Veton Marevci: Najvažnije je skinuti bespotrebnu mistiku oko klasične glazbe jer je ona dostupna svima

Veton Marevci: Najvažnije je skinuti bespotrebnu mistiku oko klasične glazbe jer je ona dostupna svima

Veton Marevci mladi je hrvatski dirigent koji je studirao i radio u Zagrebu, a danas radi kao dirigent zbora opere u splitskom HNK. Kako je izgledao njegov glazbeni put, kako se snalazi u novonastalim epidemiološkim uvjetima te bi li ikada mijenjao svoj dirigentski štapić, saznajte u tekstu.

Rekli ste da je glazba najljepša čarolija koju stvaraju ljudi. To je vjerojatno najistinitiji i najljepši opis glazbe. Prema tome, tko je za Vas najveći čarobnjak, odnosno skladatelj od svih?

Za mene je Ludwig van Beethoven Najveći. Revolucionar, vizionar, humanist, duboko je utjecao na moj početak i prema njegovom liku sam oblikovao neke vlastite crte karaktera. Nesumnjivo jedna od najuzbudljivijih ličnosti uopće u ljudskoj povijesti za proučavanje, ne samo s glazbenog aspekta.

Kako je izgledao Vaš glazbeni put? Odrasli ste u Karlovcu, koji je zapravo glazbeni grad i iz kojeg su potekla mnoga domaća poznata imena. Je li glazbena tradicija grada utjecala i na Vas?

Uz matematički smjer gimnazije završio sam i glazbenu školu, teoretski smjer. Iako su mi neka karlovačka glazbena imena bila poznata, ne mogu tvrditi da sam ih koristio kao motivaciju. Glazbeno obrazovanje sam doživljavao kao neku natjecateljsku igru, htio sam biti bolji od vršnjaka, u tome sam crpio motivaciju. Presudni „klik“ ipak dugujem karlovačkoj glazbenoj tradiciji, prvom hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“ čiji sam bio član. Na jednoj od proba osjetio sam poriv za dirigiranjem i taj me osjećaj nije više puštao.

Foto: Zagrebačka filmharmonija

Nazivali su Vas „Wunderkindom“. Jeste li se tako doživljavali? Kako je bilo nositi u titulu, je li predstavljala breme ili poticaj?

Nadimak sam zaradio ponajviše zbog uspjeha na državnim natjecanjima iz solfeggia (disciplina izoštravanja sluha i učenja glazbene teorije) Bio bih neiskren kad bih rekao da mi tada nije odgovarala takva vrsta laskanja, ali sam vrlo brzo shvatio da sam daleko od „Wunderkinda“. Smatram da takve i slične etikete nisu dobre za djecu jer im mijenjaju pogled na radnu okolinu.

U Zagreb ste se doselili radi studija na Akademiji. Kako je bilo naći se u glavnom gradu države kako bi studirali ono što volite? Vode li klasičari tipičan zagrebački studentski život ili?

Bio sam zbunjen i prestrašen na početku, nisam se snalazio u Zagrebu, studij je izuzetno težak, profesori oštri i zahtjevni, kolege su stariji, sve je obavijeno velom mistike i nedostižnosti, barem u mojoj glavi. Druga godina je već bila komotnija, a od treće sam potpuno „pohvatao konce“ sustava i kurikuluma, a ponekad sam ga i zaobišao kad sam smatrao da ću više napredovati na drugom mjestu, na nekoj orkestralnoj probi ili proučavajući literaturu. 

Dobili ste nagradu Zagrebačke filharmonije za mladog glazbenika 2018. godine. To je bio veliki poticaj za dalje? Kako je bilo dirigirati filharmonijom i orkestrom zagrebačkog HNK?

Nagrada „Mladi glazbenik godine“ je najveće dosadašnje priznanje struke. Nagrada mi je bila velika motivacija, posebice jer sam tek drugi dirigent, nakon maestra Repušića, koji je dobio ovu prestižnu nagradu.

Foto: Zagrebačka filmharmonija

Jednom ste rekli da je lakše dirigirati instrumentalistima nego pjevačima. U čemu je razlika? Kako izgledaju probe?

Instrumentalisti sviraju instrument, strano tijelo, a pjevački instrument su sami pjevači. Rad s pjevačima je iz tog razloga osjetljiviji jer na pjevački instrument direktno utječe emotivno stanje pjevača za koje je dirigent itekako odgovoran. S druge pak strane, rad s orkestrom teži jer je orkestar sastavljen od puno više boja, razmaknut je šire pa dirigentska tehnika mora biti vrlo jasna i precizna kako bi uspješno pokrenula veliki orkestar. Uz to, orkestralne kompozicije su masivne i kompleksnije, stoga i teže za analizu i kvalitetnu pripremu.

Ove godine dobili ste angažman kao dirigent zbora u splitskom HNK. Izgleda da Vas je zapalo ono čega ste se „bojali“. Kako je raditi u novom gradu, s novim ljudima i to usred korona pandemije? Možete li opisati kako izgleda proba zbora pod maskama i mjerama? Kako je pandemija utjecala i na Vaš daljnji razvoj?

Haha, možda sam u nekom prethodnom intervjuu bio nejasan pa ste stekli takav dojam. Baš nasuprot, ja se radu s pjevačima uvijek veselim, imam puno iskustva kroz godine asistiranja u HRT Zboru i AZ Ivan Goran Kovačić pa je početak radnog odnosa s zborom HNK Split protekao sjajno. Zbor me prihvatio, našli smo zajednički jezik, počeli mijenjati neke glazbene i radne navike, no cijela COVID situacija nam ne ide u prilog. Probe pod maskama i uz mjere nisu najsretnije rješenje, ali sam zahvalan na svakoj provedenoj minuti s novim ansamblom čak i u ovakvim neobičnim uvjetima. Došao sam u Split učiti operni repertoar, no izgleda da ću na razvoj u tom smjeru morati strpljivo čekati.

Ponovno ste se preselili – i to u Split. Također grad glazbe. Koja je razlika između Zagreba i Splita u kulturnom i glazbenom smislu? Što Vam najviše nedostaje iz Zagreba?

Možda je još prerano uspoređivati ova dva velika glazbena centra jer sam u Zagrebu živio skoro deset godina, a u Splitu sam tek dva mjeseca. Ono što je odmah vidljivo je splitski temperament, vatrena želja za muziciranjem. Zagreb nudi mnogo više mogućnosti za glazbeni napredak, dva vrhunska orkestra i kazališni orkestar koji ugošćuju vrhunske svjetske soliste i dirigente. Vidjeti takav rad, biti konstantno na probama npr. Zagrebačke filharmonije i učiti od svjetskih majstora je ono što će mi najviše nedostajati.

Jedan ste od najmlađih hrvatskih dirigenata, ako ne i najmlađi. Ljudi Vaših godina, a pogotovo mlađi ne „otkidaju“ na klasiku. Kako ih privući?

Najvažnije je skinuti bespotrebnu mistiku oko klasične glazbe jer je ona dostupna svima, ne poznaje granice između država niti razlike među ljudima. Nije potrebno nikakvo predznanje da bi se uživalo u klasičnoj glazbi, a mladi ljudi često upravo iz tog razloga ne odlaze na koncerte. Zanimljivo je i ohrabrujuće da nakon jednog odlaska na kvalitetan program klasične glazbe svi ipak požele ponovno doći. Naši orkestri i individualni glazbenici su apsolutno premalo aktivni na društvenim mrežama bez kojih danas do velike mase ljudi nije moguće doći. Sa zastarjelim načinima oglašavanja se ne mogu stvarati novi pretplatnici, a niti educirati publika.

Dirigiranje je muški posao, dirigentski svijet je pretežito muški. Kako privući djevojčice i djevojke da se odluče na dirigiranje? Da uđu u tu mušku profesiju i pridonesu razvoju glazbe, posebice u Hrvatskoj?

Relativno nedavno se klasični svijet otvorio prvo prema članicama orkestra, a onda i prema dirigenticama. Hrvatska prati trend i nesumnjivo ćemo u desetljećima koja nastupaju imati vrhunsku hrvatsku dirigenticu koja može konkurirati na podijima svjetskih orkestara. Potrebno je zainteresirati ih u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi kroz zabavne radionice gdje bi se okušale u radu s manjim ansamblima.

Foto: Zagrebačka filmharmonija

Brzopotezna(koja to nisu):

  • Tko Vam je dirigentski uzor? Moram priznati da me osobno stilom podsjećate na pokojnog maestra Vladimira Kranjčevića.

Najviše su na mene utjecali moj profesor, maestro Lajovic, te svjetski majstori poput Kleibera, Bernsteina, Abbada ili Mutija. Maestro Kranjčević mi je bio potpora svojim savjetima, njegova impresivna memorija bi me uvijek iznova zapanjila, a njegova nenadmašna humoristična crta opuštala.

  • Rekli ste da ne bi mijenjali dirigentski štapić niti za deset Harry Potterovih. Slijedi totalno štrebersko pitanje.  Bi li ga mijenjali za Bazgov štapić?

Uuuuuuuuu, skoro. Ali ne! 🙂

  • Najdraža kulturna institucija u Zagrebu?

KDVL (Koncertna dvorana Vatroslav Lisinki op.a.)

  • Svirate li? Koji Vam je najdraži instrument?

Klavir, dosta dobro. Najdraži instrument mi je violončelo.

  • Košarka, pjevanje ili dirigiranje?

Dirigiranje, košarka, pjevanje.

Naslovna fotografija: Petar Božan

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori