Zijo Valentino: ‘Glazba se razlikuje i vrednuje po emocijama – netko se prepozna u jazzu, a netko u harmonici’

Hitovima Samo sklopi okice, Volim te još, Bez tebe, Oka tvoja dva, Idu ptice selice, Ponekad se sjetim da postojiš, Pile moje i mnogim drugima, sarajevski sastav Valentino munjevito brzo stekao je ikonski status te 80-ih i 90-ih godina postao jedan od najslušanijih bendova ovih prostora. Legendarni bend će nakon više od dva desetljeća ponovno održati veliki koncert u Zagrebu, i to 24. studenog u Velikom pogonu Tvornice kulture, a tim smo povodom razgovarali i s legendarnim Zijom Valentinom.

Grupu Valentino osnovali ste 1982. godine. Vrlo ste brzo stekli ikonski status te 80-ih i 90-ih godina postali jedni od najslušanijih bendova s ovih prostora. Nakon više od dva desetljeća ponovno ćete održati veliki koncert u Zagrebu, i to 24. studenog u Velikom pogonu Tvornice Kulture. Što očekujete od zagrebačke publike? Jeste li, primjerice, svjesni da će Vas u Tvornici slušati i generacije, poput moje, koja u vrijeme vašeg vrhunca, nije bila niti rođena? 

Koristim priliku da se od srca zahvalim plemenitim ljudima, mamama, starijim sestrama, očevima, a posebno stričevima i tetkama, koji su prenijeli s koljena na koljeno nit naših pjesama i nasljeđe grupe Valentino. Jer nekad je vrlo opasno osloniti se na medije.

Moja iskustva govore da je živa riječ najbolja reklama za sve – pa i za muziku.

Tako da nam se na koncertima u regiji publika jako miješa i zaista ima puno mladih koji produžavaju vijek benda i naših pjesama. Trajanje me čini autorski veoma sretnim.

Ovim ćete koncertom proslaviti čak 40 godina rada te ćete publiku počastiti presjekom najvećih hitova s čak 7 hvaljenih albuma. Znamo da je to teško izdvojiti, ali možete li nam izdvojiti pet pjesama uz koje ste najviše vezani?

Najveći hitovi su vjerojatno Volim te još, Oka tvoja dva, Bez tebe, Samo sklopi okice, Idu ptice selice. Mnoge pjesme ljudi sami odaberu, iako se petnaestak pjesama gura u prve redove popularnosti kod onih koji prate naš rad.

Osobno najviše volim balade, kao i kod drugih autora koje slušam. Alex Ferguson je rekao: Momče, pokaži mi kako stopaš loptu i znat ću kakav si nogometaš. E tako i ja cijenim autore – po baladama. Tu nema prevare i aranžmanskih i zvučnih trikova koje mogu skrenuti pažnju na pjesmu. Tu je gola emocija: prepoznaješ li je ili ne. Je li iskrena i čista ili je fake. Moje lagane pjesme koje bih, ovako na prvu, izdvojio su: Ne, ne boj se; Zaboravi moj broj, Ti govoriš dok šutiš, Kad me više ne bude. Volim i ovu zadnju pa je moram nahvaliti – Da se rodim ponovo.

Postoje li pjesme u Vašoj karijeri za koje biste voljeli da se nisu dogodile?

Interesantno pitanje, ali ja sam posvećeni roditelj i ne mogu se odreći djece koja su propala u skoli. Zaposlit će se negdje, makar u pošti. Zaista svaka pjesma ima neku svoju publiku.

Je li Vam se dogodilo da je publika potpuno drugačije interpretirala neke Vaše stihove u usporedbi s onim kako ste ih prvotno zamislili?

Kod Oka tvoja dva znali su pomiješati poneko slovo pa su umjesto suzama, dolazile Suzane da se zahvale za pjesmu. Ponekad nisam imao srca ni karaktera da ih razočaram, barem ne u početku poznanstva. Istina kasnije izađe na vidjelo. Šalim se, naravno, ljudi promijene neki stih, ali to je problem dikcije kod pjevača. No, kada ne prepoznaju metaforu ili simboliku, tu ja ne mogu pomoći.

Koje su najljepše uspomene koje vežete uz Zagreb?

Prvo pamtim iznajmljene stanove u kojima sam živio u raznim periodima kraće ili duže. Prvi na Dubravi, drugi na Trešnjevci, zatim na Peščenici i Tuškancu. Kad spominjem te adrese, za njih me vežu brojni tulumi, kreativna druženja, velike ljubavi koje su se tu začele i ugasile, koje su mi kasnije dale inspiraciju za brojne stihove.

Zagreb je ozbiljan europski grad, koji ima svoje rituale, ritam i principe i ako uskočiš u taj tempo, može ti biti jako opušteno i lijepo za živjeti.

Osamdesetih je bio potpuno drugačiji – nabrijan, pun umjetničkog naboja, bunta i energije i to sam jako volio, a bio sam i mlađi. Danas me više zanima Maksimir, dobar restoran i opuštene šetnje. Nekad su to bili Salun, Zvečka i Kavkaz.

Kao vrlo mlad, slušao sam englesku muziku, a nisam razumio o čemu pjevaju. Ali te arije i te melodijske linije bile su pune emocija, tako da sam mogao sam da stvaram slike u glavi. Ljubav mora da bude osnovni putokaz svake pjesme, rekli ste u jednom intervjuu. Slažem se da se glazba osjeća punim bićem, osobito ako je riječ o instrumentalu. Primjerice, pjesmu Saksofoni lete u nebo, komponirali ste tokom boravka na Tajlandu, gdje ste tražili inspiraciju za snimanje albuma. Da ta pjesma ipak ima refren, kako bi on glasio?

Slažem se sa samim sobom, haha. Zaista, kao generacija koja je rasla uz anglosaksonsku muziku, od Beatlesa, Stonesa, Genesisa ili Kinksa prvo smo se žestoko lovili na melodiju. Riječi bi prevodili kasnije, čitajući ih s omota albuma. I danas mi je arija i kompozicija okosnica pjesme, a tekst dođe kasnije. Refren bi možda bio azijski narodni: kad puhnem kroz taj pisak, orlovima krila trnu, saksofone nemoj nikad, da prepozna moju muku, ili znam te ptico dok si saksofon bila, haha. Nešto me danas puca folk poezija!

Što se najčešće može naći na Vašoj glazbenoj playlisti?

Prije neki dan sam mijenjao zvučnike i prodavač me je trpao novim produkcijama, soundima i uređajima, koji tehnološki lažiraju zvučnu sliku i dodaju joj aditive kao u McDonald’su. Na koncu sam kupio AR zvučnike u privatnom vlasništvu od samoga prodavača, proizvodnja 1979. E, tako slušam i glazbu. Od šezdesetih do početka stoljeća i stare uratke od Zappe do Springsteena, od Dylana do Little Feat, od Byrna do Count Basiea, od ragtime do bluegrassa…

Meni je glazba mentalno putovanje u vlastiti svijet i uvijek sam sretan kad me neka pjesma ili album zaljulja.

Nažalost, teško prepoznajem i razumijem talente zadnjih dvadeset godina u cijelom svijetu. Valjda je razlog što se pjesme rijetko rade na gitari, da se mogu zasvirati na plaži. Pjesma mora imati ili refrenčinu ili čistu emociju ili atmosferu ili magiju.

Prije su ljudi bili jako talentirani i kod nas i u cijelom svijetu te je svaki dan šibala dobra glazba i kreativne ideje. Svaka peta ploča bila je za baciti. Svi smo imali fonoteke sa stotinama vrijednih albuma, a danas uporno lutam kao slušatelj novih izvođača, ali nikako da se zaljubim u nekog.

Kako komentirate stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni, a kako na regionalnoj?

Bojim se da ću zvučati patetično i da će mladi misliti da sam maliciozan. Ne želim biti pa se unaprijed ispričavam. Danas u regiji najbolje prolaze cover bendovi, oni koji sviraju tuđe pjesme, bilo da su to fešte ili veliki koncerti.

Autorska glazba je u krizi, a samim tim i bendovi. Postoje kompozitori i producenti koji rade pjesme po narudžbi za mnoge izvodjace, a to je krah glazbe. Suština je autorstvo i originalna pjesma kao takva bi trebala biti sveto pismo ili vatrica oko koje bi se okupili glazbenici da se ugriju, da vjeruju,nađu snagu i zajedno očaraju i osvoje svijet.

Kada su Vas pitali kako opstati u vrijeme komercijale, rekli ste da je moguće opstati ako pratite emociju. Emocija je ključ svega. Osnova je marketinga izazvati emociju koja vodi do prodaje, da to tako grubo kažem. Ipak, brojni na našim prostorima nisu opstali i usprkos brojnim emocijama koje su izazvali u određenom trenutku. Radi li se o tome da i publika sve više podliježe zapadu, modernijem prizvuku i modernijoj produkciji? 

Nažalost, publika sve više podliježe istoku i to ne dalekom, nego bliskom. Još od kada je Sting u Desert Rose, koketirao s etno zvukom, na mala vrata, istočna glazba ulazi u mainstream i dobiva potpuni legitimitet. Želim reći da se glazba razlikuje i vrednuje po emocijama. Netko se prepozna u jazzu, a netko u harmonici. Ja i jazz i harmoniku osobno cijenim i volim samo ako je prava, ali je problem što se uz nju u njenom koferu lakše prošverca gomila šunda i niskih strasti.

Mi u ex-Yu imamo tako lijepih i autentičnih narodnih formi, motiva i pjesama – od sevdalinke do klapa, od ora do dvojke i ciganske energije. I onda se uz sve to uvozi strani šund i to me rastužuje. Kroz semplove, fraze i posuđene melodije. Stare narodne, izvorne pjesme s ovih prostora su zaista vrijednost, koje nismo ni svjesni.

Rođeni ste u Sarajevu, međutim, tijekom života ste se jako puno i selili, a nostalgiju za domom opisali ste i u pjesmi Moja kuća putujuća. Što pronalazite u Sarajevu, a da to niste pronašli nigdje u svijetu?

Emocije i sjećanja. Prošlo ljeto bih svaku noć šetao kvartom oko moje osnovne škole, Skerlićevom, Jug Bogdanovom i Kralja Tomislava i gledao u stare, još uvijek postojeće kuće i pomalo patetično razmišljao kako sam nekad poznavao barem nekog u svakoj od tih kuća. I to baš u svakoj. Gledao bih u te kasne sate u prozore što i previše svijetle modernim LED sijalicama, ne titraju onako žućkasto kao nekad i razmišljao o ljudima koji su tu uglavnom živjeli svoje živote, ne znajući da će ih isti razočarati i rasuti k’o maslačke po ovoj nesretnoj kugli od Norveške do daleke Australije .

U pjesmi Nema vize, ofentala, duldunga, ugostili ste Harija Varešanovića, Alena Islamovića i Sašu Lošića. Što Vam prvo padne na pamet kada spomenem tu pjesmu? Kako su oni reagirali kada ste im ponudili ovu pjesmu? Možete li nam ispričati neke anegdote sa snimanja?

To smo snimili nesretnih devedesetih u kućnom studiju u Münchenu. Šteta što je to demo zvuk, pjesma je gastarbajterska i izbjeglička. Duldung je bio Njemačka viza, značenja trpljenje. I ljudi su grozničavo pokušavali da je dobiju, da bi mogli bar neko vrijeme živjeti i raditi, a ja sam to pokušao gledati s vedrije humoristične strane pa sam sve smjestio u stih: Nemam vize, ofentala duldunga, al’ kad ljuljam, ljulja Bavarska. Nije baš neka emocija i poetika, ali humor nas drži u životu. Dobar je ponekad i u pjesmi. Pozvao sam njih trojicu da mi se pridruže. Svi su oni veliki umjetnici, dobri ljudi, ali kao i ja imaju svoje bubice. Skupili smo se s raznih strana Europe. Ja sam došao iz Amsterdama u München. Alen je došao direktno iz Zagreba, otpjevao rokerski za pola sata i zatim odjurio na neki koncert po Europi. S njim uvijek možeš biti siguran u riječ, u švicarsku preciznost i englesku interpretaciju.

Lošu sam ulovio također na nekom zajedničkom nastupu. Došao je iz Ljubljane. Odradio je sjajno u svom stilu, ali on ima neke paranoje od ljudi koje ne poznaje, tako da je ušao u studio na zadnja vrata, kao i u hotel, nakon snimanja, gdje je boravio tu noć. On je zatvoren tip, vrlo duhovit i velikog talenta i karijere.

Hari je totalno drugačiji tip. On je tada došao zadnji, iz Kranjske gore. S obzirom da on ima jak metabolizam (medicinski termin za apetit), prvo smo par dana obilazili Bavarske restorane, dok nije dobio inspiraciju da pusti božanstveni belcanto i vrhunski snimi dionicu. Šteta što snimka nije adekvatna, pjesma je bila simpatična, a kvartet opasan. Mi se i dan danas družimo, poštujemo i često nastupamo zajedno. Hari i ja smo obišli pola zemaljske kugle svirajući, a iduće godine nas možete vidjeti u Kanadi i Americi.

Meni osobno, koja nisam rođena u Sarajevu, koja sam ga posjetila samo jednom, taj grad i dalje odiše jednom posebnom notom. Usuđujem se reći da je, barem za moj pojam, on grad s onom pravom balkanskom dušom. Prostačkom, ali u najpozitivnijem mogućem smislu. Jednostavnom i srčanom dušom. Znam da Vas brojne uspomene vežu za Sarajevo, pa evo, recite mi – jesam li u pravu? Ima li Sarajevo dušu kao niti jedan grad u svijetu?

Za mene ima. Grad u kojem se rodiš uvijek ostaje upisan u tvoj DNK i ti ga iz sebe istjerati ne možeš. Sarajevo je specifično po jednoj vrsti engleskog ciničnog humora s malim namazom istočnog začina i to je jedini grad u svijetu gdje možeš sjesti sam u kafanu, gdje ne znaš nikoga i valjati se od smijeha raznim duhovitostima od ljudi koje prvi put vidiš, a komotno se i ravnopravno uključiti u njihove rasprave, komentare i tokove misli i rečenica. Samo nemoj ispasti dosadan, glup i na silu duhovit. To je opasno. To je jedan čaroban grad ušuškan u kotlinu ispod planina i mnogi turisti ostaju živjeti u njemu. Bar neko vrijeme. Ili bar do prvih zimskih smogova.

Dino Merlin u svojem poznatom hitu kaže: Kad čovjek voli ženu, piše joj pjesme i čuva straže. Na sve je spreman osim da joj kaže. U jednom ste intervjuu spomenuli kako ste se svojoj supruzi udvarali do 4 sata ujutro te da nije imala šanse pobjeći. Spomenuli ste i da ste je vozili 170 km do kuće do Kikinde i nazad još toliko. Nakon lijepih godina koje ste proveli zajedno, što je, po Vama, nužno za uspjeh jednog odnosa? Pogotovo u ovim zahtjevnim, poslužit ću se ponovno riječima Dine Merlina, kokuznim vremenima?

To se teško objasni, ali može se prepoznati. Marta, koja je glumica i ja smo se upoznali na snimanju TV emisije i za sat vremena smo već jeli jednom vilicom iz jednog tanjura. To nisam prakticirao baš često u životu. Imaš sreću i naletiš na svoj DNK u pojavi lijepe, inteligentne i nadasve obiteljski posvećene žene.

Da imate priliku postaviti pitanje nekom pjesniku koji više nije među nama, kome biste ga postavili i koje bi to pitanje bilo? 

Darija Džamonju, velikog pisca iz Sarajeva i pjesnika Branka Čučka bih prvo odveo kod Minje na Sedrenik iznad Sarajeva na janjetinu i pivo, a onda bih im se još jednom zahvalio što su me nagovorili i ohrabrili da pišem poeziju i tekstove. Jima Morissona, na čijem grobu Père-Lachaise u Parizu sam i bio prije četrdesetak godina, bih zamolio da mi izrecitira svoju poemu When the music is over, turn off the light.

Da imate priliku sjesti na večeru s bilo koje četiri osobe iz ljudske povijesti, s kime biste sjeli? 

Leonardo, Rembrandt, Tesla i John Lennon.

Da se na minutu imate priliku vratiti na samo jedan nastup tijekom svojih 40 godina karijere, koji biste trenutak izabrali?

Vjerojatno na prvi, da se iskuliram, naštimam, odvrnem gitaru i kažem sam sebi: Bejbi rokaj, polijećemo! Ovo putovanje će trajati desetljećima!

Stih koji najbolje opisuje što je za Vas ljubav?

Sa mnom možeš bosonoga po kiši, sa mnom možeš do koljena. U snijegu nikog, nikog oko nas.

Da se grupa ne zove Valentino, zvala bi se?

Sheikov sin.

Čime biste se bavili da niste glazbenik?

Citirao bih Konfucija: Odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni jedan dan u životu.

FOTO: Miloš Lužanin