Zagrebačka uspinjača: Od ‘zapinjače’ do ‘stare dame’

Zagrebačka uspinjača: Od ‘zapinjače’ do ‘stare dame’

Uspinjača u Tomićevoj ulici jedan je od prepoznatljivih simbola našeg glavnog grada. Ljepotica podno kule Lotrščak, među Zagrepčanima od milja zvana stara dama, ove godine će proslaviti 131 godinu postojanja. Njome se danas rado voze i mali i veliki, turisti i domaći.

Njena posebnost krije se u brojkama. Naime, duljina njene pruge je samo 66 metara, zbog čega je poznata kao najkraća na svijetu te vrste. U 64 sekunde vožnje prijeđe visinsku razliku od 30,5 metara, a može prevesti 28 putnika.

Mi vas vodimo na početke njenog rada, u vrijeme kada je među Zagrepčanima bila poznata kao zapinjača. Kako je od zapinjače postala stara dama, pročitajte u redcima koji slijede.

Prometna Bregovita ulica i jedan vizionar

Današnja Tomićeva ulica prije se zvala Bregovita ulica. Kao što joj i sam naziv kaže, bila je bregovita, a javnim stubištem spajala je brzorastući Donji grad i stari, gornji dio Zagreba, gdje su se tada nalazilo političko, administrativno i kulturno središte grada. Godine 1888. u Bregovitoj ulici našao se osječki građevni poduzetnik David Wiliam Klein (1818-1893.).

Klein je u Osijeku 1874. godine osnovao poduzeće D.W. Klein & Sohn, koje se bavilo graditeljstvom i organizacijom građevinskih poslova. Njihov uspješno realizirani projekt je izgradanja željezničke pruge Vinkovici-Brčko. Osim toga, spominje se i kao vlasnik javnog kupališta, vlasnik vapnenice i član Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Gradskim vlastima u Osijeku podnio je i molbu u kojoj traži koncesiju za gradnju tramvaja na području grada Osijeka.

Uz njega se veže i početak gradnje zagrebačke uspinjače. Navodno je dok je Klein boravio u Zagrebu, točnije u Bregovitoj ulici, primijetio da se velik broj građana uspinje i spušta stubama koje su spajale Donji i Gornji grad. Smatrao je da je dnevni broj pješaka dovoljan da se na mjestu stubišta isplati sagraditi uspinjača po uzoru na Budimpeštu, Zürich i ostale europske gradove. Svoj vizionarski poduhvat započeo je 6. listopada 1888. godine kada je zagrebačkom gradskom poglavarstvu podnio molbu za građevnu dozvolu. Na odgovor nije morao dugo čekati, već za dva dana molba je bila prihvaćena.

Oduševljenje,  ali i brojne teškoće

Gradsko poglavarstvo bilo je oduševljeno gradnjom uspinjače. Dana 6. svibnja 1889. godine započeli su građanski radovi. Zamišljena je uspinjača na parni pogon s dvojim kolima na izmjenični pogon i sa strojarnicom u gornjoj postaji. Prva pokusna vožnja izvedena 22. veljače 1890. godine, no nije išlo sve po planu.

Naime, na pokusnoj vožnji istrgnuo se glavni ležaj stroja, kojeg je izradila tvrtka „Ganz“ iz Budimpešte, zajedno s temeljem što je uzrokovalo lomljenje čitavog stroja. Do nove pokusne vožnje došlo je 14. ožujka 1890. godine, nakon brojnih popravaka, i ona je bila uspješna. Nakon raznih dorada, 8. listopada 1890. godine uspinjača je službeno puštena u pogon, što je izazvalo oduševljenje, ovaj put stanovništva.

Uspinjača ili zapinjača?

Prve putničke kabine bile su podijeljene u dva dijela. Prednji dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, činili su prvi razred, a sredina kabina, zbog lošijeg vidika, bila je drugi razred.

