fbpx

Zdenko Bašić: Sablasti kojih se bojimo nisu u slikama oko nas nego u nama samima

Zdenko Bašić: Sablasti kojih se bojimo nisu u slikama oko nas nego u nama samima

Zdenko Bašić svestrani je hrvatski višestruko nagrađivani umjetnik. Njegovo stvaralaštvo obuhvaća mnoge grane umjetnosti – od ilustracije, pripovijetki, knjiga pa sve do filmova, video spotova i animacije. Nedavno je izdao svoju najnoviju ilustriranu knjigu – Moguti, o kojoj više možete pročitati u tekstu koji slijedi.

Vaša najnovija ilustrirana knjiga nosi neobičan naslov – Moguti. Možete li nam za početak pojasniti što su ili tko su zapravo moguti?

Moguti su skoro zaboravljeni mitski čuvari Turopoljskih sela i šuma. Prema predaji, svako turopoljsko selo imalo je svog moguta. Mogut je selo štitio od prirodnih nepogoda, gladi ili nesreće, ali i ljudske zlobe. Mogut je zanimljiv kao mitsko stvorenje jer dolazi u obliku čovjeka – starca odjevenog u
tradicionalno turopoljsko odijelo
. Često živi u selu, ili u šumi pokraj sela.

Uvijek je pravedan pa stara turopoljska uzrečica kaže: Pošten kao Mogut. Jednako tako svoju zaštitu uskrati onome tko ne poštuje šumu, prirodu i međuodnos između ljudi i neukrotive prirode. Na to nas opominje još jedna stara turopoljska poslovica: Mogut žir donese, ali mogut žir i odnese.

Kao takvi, oni su simboli onog iskrenog, neiskvarenog i idealnog u čovjeku. Taj dio u nama samima može razumjeti prirodu, s njom komunicirati i biti svjestan da je neodvojivi dio te prirode i šume. To je ono što je i mene osobno privuklo ovoj legendi. To je nešto što svi zaboravljamo. To je ono na što nas Moguti podsjećaju, i naravno, to je razlog zašto ih se danas sjećaju još samo neke stare bake i djedovi. Kao i moguti, ideali nestaju iz naših života. Zamijenili smo ih kompromisima kojima smo obojili stvarnost u kojoj živimo i s kojima se tješimo i preživljavamo…

Jedna od Vaših prethodnih knjiga – Sjeverozapadni vjetar ima oblik svojevrsne enciklopedije. Jeste li sličan format koristili i u ovoj knjizi ili je sada riječ o pripovijetci?

Zapravo, ja bih za Sjeverozapadni vjetar rekao da je zbirka sjećanja na priče i stvorenja. Pristupio sam joj više spontano i intimno u zapisivanju sjećanja svog vlastitog djetinjstva. Zbog toga mi je teško reći da je to enciklopedija.
Slično tome pristupio sam i Mogutima, ali ovdje sam kao polazišnu bazu uzeo niz legendi i priča koje su vezana za mogute koje sam sakupio u suradnji s Muzejom Turopolja, a onda sam prema tim legendama rekonstruirao što su Moguti, od kuda dolaze, kako se rađaju i kako su živjeli, pa je iz toga proizišla struktura knjige.


Paralelno s istraživanjem priča o Mogutima i gdje su boravili nametnula se ideja da uz mitske mogute u ovoj knjizi budu zabilježeni i neki stvarni moguti, nešto što nam je do danas ostalo i opstalo od tih drevnih hrastova. A to su te male drvene kapelice i crkvice, čardaci i kurije koje su kao i moguti
gotovo zaboravljene, a govore o jednom specifičnom načinu života i gradnje u ovom djelu hrvatske. Zapravo je čudesno da još postoje i da se nisu izgubile u ovom čudnom vremenu gdje gubimo svoje korijene, gdje kultura i povijest postaju egzotika minulih vremena.

Pogotovo sada kada se nalazimo na ovoj velikoj prekretnici življenja jer nam se još uvijek teško suočiti da je ovaj virus, bio on stvaran ili virtualan, promijenio naše živote nepovratno. I kako taj virus, kao i onaj kompjuterski, briše fileove i radi kaos, tako i ovaj briše i ubrzava sve ono što smo već počeli gubiti u konzumerizmu koji nas je doveo do ovoga kaosa.
Tako da mi se činilo vrijedno prisjetiti se tih priča naših baka i djedova, ali i onoga što su gradili i umjeli stvoriti ti stari ljudi. Nešto čemu će se moći veseliti i neki naši unuci i o čemu će biti vrijedno pričati priče kada na njih dođe red. Njihov će svijet zasigurno biti drugačiji od onoga u kojem mi
danas živimo, a ipak o nama ovisi što će preživjeti i stići u njihovo nasljeđe.

U nekima od svojih prijašnjih knjiga potpisujete se kao autor i teksta i ilustracije. Je li to slučaj i s Mogutima? Kada imate zadatak napisati i ilustrirati knjigu bavite li se prvo pisanjem ili ilustriranjem?

Moguti su kompletno autorska knjiga, tako da su tekst i ilustracije na neki način nerazdvojne cjeline. Zbog toga i volim sam pisati i ilustrirati jer tu najlakše ispreplićem ono o čemu zapravo volim pričati. Priča je ta koja u konačnici treba biti rečena, bilo slovima ili slikama.

Što mi je prvo, slovo ili slika, teško mi je reći, jer ponekad skiciram, a ponekad zapisujem rečenice. U svakom slučaju jako sam vizualan i kada se susretnem s pričom u svojoj glavu proživljavam je kroz slike, ali i događaje, mirise, zvukove i opipe, ona za mene postaje živi svemir. To onda pokušavam prepričati ilustracijom i tekstom. Ali katkada me ni to ne zadovoljava pa zbog toga i hvatam vrijeme, pa zato i radim animirane filmove ili igrane, jer omogućavaju i pričanje kroz te druge dimenzije.

Moguti su dakle skoro zaboravljena fantastična stvorenja. Međutim Vaše je stvaralaštvo i inače usko povezano s legendama i narodnim predajama. Od kuda se rodila ta povezanost?

Ta povezanost dolazi iz djetinjstva jer sam odrastao po selima u okolici Zagreba i s bakama koje su često u sumrak voljele sjesti i prisjećati se starih priča i stvorenja koja su nas klince plašila. To nisu bile priče kao u nekim bajkama koje bi počinjale s jednom davno…, nego su te priče bile pripovijedane kao stvarna sjećanja na događaje ili pak pravila prema kojima se te bake još uvijek živjele. To je bio svijet u kojem je bilo stvarno neopisivo odrastati, jer kad smo drugi dan igrali skrivača ili trčali po šumama, točno smo znali mjesta na kojima vrebaju Pesiglavci ili gdje se skrivaju Mraki. U kojem jarku spavaju Grabari i gdje vrebaju Mure. Već i samo to djetinjstvo počinje zvučati kao bajka, pogotovo kada usporedimo s djetinjstvom jednog suvremenog klinca, koji odrasta u plastificiranom parku ispred zgrade, ograđenim igralištima ili promatrajući život kroz neku vrstu ekrana…

Ali za nas je to bilo stvarno. Šuma je bila odmah iza vrta, a u ogradi su bile rupe dovoljno velike da smo kroz njih mogli bježati s biciklima. A u sumrak su kroz njih mogli dopuzati Nevidinčići sve do praga. Bar smo ih tamo čekali i postavljali mlijeko da ih ulovimo.

Na zanimljiv način povezujete tradiciju i modernu tehnologiju. Vi se naime u ilustriranju najčešće koristite digitalnom ilustracijom. Kako to da birate upravo ovu, a ne neku od tradicionalnijih tehnika?

Moje ilustracije su sve digitalne grafike. Možda baš zbog toga što mi ta tehnika omogućava spajanje svih onih tradicionalnih tehnika koje nekad koristim u procesu izrade. Ja moram priznati da to nije moj izbor, već sam spontano došao do toga. Nisam se nikada opterećivao biranjem tehnika i ne doživljavam ih različito, bile one tradicionalne ili tehnološki moderne.

Na neki način ih biram prema tome s kojom mogu bolje prepričati ili istražiti onaj unutarnji doživljaj tog svijeta o kojem pričam. U digitalnoj grafici mogu spojiti lutke i crteže, tradicionalne slike i fotografije u neki novi vizualni koncept. Tu se mogu još uvijek igrati kad opisujem svoje priče.

Slična se poveznica između tradicije i suvremenosti javlja i u Vašim video uradcima. Osim ponovno tradicionalne teme obrađene na suvremen način, nerijetko se u njima (ali i ostalim djelima) pojavljuje motiv čovjekova uništavanja prirode. Možete li nam reći nešto više o tome, te javlja li se slična poruka i u knjizi Moguti?

Sigurno da. Ali više od motiva čovjekova uništavanja prirode, mislim da me intrigira čovjekovo gubljenje veze s prirodom, odnosno zemljom iz koje je potekao. Na isti način kao što gubimo vezu sa predcima, pričama, mi gubimo i vezu za šumom, divljinom. Ona za nas postaje samo parkić kroz koji se prošećemo za lijepog vremena, jednako kao i te priče koje postaju samo bajke na policama ili u filmovima.

Izmiče nam stvarna vrijednost živog organizma prirode iz kojeg i samo potičemo. Plaši nas njena neukrotivost. Silina. Plaši nas upornost jednog hrasta koji prkosi munjama i raste prema suncu stoljećima. Uljuljali smo se u osjećaj da je vrijednost prirode samo ono što možemo konzumirati i potrošiti. samo ono što nam je poznato ili vidljivo, mjerljivo… novcem ili zadovoljstvom. Ali priroda je ipak puno više. I mi smo njen dio i u potpunosti o njoj ovisimo. Ako ništa drugo, jedan mali nevidljivi virus, za koji mnogi misle da ni ne postoji, zaustavio nam je svijet, a priroda je u par dana pokazala koliko joj je ljepše kad zbrišemo u svoje male kutijice koje zovemo domove. Koliko brzo se zrak može pročistiti, koliko jednostavno priroda može bez čovjeka.

Ali evo, tu smo i dalje da sve to ignoriramo i dalje se trudimo i jedva čekamo da se sve vrati na staro, onako kako je bilo prije…u normalu. Bez obzira na to što je ta normala odavno prerasla u čudovište koje proždire vlastito tijelo.

Tu je onda i odgovor, zašto su moje ilustracije i priče često strašne. Zašto su likovi katkada sablasni. U konačnici zašto su i te priče koje su ti stari ljudi pričali katkada strašne. Ali u svim tim pričama strašan je samo taj trenutak kada čovjek gubi vezu s prirodom. Kada gubi razumijevanje i u konačnici
poštovanje. I zbog toga mislim da danas živimo u najstrašnijem periodu do sada. A sablasti kojih se bojimo nisu u slikama oko nas nego u nama samima.

Govoreći o odnosu tradicije i suvremenosti, izuzev prijašnje navedenih poveznica, posebno su u kontrastu tradicionalni motivi i elementi steampunka koje ponekad koristite u svojim djelima.

Steampunk mi je blizak baš po tim motivima koje koristi iz tog dijela povijesti kada se desio taj najveći skok u industrijskoj povijesti. S parnim strojevima, na neki način je započeo veliki skok u čovjekovom razvoju. Tada se dogodio taj veliki razdor između generacija ljudi koji su živjeli prije; kojima je upravljala priroda i prirodne mijene, i onih koju su živjeli kasnije – kojima je upravljao straj i njegove mogućnosti, njegovi dosezi.

Tu u steampunku mi je zanimljiva ta tehnička i mistična strana koja se spaja kroz te motive. Željezo i para. Za steampunk više nije bitan povijesni trenutak na koji se odnosi jer se u konačnici može preslikati i na sadašnjost, ali i budućnost i sve to može sintetizirati u vizualni stil.
A drugi razlog koji isto čitam u tome stilu je u konačnici i osobni, jer to je period koji je se podudara s trenutkom u pričama, za koji su mi pričale bake, kada su vile napustile ove krajeve. Zadnja obitelji vila odselila se iz Samobora krajem 19. stoljeća, a o tome piše i Milan Lang u svojoj knjizi o narodnim običajima koja izlazi na samom početku 20. stoljeća

Osim knjiga koje ste napisali i ilustrirali, oslikali ste i brojne druge knjige: Zlatarovo zlato, Steampunk: Poe, Steampunk: Mary Shelley’s Frankenstein itd. Koju biste od njih mogli izdvojiti kao iskustvo koje Vam se posebno svidjelo?

Svaka knjiga mi je na neki način posebno iskustvo. Tu bi možda iz ovog serijala izdvojio War of the Worlds baš zbog te igre steampunka i znanstvene fantastike. Odnosno spoja između tog vremenskog perioda kada je pisana i mene danas koji sam ju mogao interpretirati iz današnjeg pogleda.

I tu bih morao napisati Sjeverozapadni Vjetar zato što je to još uvijek priča koja je živa za mene, ona i dalje živi i nadopunjava se. Nedavno je bio nastao i dokumentarno igrani serijal od četiri epizode u kojem se pojavljuju neki od izvornih pripovjedača koji su tada još bili živi, među njima i moja baka. Prošle godine je izašla i predstava u kazalištu I. G. Kovačić, pod istim naslovom.

Iz te knjige je potekao i festival koji u suradnji s Muzejem Turopolja radim sada već 5 godina, Perunfest – festival zaboravljenih priča i narodnih predaja, koji okuplja razne umjetnike i zaljubljenike u te stare priče te ih nudi današnjim klincima koji će ih se na taj način moči sjetiti kao nešto još živo i opipljivo.

I još klasično pitanje za kraj – koji su Vaši nadolazeći planovi i projekti?

Trenutno mi je teško planirati i preživljavati u ovo vrijeme, ali ipak se nadam nekim novim i uspješnim završecima projekata. Tako da bi na jesen mogla izaći Knjiga Sjeverozapadni vjetar u svom digitalnom i interaktivnom obliku, što će joj dati jednu sasvim novu dimenziju.
A ostalo moram ipak preživjeti da bi pričao…

Knjigu Moguti možete pronaći u svim boljim knjižarama, internet trgovinama i u Muzeju Turopolja, a popratnu izložbu može se pogledati u Osječkoj gradskoj knjižnici i na otoku Krku u galeriji Decumanus.

Nina Maria Laginja

Nina Maria Laginja

Studentica povijesti umjetnosti i hrvatskog jezika i književnosti. U slobodno vrijeme može je se pronaći za radnim stolom kako crta, piše, čita ili pak smišlja nove kreativne projekte.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *