenti. Uloženi su napori za izradu dokumenta i provedbu dokumenta. Međutim problem je provedbe mjera posebice na lokalnim razinama. Najveći problem je zanemarivanje segregacije, u zadnjih par desetljeća Hrvatska nije napravila niti plan desegregacije, a kamoli započela proces desegregacije. Radimo na poboljšanju životnih uvjeta za Rome, ali to i dalje neće riješiti problem integracije i interakcije romske i ne-romske zajednice.

Na mnogim seminarima na kojima se obrađuje tema položaja Roma stalno se diskutira o istim problemima: zdravstveni status Roma je sve lošiji, stopa nezaposlenosti Roma je sve veća, stopa pismenosti Roma je sve niža i tako dalje. Je li ovo zapravo fokusiranje na problem ili fokusiranje na rješenje?

MARINA: Ti problemi se veoma stari i ne može se ništa riješiti preko noći ili u 10 godina. Problemi su se formirali stoljećima i treba se fokusirati na kvalitetne programe. Jednostavno pitanju se treba pristupiti sveobuhvatno i planirati na nacionalnoj i lokalnoj razini uz participaciju Roma. Tu također dolazi na vidjelo da se oko tih tema mnogo politizira i umjesto da se radi u zajednici mi radimo s političkim predstavnicima Roma koji često radi manjka kapaciteta i politike podržavaju programe koji nekada ne odgovaraju u potpunosti problematici na terenu. Da je tome tako je upravo potvrda vašeg pitanja gdje već svi znamo da se teme ponavljaju iz godine u godinu. Najviše pomaka ima u obrazovanju, a zamislite da u tom području imamo informaciju iz istraživanja da samo 30% posto Romkinja i Roma sudjeluju u obrazovanju u dobi od 15-18 godina.

Što znači biti Rom u Hrvatskoj, a što znači biti Rom u Zagrebu?

SINIŠA: Zagreb je velegrad pa je tu ipak nešto lakše nego u nekim manjim i ruralnim sredinama, ali uglavnom teško je biti Rom, u većini slučajeva ako možeš kriješ taj svoj identitet. Mnogo puta ne reagiraš na manifestacije anticiganizma jer nemaš moć, nemaš hrabrosti, i jednostavno je lakše pojedincu samo prelaziti preko takvih riječi i postupka, a nekada i sam razviješ diskriminatorne stavove prema svojim sunarodnjacima.

MARINA: Život za većinu Roma je na rubu društva, koliko god se trudiš nije dovoljno – jer si Rom, a ako pogriješiš jednostavno se ispunio očekivanja onih drugih. Veliki je to pritisak s kojima se nikako ne bi trebali suočavati, pogotovo mlade osobe i djeca.

Kako grad Zagreb može pomoći romskoj zajednici?

SINIŠA I MARINA: Po nama bilo bi odlično kada bi grad dao institucionalnu podršku jednoj organizaciji koja je vođena od mladih Romkinja i Roma. Oni trebaju postati uzor novim generacijama i oni su most ka integraciji. Oni trebaju osnažiti svoj romski identitet i identitet hrvatskog građanina. Oni najbolje mogu riješiti situaciju jer su i sami prošli kroz nju.

Naslovna fotografija: Izvor – Igor Baksa