Svoje vlasništvo nad uspinjačom Klein je zadržao dvije godine. Razlog tome su česti kvarovi uspinjače. Ti kvarovi najčešće su bili na pogonskom dijelu, pa se često mogao vidjeti prizor gdje putnici moraju izaći da je poguraju. Pa su tako, zbog čestih kvarova, Zagrepčani uspinjaču od milja prozvali zapinjačom. U travnju 1892. godine uspinjača je zastala na par dana. Zbog većih krupnih kvarova na postrojenju i nedostataka na građevinskom dijelu objekta, gradske vlasti zatražile se cjelokupnu i temeljitu obnovu uspinjače. Novo preuređenje financiralo je poduzeće Ganz et co, a konačni tehnički pregled održan je 22. travnja 1893. godine. Uspinjača je dobila zeleno svjetlo i sljedeći dan uspješno je puštena u trajni pogon.

Novo vlasništvo i nove rekonstrukcije

Temeljem ugovora iz 1888. godine, nakon 40 godina, pravo vlasništva na uspinjačom pripalo je gradu Zagrebu. Tako je 14. ožujka 1929. godine tehničko vodstvo predano ZET-u, a administrativna uprava dana je Gradskoj štedionici. Novi vlasnici započeli su i novu obnovu uspinjače. Tako su idućih godina nadomještena stara kola novima, a kolosijeci su rekonstruirani. Do značajne promjene dolazi 1934. godine kada je prani pogon zamijenjen električnim. Do cjelokupne rekonstrukcije pogona došlo je 13 godina poslije, točnije 1947. godine, a veći su popravci obavljeni su 1954., 1956. i 1960. godine.

Kraj jednog vremena

Uz sve popravke i dorade, starom postrojenju došao je kraj, točnije nije više bio siguran za putnike. Tako je pogon je stare uspinjače prekinut 21. prosinca 1969. godine. No, svima omiljena stara dama nije pala u zaborav.

Godine 1973. uspinjača je uklonjena i demontirana, jedino je zidni vijadukt sačuvan jer je bio u gotovo savršenom stanju. Nova uspinjača građena je po uzoru na staru, točnije po arhitektonskim snimkama stare uspinjače, kako bi se stara dama što vjernije reproducirala u novogradnji.  Jedina izmjena bila je na gornjoj postaji, gdje je umjesto dvaju voznih otvora, napravljen jedan zajednički i to zbog opravdanih pogonskih zahtjeva.

Gradnja nove/stare uspinjače povjerena je zagrebačkom građevnom poduzeću Borongaj, dok je  demontažu starog, i suradnju na montaži novoga strojarskog dijela pogona obavilo zagrebačko poduzeće Braća Kavurić. Strojarski je dio postrojenja i vozilima dobavila je bečka tvrtka Waagner-Biru, a za električni dio zaslužna je tvrtka Siemens.

Nova/stara uspinjača svjetlo dana ugledala je 26. srpnja 1974. godine. Od tada  „stara dama“ odlazi na redovni godišnji remont. Godine 2004. godine na nju je ugrađena hidraulična podizna platforma, kako bi se olakšao pristup osobama s invaliditetom. Temeljito je obnovljena 2005. godine kada je osuvremenjen i upravljački pogon.

Zakonski zaštićena kao spomenik kulture

Osim što je najkraća, zagrebačka uspinjača je jedna i od najsigurnijih na svijetu. To potvrđuje i činjenica da u posljednjih 130 godina nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, kojih je godišnje oko 750 000.

Osim što je turistička atrakcija, simbol grada, ona je i zaštićeni spomenik kulture te jedan od najčešćih motiva na zagrebačkim suvenirima.

Prema glasanju čitatelja u jednom poznatom svjetskom turističkom časopisu 2014. godine proglašena je drugom najboljom uspinjačom u Europi.

Vjerujemo da svatko od vas ima asocijacije i uspomene na „staru damu“, koja Zagrebu daje poseban šarm.

Izvori

Naslovna foto: Aleksandar Lazić

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori